1731. Štovanje Majke Božje Kamenitih vrata
Početak štovanja Majke Božje Kamenitih vrata povezan je s požarom koji je kasno navečer, s 30. na 31. svibnja 1731. godine, buknuo u zgradi sjemeništa sv. Josipa i proširio se, najprije po cijelom Gornjem gradu, a sutradan i susjednim Kaptolom. U požaru su izgorjela i Kamenita vrata te stan u kojem je iznad njih živjela udovica Modlar. Treći dan nakon požara, pregledavajući zgarište, udovica je u pepelu pronašla neoštećenu sliku Svete Marije kojoj je izgorio samo drveni okvir. O tom čudu brzo se pročulo u Zagrebu. Pobožna je udovica pod svodom Kamenitih vrata dala podići mali oltar i tako omogućila svim sugrađanima da štuju tu svetinju. Zanimljivo, stručna komisija potvrdila je da je 1929. godine slika bila zahvaćena plamenom koji je uništio njezinu drvenu podlogu. Istraživanje je dokazalo da Majka Božja nije naslikana na materijalu otpornom na vatru.
Pred glasovitom slikom, u tišini Gornjega grada uz odsjaj svijeća, stoljećima su molili Zagrebčani i njihovi gosti. Kardinal Franjo Kuharić proglasio je 31. svibnja 1991. Majku Božju Kamenitih vrata zaštitnicom grada Zagreba; tada je ujedno i Dan grada Zagreba.
Slika Majke Božje koja se nalazi u svetištu prikazuje Gospu kao vladaricu. Ima žezlo u lijevoj ruci. Desnom pridržava malog Isusa koji u lijevoj ruci drži mali globus. Lik Majke Božje Kamenitih vrata ugrađen je u oltar s kipovima sv. Petra i Pavla. Uz njih se, sa svake strane, nalaze dva bijela anđela koji odaju počast Gospi. Na dnu slike je mjesec, a sa svih strana okružuju je oblačići. Marija nosi haljinu grimizne boje, a na ramenima joj gledamo plašt ukrašen zlatnim zvijezdama. Oltar sa slikom Majke Božje štiti barokna, izvanredno lijepa ograda, a izradio ju je majstor Ivan Korta, 1778. godine. Iznad slike nalazi se Marijin pozlaćeni monogram, a Majka Božja sjedi na kraljevskom prijestolju. Prilikom dvjestote obljetnice čudesnoga očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena zlatnom krunom.
1854. Umro je Vatroslav Lisinski 
Vatroslav Lisinski (Zagreb, 8. VII. 1819. – Zagreb, 31. V. 1854.) bio je hrvatski skladatelj, osnivač hrvatske orkestralne glazbe.
Lisinski je rođen u Zagrebu kao Ignatius Fuchs. Pod utjecajem iliraca oko 1850. promijenio je ime u Vatroslav Lisinski. Rođen je u obitelji njemačko-židovskoga podrijetla. Otac mu je bio Andrija Fuchs, a majka Anka (Hrvatica, rođena Kovačić).
Školovao se u Zagrebu gdje je 1840. završio dvogodišnji filozofski studij, a 1842. i dvogodišnju pravničku akademiju. Osnovnu glazbenu naobrazbu stekao je privatnom podukom kod Juraja Sojke i J. K. Wisnera Morgensterna. Počeo je skladati 1841. na nagovor pjevača i rodoljuba A. Štrige. U razdoblju od 1842. do 1847. godine zaposlen je kao bilježnik banskog stola i tada stvara više zborova, solo-pjesama, nekoliko klavirskih kompozicija (Slavonsko kolo) te prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba. Libreto ove opere po zamisli Alberta Štrige napisao je Josip Car, a zatim preradio Dimitrija Demeter dok je instrumentalizaciju dotjerao Wisner-Morgenstern. Praizvedba opere, 28. ožujka 1846. godine, protekla je u znaku slavlja ilirskih ideja i taj nadnevak označen je kao povijesno važan u stvaranju hrvatskog umjetničkog izražaja.
Ljeti 1847. pošao je na turneju po Srbiji s F. Livadićem, A. Štrigom i dvojicom pjevača izvodeći hrvatske i srpske skladbe. U jesen 1847. uz Štriginu je pomoć otišao u Prag na glazbeno usavršavanje, ali se zbog prekoračene dobne granice nije mogao upisati kao redoviti učenik na Konzervatorij, već samo u Orguljsku školu (Karel František Pitsch, kontrapunkt), a privatno je učio kompoziciju i instrumentaciju kod ravnatelja Konzervatorija Jana Bedřicha Kittla. U jesen 1850. vratio se razočaran u Zagreb jer mu, unatoč zauzimanjima bana J. Jelačića, nije bilo omogućeno polaganje završnoga diplomskog ispita na praškome Konzervatoriju.
