1573. Bitka kod Kerestinca
Godine 1573. seljaci su se pobunili protiv feudalaca. Pobuna je započela na vlastelinstvu Franje Tahija. Tahi se istaknuo u borbama protiv Osmanlija zbog čega je imao veliku podršku kod Habsburgovaca. Bio je gospodar Susedgrada i Stubice.
Dana 6. veljače 1573. godine odigrala se bitka kod Kerestinca. Seljačku vojsku predvodio je Ivan Pasanac kojoj se pridružio velik broj seljaka. Plemićku vojsku predvodio je Gašpar Alapić. U toj bitki pogubljeno je 400 do 500 seljaka. Nakon nekoliko dana seljačka buna ugušena je u potpunosti.
1597. Umro je Frane Petrić
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Frane (Franjo) Petrić (Cres, 25. IV. 1528. – Rim, 6. II. 1597.) bio je hrvatski filozof, latinist, humanist i znanstvenik.
Kao dječak sudjelovao je u ratu protiv Osmanlija. Izučio je za trgovca u Veneciji, potom savladao grčki u Ingolstadtu, gdje je boravio pod pokroviteljstvom rođaka Matije Vlačića. Poslije je studirao medicinu i filozofiju u Padovi.
Znanstvenik europskoga ugleda, jedan od najizvornijih i najslobodoumnijih mislilaca svojega doba, antiaristotelovac i novoplatonist. Petrić je bio profesor filozofije u Ferrari i Rimu. Pisao je na latinskom i talijanskom jeziku. Petrić se bavio i astronomijom, meteorologijom, arheologijom i politikom. Putovao je cijelom Europom i stekao veliku slavu svojim djelima.
Kapitalno mu je djelo “Nova sveopća filozofija” (Nova de universis philosophia), u kojem je dao zaokružen sustav filozofije, a koje je naišlo na osudu crkvenih krugova i zabranu širenja zbog suprotstavljanja vjeri i unošenja elemenata nekršćanske religije.
Umro je u Rimu, 6. veljače 1597. gdje je i pokopan u crkvi Sv. Onofrija. Godine 2008. u crkvi je postavljena spomen-ploča Franji Petriću.
Petrićevo je djelo ugrađeno u temelje hrvatske i svjetske filozofske i znanstvene misli. Među prvim svojim filozofskim i književnim spisima na talijanskom jeziku objavio je opsegom neveliko djelo Sretan grad (La città felice, 1550.), pisano kao vodič i model za čovjekovu sreću. Utemeljujući svoja gledišta na ontološko-epistemološkim doktrinama Platona i Aristotela, Petrić ih je preoblikovao u svojoj koncepciji aristokratskoga državnopolitičkog uređenja, različito od utopijskih djela toga razdoblja.
Ostavština Frane Petrića obuhvaća: Peripatetičke rasprave (Discussiones peripateticae, Nova sveopća filozofija (Nova de universis philosophia, Deset dijaloga o povijesti (Della historia diece dialoghi, O pjesničkom umijeću (Della poetica), O novoj geometriji (Della nuova geometria), Filozofska magija (Magia philosophica), Vojne usporedbe (Paralleli militari), autobiografsko Pismo Bacciu Valoriju (Lettera a Baccio Valori), Ljubavna filozofija (L’amorosa filosofia), Neobjavljena pisma i članci (Lettere ed opuscoli inediti).
1935. Umro je Ksaver Šandor Gjalski 
Ksaver Gjalski, (Ksaver Šandor, pravo ime Ljubomil Tito Josip Franjo Babić) (Gredice kraj Zaboka, 26. X. 1854. – Gredice, 6. II. 1935.) bio je hrvatski književnik i političar.
Pravo je studirao u Zagrebu i Beču, a državni ispit položio 1878. godine. Kao pristav radio je u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku, Šidu, Sušaku i Zagrebu. Umirovljen zbog političkih razloga 1898. Bio je djelatan i u političkom životu: saborski zastupnik na listi Hrvatsko-srpske koalicije 1906., 1917.–1918. veliki župan zagrebačke županije, 1919. član Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu. Predsjednik Društva hrvatskih književnika 1909.–1918. i 1926.–1927. S M. Dežmanom 1903. uređivao Vienac.
Jedan je od najistaknutijih stvaratelja u razdoblju realizma, ali se istodobno stilski i tematski uklopio i u nove književne tendencije modernističke epohe. Njegovu prozu obilježavaju dva osnovna tematska kruga. Prvi je proizišao iz njegove emocionalne povezanosti s tradicijom nekadašnjega plemenitaškog svijeta, a u drugome je pokazao zanimanje za problematiku suvremenoga političkoga, društvenog i intelektualnog života Hrvatske. U vezi s prvim nastao je lirsko-impresionistički ciklus zapisa i sjećanja na tradiciju i ugođaje plemenitaškoga života (Pod starimi krovovima, 1886.; Na rođenoj grudi, 1890.; Iz varmegjinskih dana, 1891.; Diljem doma, 1899.).
