1472. Umro je Ivan Vitez od Sredne
Ivan Vitez od Sredne (Sredna kraj Križevaca, oko 1405. – Ostrogon, madžarski Esztergom, 6. VIII. 1472.) bio je ostrogonski nadbiskup, diplomat i humanist.
Studije prava završio je u Padovi i Bologni gdje je stekao znanje iz područja fizike, astronomije i alkemije, a školovao se i u Beču.
Godine 1458. dopratio je u Ugarsku novoizabranoga kralja Matiju Korvina iz njegova zarobljeništva u Pragu postavši zatim njegovim kancelarom i najutjecajnijom osobom na kraljevskom dvoru te primasom Ugarske. Bio je izvrstan latinist te organizator, inicijator i mecena humanističkoga kruga na Korvinovu dvoru. Još za biskupovanja u Velikom Varadinu (Oradea) oko sebe je okupljao krug znanstvenika i humanista iz različitih zemalja. Dopisivao se s istaknutim humanistima svojega doba. Osnovao je akademiju, skriptorij i knjižnicu u Budimu te sveučilište u Požunu (Bratislava). Potkraj života, kao inicijator pobune koja je u Ugarskoj i Hrvatskoj izbila protiv kralja Matije Korvina (1471.–1472), bio je lišen svojih imanja. Umro je u kućnom pritvoru. Njegove govore i pisma, koji sadrže mnogobrojne povijesne podatke za razdoblje 1445.–1451., prikupio je Pavao iz Ivanića, bilježnik dvorske kancelarije u Budimu.
1475. Umro je Juraj Dalmatinac
Juraj Dalmatinac (Zadar, početak XV. st. – Šibenik, između 1473. i 1475.) bio je hrvatski i talijanski kipar i graditelj.
Vjerojatno se školovao u Veneciji u radionici kipara Giovannija i Bartolomea Bona i bio njihov suradnik pri izradbi kipova i ukrasa na Porta della Carta uz Duždevu palaču.
Djelovao je u Dalmaciji kao graditelj i kipar od 1441. do 1473. ili 1475. Bio je glavni graditelj katedrale u Šibeniku. Svojom koncepcijom istočnoga dijela crkve dao joj je veličanstven oblik dodavši joj poprečni brod i kupolu nad križištem, tri polukružne apside, krstionicu i sakristiju. Zidove koji nose bačvasti svod i kupolu sagradio je dosljedno primjenjujući svoje izvorno načelo spajanja tanjih kamenih ploča umetnutih u jači kameni okvir. Njegova su kiparska ostvarenja na katedrali: plastična dekoracija krstionice (likovi proroka, anđeli i krsni zdenac), kipovi apostola Petra i Pavla na sjevernom portalu, natpis o izgradnji koji pridržavaju dva renesansna putta te friz od sedamdeset i jedne glave na vanjskoj strani apsida (galerija realističkih portreta osebujnih fizionomija ljudi iz grada i okolice). Usporedno s radovima na šibenskoj katedrali, koju nije dovršio, preuzimao je i poslove u drugim dalmatinskim i talijanskim gradovima.
U Splitu je 1446.–1448. izgradio kapelu sv. Arnira s oltarnom grobnicom (od 1835. u Kaštel Lukšiću), za katedralu je izgradio kapelu i oltar sv. Staša (1448.). U Splitu je također gradio ili pregradio nekoliko palača (Velika palača obitelji Papalić). Godine 1465.–1466. djelovao je u Dubrovniku gdje je izgradio kulu sv. Katarine, dovršio Minčetu (na kojoj je prije radio talijanski graditelj M. Michelozzi) i isklesao snažni kip sv. Vlaha koji se nalazi u Sorkočevićevu ljetnikovcu). Djelovao je u Zadru, Pagu i Italiji (Rimini, Ravenna, Urbino, Ankona).
Pri radovima u hrvatskim primorskim i talijanskim gradovima Jurju su pomagali brojni suradnici i učenici kojima je povjeravao i samostalne radove po svojim nacrtima. Najvažniji su Andrija Aleši te Ivan Pribislavić.
