1326. Rodio se Ludovik I. – Anžuvinac
Bio je kralj Ugarske, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije od 1342., a Poljske od 1370. godine. Bio je jedan od najboljih i najaktivnijih vladara kasnog srednjeg vijeka, koji je proširio svoj teritorij do obala Jadranskog mora i čvrsto osigurao Dalmaciju, s dijelom Bosne i Bugarske pod ugarskom krunom. Dosta je vremena proveo u ratovima s Mlečanima i u nadmetanju za Napuljsko Kraljevstvo.
Vodio je česte ratove. Osim njegovih najpoznatijih kampanja, ratovao je u Bugarskoj, Bosni, Vlaškoj i protiv Zlatne horde. Prvi ugarsko-osmanlijski sukob dogodio se tijekom njegove vladavine.
Ludovik I. Anžuvinac naslijedio je već kao mladić hrvatsku i ugarsku krunu, a zatim je osvajanjima i diplomacijom snažno proširio svoje područje vladanja. Tako je uspio osvojiti napuljsko prijestolje čime je postao vladar južnog dijela Italije. Postao je i poljski kralj pa mu se vladavina protezala gotovo od Baltičkog mora do Sredozemlja.
Kralj Ludovik I. Anžuvinac oženio se Elizabetom Kotromanić, kćeri bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Pomoću raznih saveza uspio je učiniti svojim vazalima vladare s današnjih srpskih, rumunjskih i bugarskih područja tako da je imao velik utjecaj na čitavom Balkanu, sve do područja današnje Ukrajine.
1860. Rana prilika za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom
Dana 5. ožujka 1860. sazvao je car Franjo Josip u Beč tzv. pojačano Carevinsko vijeće (njem. verstärkter Reichsrat). U njega je pozvano, osim stalnih carskih savjetnika iz uobičajenog Carevinskog vijeća, još i 38 uglednika iz raznih krajeva Monarhije, s namjerom da svaka od habsburških zemalja ima svog zastupnika.
Za hrvatsku je povijest osobito zanimljivo da je u pojačano Carevinsko vijeće pozvan i Ambroz Vraniczany iz tadašnje Banske Hrvatske. Iz Slavonije je pozvan đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, a iz Dalmacije Franjo Borelli. Pojačano Carevinsko vijeće sastalo se u Beču pod predsjedanjem nadvojvode Rainera i zasjedalo je od 31. svibnja do 28. rujna 1860. godine.
Premda to nije bila izvorna careva namjera, to je vijeće počelo raspravljati i o organizaciji Habsburške Monarhije, pri čemu je usvojilo federalističku koncepciju sa središnjim parlamentom. Od svega toga nije bilo dugoročnih plodova, no za hrvatsku je povijest spomenuto vijeće bilo značajno jer su biskup Josip Juraj Strossmayer i Ambroz Vranyczany na njemu zatražili sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.
Premda ni ta ideja nije ostvarena tijekom postojanja Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske, navijestila je želju za političkim sjedinjenjem tih hrvatskih krajeva koji su stoljećima išli različitim putovima.
1875. Umro je Franjo Haller 
Franjo Haller (Kerelőszentpál, Erdelj, 24. III. 1796. – Beč, 5. III. 1875.) bio je mađarski političar austrijskog podrijetla, hrvatski ban.
Grof Franjo Haller bio je na položaju hrvatskog bana od 1842. do 1845. godine. Imenovan je banom nakon restauracije Zagrebačke županije kao pouzdanik bečkog dvora sa zadatkom suzbijanja ilirskog pokreta. Tako je proveo Metternichovu (dvorski i državni kancelar) zabranu ilirskog imena (1843.) te uveo pooštrenu cenzuru. Ipak na zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru branio je muncipalna prava Hrvatske.
Imenovan je banom sa zadaćom da spriječi sve učestalije sukobe Narodne stranke i mađarona i da među njima uspostavi ravnotežu, ali u tome nije uspio.
Na Markovu trgu 29. VII. 1845. (Srpanjske žrtve) došlo je do krvavog obračuna, nakon pobjede mađarona na izborima za skupštinu Zagrebačke županije. Izbori su bili lažirani te je došlo do protumađaronskih prosvjeda pri čemu je vojska zapucala na narod. Poginulo je 10 (po nekim navodima 15) ljudi, a trideset ih je ranjeno.
Odgovornost za »srpanjske žrtve« pala je na Hallera, premda nema dokaza o tome da je do pucnjave došlo na temelju njegova naloga. U jesen 1845., na vlastitu ponovljenu molbu, razriješen je dužnosti.
1923. Umrla je Dora Pejačević
Dora Pejačević (Maria Theodora Paulina Sophie von Lumbe); (Budimpešta, 10. IX. 1885. – München, 5. III. 1923.) bila je hrvatska skladateljica, školovana pjevačica, violinistica i pijanistica.
