1712. Pragmatička sankcija
Pragmatička sankcija (latinski pragmatica sanctio), u rimskom postklasičnom pravu, propis je koji je izdavao vladar o nekom državnom pitanju velike važnosti i trajnoga značenja. Naziv za akt takve vrste prihvatili su neki srednjovjekovni i novovjekovni vladari, posebice Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti.
Pragmatička sankcija iz 1712., naziv uvriježen za zakonski članak 7. Hrvatskoga sabora od 9. III. 1712., kojim se prihvaća da nakon izumrća muških potomaka vladarsko pravo dinastije Habsburg može prijeći na žensku osobu, pod uvjetom da ona vlada i Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom (s kojim se zemljama Hrvatska od XVI. st. vojno i politički povezivala radi obrane od Osmanlija) i da stoluje u Beču (vidi 11. ožujka).
1869. Rodio se Ferdo Šišić
Ferdo Šišić (Vinkovci, 9. III. 1869. – Zagreb, 21. I. 1940.) bio je hrvatski povjesničar (vidi 21. siječnja).
2000. Umro je Ivo Robić 
Ivo Robić (Garešnica, 28. I. 1923. − Rijeka, 9. III. 2000.) bio je hrvatski pjevač zabavnih melodija, skladatelj, pionir zabavne glazbe i prvi koji je napravio i veliku međunarodnu karijeru.
Nakon srednje škole odlazi 1943. godine u Zagreb na studij prava. Istodobno počinje pjevati u zagrebačkom baru Grill Room (podrum Gradske kavane) uz orkestar Kalmana Kočija te na plesu u tada popularnom Tucmanu (Zgrada Kola) uz pratnju orkestra Charlijea Pavlića. Nakon radijske audicije održane u jesen 1943. godine na kojoj je pjevao pjesmu Marija Kinela Sniježi, počinje uživo pjevati u programu Državne krugovalne postaje Zagreb. Kako je 1943. godine kapitulirala Italija, u NDH je proglašena mobilizacija, ona je zahvatila i Robića koji je također unovačen. No, on je uspio ući u Prosvjetničku bojnu Odgojnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH, što je bio elegantan način izbjegavanja bojišnice. Nakon tog je Robić nastupao u brojnim emisijama Državne krugovalne postaje Zagreb, a naročito u radijsko-magazinskom ciklusu Hrvatskom vojniku Vikija Glovackog (dva puta dnevno). Pjevao je na otvorenju Glazbenog paviljona u središtu Bjelovara 8. rujna 1943. godine pred 10.000 okupljenih građana.
Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata Robić pjeva u Opatiji, priređuje koncert u kazalištu, ali prolazi slabo jer su tad u Opatiji vladali talijanski orkestri. Od 1946. godine ponovno pjeva na Radio Zagrebu. Iste godine se i vjenčao, 18. travnja, sa svojom ljubavi iz ratnih dana Martom Goleš, s kojom će ostati do kraja života i koja mu je bila i više od supruge – prava menadžerica i njegova desna ruka.
Robić je nakratko živio u Mariboru od 1949. godine nastupajući na tamošnjem radiju, no već iste godine dobio je ljetni angažman u hotelu Talasoterapija u Crikvenici, a već 1950. godine u Opatiji na terasi Hotela Kvarner, što će vremenom postati njegov zaštitni znak (na toj će terasi pjevati gotovo do kraja 1980-ih, uz manje prekide). U to vrijeme (1949.) snima i svoju prvu ploču – Ti ni ne slutiš / Kad zvjezdice, za netom osnovani Jugoton.
Ljetni nastupi u Opatiji donijeli su Robiću i prvi inozemni angažman. Njegov nastup 1955. godine toliko se dojmio vlasnika noćnog kluba iz bavarskog ladanjskog gradića Hof an der Saale da je angažirao Robića i za svoj klub. Tako je Robić prvi put otišao u Njemačku te ostao sedam mjeseci i stekao dragocjena iskustva za kasniji proboj na to tržište. Sljedeća godina donijela je Robiću još jednu sjajnu prigodu. Predstavnici čehoslovačke diskografske kuće Supraphon, koja je tad bila nešto u svijetu diskografije, došli su u Beograd 1956. godine pronaći izvođače za svoju kuću i odabrali Robića. On je i tu šansu odmah iskoristio i snimio te iste godine singl ploču Vaš dum šel spat. Suradnja s Praškim Supraphonom tekla je godinama te je Robić izdao 55 singlica (uglavnom prepjeve popularnih hitova tog doba) između 1956. i 1965. godine.
Krajem 1958. godine Robić je dobio poziv hamburške diskografske kuće Polydor za probno snimanje. Nakon potpisivanja ugovora, 4. veljače 1959. godine, snimio je skladbu „Morgen“ švicarskog skladatelja Petera Moessera, u aranžmanu i uz pratnju orkestra Berta Kaempferta. „Morgen“ je Robića lansirao u onodobne zvijezde lakih nota. U nepunu godinu dana singl Morgen donio je Robiću Zlatnu ploču Polydora i Brončanog lava Radio Luxembourga (tada vrlo popularne i utjecajne radio stanice). Na ljestvicama popularnosti onodobnih poznatih glazbenih časopisa Morgen je vrlo dugo držao visoke pozicije. Bila je to prva pjesma pjevana na njemačkom jeziku koja je dospjela na neku američku top-ljestvicu. Uvrštavanje na te dvije top-ljestvice najveći je uspjeh hrvatskih glazbenika na glavnim svjetskim glazbenim tržištima na koje poslije Robića nitko s ovih prostora nije dospio.