Pod utjecajem Turgenjevljeva poetskoga realizma Gjalski je opisao specifičan tip zagorskih plemenitaša koji nestaju u novim društvenim odnosima. Gjalski je također među prvima dotaknuo problem hrvatskog intelektualca i njegova promišljanja života, i to s različitih gledišta – od suvremene filozofije (Schopenhauer, Hartmann) do darvinističke teorije. Inspiriran Goetheovim Faustom, začetnik je proze kojom pokušava ući u »trag naše hrvatske duše« u romanu Janko Borislavić (1887.), a problem umjetnika u provincijskoj atmosferi i malograđanskom okružju problematizirao je u romanu Radmilović (1894.), unoseći u fabulu romana i vlastita razmišljanja o smislu književnosti. U povijesnim romanima (Osvit, 1892.; Za materinsku riječ, 1906.; Dolazak Hrvata, 1924.) nastavio se na šenoinsku tradiciju povijesnog romana u nas, ali književno manje uspješno negoli u ostalim prozama.
Gjalski je prvi u nas nekim svojim temama započeo prodor u Europu, a još prije Vojnovića obradio je propadanje našega plemstva. Uz estetske vrijednosti, njegovo djelo ima i obilježje kronike i svjedočanstva o vremenu punom društveno-ekonomskih i političkih promjena. Gjalski je prvi istaknutiji društveni sintetičar svojega doba, a zagorskoplemenitaškim tematskim krugom predstavio se i kao jedan od vjesnika impresionizma u hrvatskoj književnosti.
1956. Umro je Fran Bubanović
BUBANOVI?, FRAN
Fran Bubanović (Sisak, 19. XI. 1883. – Zagreb, 6. II. 1956.) bio je hrvatski kemičar.
Kemiju i prirodopis studirao je u Zagrebu kod G. Janečeka. Od 1909. godine usavršavao se u Austriji (Beč) i Nizozemskoj (Groningen) te kod nobelovca S. Arrheniusa u Stockholmu u Švedskoj, s kojim je njegovao doživotno prijateljstvo. Godine 1918. izabran je za profesora kemije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu u Zagrebu gdje je razvio opsežnu znanstvenu i pedagošku djelatnost. Osnovao je Zavod za medicinsku kemiju. Istaknuo se kao pisac modernih sveučilišnih udžbenika u kojima je, prvi u Hrvatskoj, obuhvatio cjelokupnu anorgansku i organsku kemiju te biokemiju. Znanstvenim radom obuhvaća uglavnom područje fizikalne kemije (tekuće stanje, živa stanica, membrane), analitičke kemije i biokemije. Bavio se i popularizacijom kemije te esejistikom pišući o problemima nastave, znanstvene politike i filozofije znanosti.
Bio je dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu školske godine 1921./22. i 1930./31.
1988. Umro je Zvonimir Rogoz 
Zvonimir Rogoz (Zagreb, 10. X. 1887. – Zagreb, 6. II. 1988.) bio je hrvatski glumac i kazališni redatelj.
Glumiti je počeo u Beču u školi Wiener Theatera V. E. Frühmanna, a nastavio u Zagrebu 1908. kod Gj. Prejca. Nakon prvih nastupa u zagrebačkome HNK-u, glumio je u putujućoj družini P. Ćirića, HNK-u u Osijeku te u Varaždinu. Od 1919. do 1929. glumio je i režirao u Ljubljani, zatim u Pragu. Osim glumačkih nastupa Rogoz je djelovao kao redatelj inozemnih i hrvatskih tekstova te je na češki jezik preveo niz djela hrvatskih dramskih pisaca, a ulogama u 25 filmova (do 1939.) stekao je veliku popularnost. Najpoznatija mu je uloga supruga u filmu Ekstaza (Extase) G. Machatýja, a zapažen je bio i u filmu Život teče dalje.
Vratio se u Zagreb 1951. godine te je glumio (Cuthbertson u Ljubavniku G. B. Shawa) i režirao (A. Miller, Svi moji sinovi; S. Maugham, Kraljevska visost) u zagrebačkome HNK-u, a potom je prešao u novoosnovano Dramsko kazalište »Gavella«, u kojem je ostvario niz uloga u domaćem i inozemnom repertoaru. Glumio je i na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Teatru &TD. Jedan je od rijetkih glumaca koji su uspješno nastupali na nekoliko jezika (na hrvatskom, slovenskom, češkom i slovačkom). Ostale značajnije filmske uloge: Koncert, B. Belana, Slučajni život A. Peterlića, Kiklop A. Vrdoljaka. Objavio je knjigu uspomena Mojih prvih 100 godina (1986.). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1966. godine.