Kći je hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya.
Opus Dore Pejačević sastoji se od 57 registriranih djela koja su uglavnom sačuvana u njezinoj ostavštini pohranjenoj u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu.
Među tim djelima ističu se minijature Dva nokturna (Zwei Nocturnen) opus 50, diskretna impresionističkog ozračja, Humoreska i capriccio (Humoreske und Caprice) opus 54, s elementima groteske i izrazite motorike, a u drugoj glasovirskoj sonati u As-duru opus 57 ostvarila je lisztovski model jednostavačne sonate. Skladala je i prvi hrvatski glasovirski koncert (u g-molu, opus 33), a glasoviru pripada središnja uloga i u komornom opusu. Njezina Simfonija u fis-molu opus 41 (1916.–1918.), prva je moderna hrvatska simfonija utemeljena na tradiciji romantičkoga simfonizma. Svojim profinjenim glazbenim izrazom Dora Pejačević bitno je pridonijela uspostavi hrvatske glazbene moderne i novih profesionalnih skladateljskih mjerila.
1943. Rodio se Josip Genda
Josip Genda (Škabrnja, 5. III. 1943. – Split, 8. IX. 2006.) bio je hrvatski glumac, nacionalni dramski prvak (vidi 8. rujna).
2007. Umro je Ivan Supek 
Ivan Supek (Zagreb, 8. IV. 1915. – Zagreb, 5. III. 2007.) bio je hrvatski fizičar, filozof i književnik.
Predavao je fiziku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1945./46.) i bio prvi profesor teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1947.–1985.) gdje je osnovao školu teorijske fizike koja je fiziku u Hrvatskoj podigla na europsku razinu. Osnovao je Institut Ruđer Bošković (1950.) i bio njegov prvi direktor, a zbog protivljenja nemirnodopskomu korištenju nuklearne energije za izradbu atomske bombe bio je isključen s Instituta (1958.). Bio je i prvi profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, a osnovao je i Institut za filozofiju znanosti i mir (1960.). Sudjelovao je osnutku Pugwashke konferencije o znanosti i svjetskim zbivanjima. Pokrenuo je i uređivao časopis Encyclopaedia moderna. Rektor Sveučilišta u Zagrebu (1968.–1971.), potaknuo je osnivanje Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku (1970.). Nakon 1971. prisilno je bio isključen iz javnoga života; javnu djelatnost obnovio je 1989. Redoviti član JAZU (danas HAZU) od 1960., predsjednik (1991./97.), profesor emeritus od 2000. godine. Dobitnik je Nagrade za znanost »Ruđer Bošković« (1960.) i Nagrade za životno djelo (1970.).
Uz sveučilišne udžbenike i stručne knjige (Teorijska fizika i struktura materije, Moderna fizika i struktura materije, Nova fizika, Počela fizike: uvod u teorijsku fiziku), pisao je djela iz povijesti i filozofije znanosti (Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima, Povijest fizike) i druga djela.
U književnosti se javio dramama; mnoštvo drama objavio je 1960-ih, npr. Bajka modernog vremena (1962.), kojom naznačuje političko-društvene i znanstvene igre oko izgradnje i vođenja Instituta »Ruđer Bošković«, Proces stoljeća (1962.), koja prethodi pojavi istoimenoga romana, a u kojoj se usredotočio na suđenje R. Oppenheimeru koji se protivio izradbi hidrogenske bombe.
Romaneskni prvijenac Dvoje između ratnih linija (1959.; prerađeno izdanje objavljeno 1970. pod naslovom Sve počinje iznova) autobiografska je kronika o predratnim i ratnim političkim previranjima na Zagrebačkom sveučilištu. Pisao je i povijesne romane, sjećanja na pojedine epizode iz vlastitoga života te satirični znanstvenofantastični roman EPR-efekt u kojem se bavi američko-ruskim sukobom što prijeti uništenjem života na planetu.
Književna djela (dio):
Drame: Pusta, zatrovana zemlja, U kasarni, Biskup i ban, Na atomskom otoku, Piramida i druge.
Komedije: Lutrija Imperatora Augustusa, Gabrijel, Vrag je tiho naglas: vražja komedija u pet čina s prologom i epilogom i druge.
Romani: Dvoje između ratnih linija, Proces stoljeća, U prvom licu, Heretik, Spoznaja, Extraordinarius, Krunski svjedok protiv Hebranga, Otkriće u izgubljenom vremenu, Epr – efekt, Hrvatska tetralogija, Haaški protokoli i drugi.
Autobiografije: Krivovjernik na ljevici, Tragom duha kroz divljinu.