Ploču Morgen prodao je u više od milijun primjeraka te ga od tad zovu Mister Morgen, a ona je i danas najveći komercijalni uspjeh koji je neki hrvatski glazbenik postigao.
Nakon uspjeha s Morgenom Robić je nastavio suradnju s Bertom Kaempfertom koji je u to vrijeme imao jedan od vodećih orkestara u Njemačkoj. Zajedno su snimili jedan LP i 14 singl-ploča za kuću Polydor.
Veliki Robićev uspjeh bila je pjesma Fremde in der Nacht (Strangers in the Night). Bert Kaempfert dao je pjesmu Franku Sinatri koji je s njom doživio svjetski uspjeh 1966. godine.
Robić je krenuo u osvajanje američkog tržišta s pjesmom „Morgen“, koju je za američko tržište izdala diskografska kuća Laurye. Međutim, proboj na američko tržište pokazao se kao pretežak zalogaj, unatoč činjenici da je „Morgen“ bila prva pjesma s njemačkog govornog područja koja je dospjela na američke top liste.
Na prvom Zagrebfestu 1953. godine Robić je pobijedio s pjesmom Ljube Kuntarića „Ta tvoja ruka mala“, koja je prvo postala veliki radijski (a tek potom i diskografski hit). Pobijedio je i na prvom Opatijskom festivalu 1958. godine otpjevavši pjesmu „Mala djevojčica“ (Vandekar, Ruben) u duetu s tada malom djevojčicom Zdenkom Vučković. Ta pjesma se doista nije skidala s radio programa ondašnjih godina, uz pjesmu „Tampico“ Rajke Vali. Uspješno je nastupio na Splitskom festivalu 1963. godine s pjesmom „Moja kala“, a zapažen je bio i njegov duet s Anicom Zubović „Crne marame“. Nakon toga osvaja zagrebačku festivalsku publiku 1964. godine s pjesmom „Golubovi“, te ponovno 1965. godine otpjevavši pjesmu Marija Bogliunija posvećenu Zagrebu, „Zbog čega te volim“ koja je premoćno pobijedila.
Šezdesete godine 20. stoljeća su vrhunac karijere Ive Robića. Tad po prvi put nastupa i u filmu „Ljubav i moda“ beogradskog redatelja Ljube Radičevića.
Ivo Robić započeo je sa skladanjem još 1950-ih u Državnoj muzičkoj školi u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Među njegove najpoznatije skladbe ubrajaju se „Rodni moj kraju“ (1947.), „Srce, laku noć“ (1954.), „Samo jednom se ljubi“ (1957.) i „Mužikaši“ (1966.). Bio je vrlo svestran glazbenik; svirao je glasovir, saksofon, klarinet, flautu i kontrabas.
Ivo Robić bio je počasni predsjednik Hrvatske glazbene unije. Od mnogobrojnih nagrada izdvajaju se nagrada Josipa Štolcera Slavenskog za glazbenu umjetnost (1981.) i Porin za životno djelo (1997.). Dobio je više nagrada na festivalima. U travnju 1960. godine dobio je Zlatnu ploču Polydora za milijun prodanih singl ploča, te Brončanog lava Radio Luxembourga. Dobio je Zlatnu Jugotonovu pticu dodijeljenu za milijun prodanih primjeraka LP nosača zvuka.
Robić je izvan pozornice živio mirno i povučeno na relaciji Zagreb − Opatija koja je od 1960-ih njegov drugi dom, kad je u Ičićima izgradio svoju kuću. Ivo Robić je kuću u Ičićima ostavio Crkvi koja je danas Kapela sv. Ivana od Boga.
Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
2003. Umro je Žarko Dolinar 
Žarko Dolinar (Koprivnica, 3. VII. 1920. – Basel, 9. III. 2003.) bio je hrvatski anatom, stolnotenisač i kolekcionar.
Diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu gdje je 1959. doktorirao. Od 1963. živi stalno u Baselu gdje se 1969. habilitirao i nakon diferencijalnih medicinskih ispita bio promaknut u prorektora s pravom ekskatedralne nastave. Predavao je na medicinskom i stomatološkom fakultetu, bavio se istraživačkim radom u području anatomije, morfologije, patologije, citologije, histologije, embriologije, pisac je mnogobrojnih članaka, knjiga i udžbenika. Kao stolnotenisač bio je višestruki državni prvak. Od 1936. do 1959. nastupio je 74 puta za državnu reprezentaciju, osvojio 25 međunarodnih naslova, 8 medalja na svjetskim prvenstvima: zlatnu (svjetski prvak 1954. u paru s V. Harangozom), 4 srebrne i 3 brončane. Športski djelatnik i osnivač međunarodnih športskih organizacija. U Švicarskoj suosnivač i predsjednik ogranka Matice hrvatske, Hrvatske kulturne zajednice i osnivač udruge Almae Matris Croaticae Alumni (AMCA), dobitnik medalje »Henri Dunant« (1985.), u Izraelu 1993. dobitnik Medalje Pravednika među narodima.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata i tijekom četiri godine NDH zajedno s bratom Borisom krivotvorio je propusnice i neke druge dokumente za preko 360 Židova koji su na taj način spašeni. Ustaške su vlasti doznale da braća Dolinari spašavaju Židove, ali ih nisu dirali. Uhitili su njihova oca Jakova i smijenili ga s položaja suca, no oni su nastavili posao. Na inicijativu skupine preživjelih, braća su proglašena Pravednicima među narodima 1993. godine.
- Ivica Kostelić osvojio mali kristalni globus kao najbolji vozač slaloma na svijetu.