Majstor Juraj po svojoj je darovitosti jedna od najjačih osobnosti naše starije umjetnosti i ravnopravno se svrstava u najbolje europske renesansne kipare sredine XV. st.
1520. Umro je Juraj Dragišić
Juraj Dragišić (poznat i kao Georgius Benignus de Salviatis); (Srebrenica, Bosna, oko 1445. – Barletta, Italija, 1520.) bio je hrvatski humanist, filozof, teolog, crkveni velikodostojnik.
Studirao je teologiju u Jajcu, Zadru i Ferraru. Zaređen za svećenika 1469. Predavao teologiju i filozofiju u Urbinu, Pisi, Firenci i Rimu.
Godine 1485. postao u Firenci magistrom teologije. Ondje je bio štićenik Lorenza de’ Medicija (1448.–1492.) i mentor njegovim sinovima Pietru i Giovanniju (poslije papa Leon X.) kojima je posvetio djelo Nova dijalektika (Dialectica nova…, 1488.). Godine 1490. postao je provincijal franjevaca u Toscani i dobio ime firentinske plemićke obitelji Salviati (de Salviatis). Od 1487. do 1491. bio je profesor teologije i filozofije u Firenci. Nakon Medicijeva pada, Dragišić je bio zatvoren, da bi se 1495. vratio u domovinu i našao utočište u Dubrovniku (1496.–1500.) gdje je po ovlaštenju dubrovačkog senata podučavao filozofiju i teologiju. Za boravka u Dubrovniku pisao je svoje najznačajnije teološko djelo, dijalog O naravi nebeskih duhova koje zovemo anđelima (De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, 1499.).
Godine 1507. postao je biskup Caglija. Obnašao je dužnost naslovnog nadbiskupa Nazareta u Beretti (1513. – 1520.) te je bio sudionik V. lateranskog sabora 1514. godine gdje je predložio reformu kalendara koju je usvojio papa Grgur XIII. 1582. (gregorijanski kalendar). Kada je 1515. godine bio optužen za herezu, u njegovu obranu ustaje i Erazmo Roterdamski. Neko vrijeme bio je i izaslanik pape na dvoru cara Maksimilijana I. u Innsbrucku.
Autor je više filozofsko-teoloških djela na latinskom jeziku.
Umro je u Barletti, u Italiji, 1520. godine.
1891. Rodio se Vladimir Čerina
Vladimir Čerina (Split, 9. V. 1891. – Šibenik, 29. II. 1932.) bio je hrvatski književnik (vidi 29. veljače).
1970. Umro je Tošo Dabac 
Tošo Dabac (Nova Rača, 18. svibnja 1907. – Zagreb, 9. svibnja 1970.) bio je hrvatski fotograf priznat u svijetu, jedan je od začetnika i glavnih predstavnika Zagrebačke škole fotografije.
Nositelj je socijalnog smjera u fotografiji. Snima život ulice, prosjake, ljude iz naroda, sajmišta, procesije i putujuće cirkusante (ciklusi Bijeda i Život ulice, 1932. – 1935.) Slijede ciklusi portreta, folklora, životinja, arhitekture, krajolika i kulturnih spomenika na kojima radi do kraja života. Još od tridesetih godina 20. stoljeća, sudjelovao je na nizu izložbi u zemlji i inozemstvu u društvu tada najznamenitijih svjetskih fotografa. Jedna od najznačajnijih nagrada je iz 1938. za najbolju fotografiju u mjesecu (Camera Craff). Imao je čast biti članom Photographic Society of America. Godine 1951. Foto-savez Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije. Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo dobio je 1967. godine.
Ukupno je uslikao oko 200 000 fotografija, najviše u gradu Zagrebu. Imao je atelijer u Ilici 17 u kojemu je radio tridesetak godina.
Muzej suvremene umjetnosti upravlja Arhivom Tošo Dabac koji ima 160.000 predmeta.
Arhiv je 2002. priznat kao kulturno dobro Republike Hrvatske.