1268. Umro je Toma Arhiđakon
Toma Arhiđakon (?, 1200. ili 1201. – Split ?, 8. V. 1268.) bio je kroničar, splitski arhiđakon.
O njegovu podrijetlu ne zna se gotovo ništa, iako pojedini povjesničari (D. Farlati, K. Šegvić) pretpostavljaju da je potjecao iz patricijske obitelji. Započeo se školovati vjerojatno već u Splitu, nakon čega je studirao pravo u Bologni gdje se upoznao s političkim, društvenim i crkvenim prilikama u tadašnjoj Italiji. Slušao je i propovijedi Franje Asiškoga, što je utjecalo na njegovu kasniju naklonost prema franjevcima. Nakon povratka u Split isprva je obnašao dužnost gradskog notara (1227.–1232.). Godine 1230. bio je izabran za arhiđakona, ali se sukobio s tadašnjim nadbiskupom Guncelom, eksponentom ugarskoga dvora.
Potkraj 1243. izabran za splitskoga nadbiskupa, ali se pod pritiskom odrekao službe; posvetio se historiografskomu radu. Od 1236. do 1267. sudjelovao je (kao sudac i svjedok) u različitim sporovima unutar splitske i trogirske Crkve, a nakon smrti nadbiskupa Rogerija (1266.) povukao se iz javnoga života. Tada je sastavio svoje najpoznatije, latinskim jezikom pisano djelo Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa (Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium, skraćeno: Historia Salonitana), koje je ostalo sačuvano u nekoliko prijepisa. U tom je djelu opisao povijest salonitanske i splitske Crkve od rimskoga doba do 1266. te donio mnogobrojne vrijedne podatke o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti uopće. Pokopan je u crkvi sv. Frane u Splitu, u kojoj se i danas nalazi njegova nadgrobna ploča s epitafom.
Njegovo djelo poslije je nadopunjavano i prerađivano pa je tako nastao rukopis iz 16. stoljeća poznat u historiografiji kao Historia Salonitana maior u kojoj se nalazi i prijepis Pacte Convente. Djelo obuhvaća događaje do 1185., građu o splitskim crkvenim saborima (925. i 928.) i opis smrti kralja Zvonimira. O njezinu podrijetlu i nastanku u historiografiji postoje različita tumačenja.
1898. Rodio se Alojzije Stepinac
Alojzije Stepinac ( Brezarić pokraj Krašića, 8. V. 1898. – Krašić, 10. II. 1960.) bio je zagrebački nadbiskup, kardinal i blaženik (vidi 10. veljače).
1945. Jedinice Jugoslavenske armije ušle u Zagreb
Jedinice 45. srpske divizije, točnije 20. srpska brigada (2. i 3 bataljun) koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, prve su ušle u opustjeli Zagreb jer su se ustaško-domobranske snage kao i izbjeglice povukle iz Zagreba prije dolaska partizana. Nakon 45. srpske divizije ušle su 28. i 39. divizija. Sve tri divizije su bile u sastavu II. armije kojom je zapovijedao Koča Popović.
Zagrebačku radio-stanicu, (koja se nalazila u Vlaškoj 116 blizu Kvaternikoga trga), zauzeli su pripadnici 20. i 24. srpske brigade oko 13,25 sati. Jugoslavenska historiografija skrivala je istinu o tome tko je prvi ušao u Zagreb 8. svibnja 1945.
Odmah nakon ulaska u Zagreb partizanske jedinice su prema pripremljenom planu započele zauzimanje svih ustanova te masovna uhićenja i likvidacije „narodnih“ neprijatelja. Masovne likvidacije, oko 120 masovnih grobišta u Zagrebu i okolici, vršene su bez suda ili osudama na prijekim sudovima gdje optuženi nisu ni mogli iznijeti svoju obranu. Mnoge grobnice nisu istražene. Istražene se neke grobnice u Gračanima, na Tuškancu i Savskoj cesti.
Slavljenički je miting u Zagrebu, na Jelačićevu trgu, održan 11. svibnja 1945. – tri dana nakon onoga na beogradskim Terazijama. Zagrebački je Vjesnik, u broju od 12. svibnja 1945., tom događaju posvetio cijelu naslovnicu i 2. stranicu objavivši na naslovnici pobjednički govor komandanta II. armije Koče Popovića, čija je rečenica “Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije”, bila pozdravljena frenetičnim pljeskom i poklicima “Živjela Srbija!”
Na drugoj pak stranici Vjesnika objavljena je “Pohvala vrhovnog komandanta Tita” osloboditeljima Zagreba koja je započinjala rečenicom: “Nadirući sa neodoljivim naletom s juga i istoka, jedinice I. i II. armije slomile su upornu neprijateljsku obranu zagrebačkog utvrđenog rejona i zauzele Zagreb.” Tito je u svojoj “Pohvali” imenovao ukupno sedam visokih vojnih rukovodilaca iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbi (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.