Spriječen u pokušaju da se namjesti kao nastavnik u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, obavljao je dužnosti besplatnoga nadzornika školskih učionica i druge administrativne poslove.
Za život je isprva zarađivao privatnom podukom glasovira, a nakon otkaza u HGZ-u preuzeo je početkom 1853., neshvaćen, razočaran i obeshrabren, mjesto privremenoga sudbenog prislušnika. Ne dočekavši rješenje o mjestu kotarskog aktuara, naglo se razbolio i podlegao 1854. vodenoj bolesti u 35. godini života.
Lisinskoga se smatra utemeljiteljem moderne hrvatske opere, solo pjesme, zborske i orkestralne glazbe. Autor je prvih dviju hrvatskih opera, a značajan je i kao prvi operni skladatelj nakon M. Glinke u slavenskom svijetu. Opere Ljubav i zloba te Porin imaju povijesnu vrijednost. Najbolja su mu djela solo pjesme i zborovi uz glasovirsku pratnju ili a cappella, od kojih su se mnoga zadržala na repertoaru do danas. Skladao ih je na hrvatske, češke i njemačke tekstove sa širokim rasponom tema: od ljubavne lirike i snažna rodoljublja do meditacija o društvenoj nepravdi, prolaznosti, vjeri i smrti. Osobito su uspjela ona koja tipično romantički naglašavaju nježnost, elegičnost i lirski intimizam u skladu s prevladavajućim crtama skladateljeva značaja. Među 69 solo pjesama najuspjelije su Vltava, Tuga djevojke, Dvije ptice, Osamljen, Udaljenoj, Miruj, miruj, srce moje, Prosjak, Ribar, Utočište (Der Zufluchtsort) i dr., a među 28 zborova ističu se Moja lađa, Tam gdje stoji, Oj talasi, Prelja, Putnik, Laku noć, Jutro, Pogrebnica, Oče naš, Cum invocarem i dr. Instrumentalna djela obuhvaćaju orkestralnu glazbu i glazbu za glasovir. Među orkestralnima ističe se sedam uvertira i idila, a među glasovirskim skladbama nekoliko plesova (prve obradbe kola – Slavonsko kolo i Hrvatsko kolo iz 1841.; valceri, polke, mazurke, četvorke) te neki marševi. Skladao je ukupno 145 skladbi u jedanaest godina skladateljske djelatnosti.
Lisinski je nedvojbeno bio najdarovitiji i najznačajniji skladatelj tzv. ilirskog razdoblja, tj. hrvatskoga ranog glazbenog romantizma. Njegova tragična osobna sudbina i posljedično, u cjelini gledano, donekle nedorečeni glazbeni opus, koji unatoč izvanrednoj darovitosti nije dosegnuo punu stvaralačku zrelost, razlogom su da se glazbeni romantizam u Hrvatskoj nije očitovao u svojoj punini sve do posljednje trećine XIX. i početka XX. stoljeća.
1947. Otvoren Zagrebačku velesajam
Prva poslijeratna izložba održana je od 31. svibnja do 9. lipnja 1947. na prostorima bivšega Zagrebačkog zbora u Savskoj (današnji Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu). Prostore je prvo trebalo urediti jer su se tijekom rata koristili kao vojarna. Na prvom velesajmu sudjelovalo je 12 stranih država, od toga 5 iz Istočnog bloka (SSSR, Poljska, Bugarska, Albanija, Mađarska), a čak 6 sa Zapada (Francuska, Švicarska, Nizozemska, Italija, Sjedinjene Američke Države, Belgija) i jedna iz Afrike (Egipat).
Godine 1955. zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac donio je odluku o preseljenju Zagrebačkog velesajma na novu lokaciju, na livade preko Save pa je 1956. godine Jesenji zagrebački velesajam održan na dvije lokacije (u Savskoj i Novom Zagrebu). Od 1957. godine velesajam se održava na današnjoj lokaciji preko Save, na Aveniji Dubrovnik. Taj novi prostor izgrađen je na površini od 165.000 metara kvadratnih, a projektirao ga je arhitekt Marijan Haberle.
Zagrebački velesajam je hrvatska tvrtka za priređivanje sajmova sa sjedištem u Zagrebu. Osnovan je 1909. kao Zagrebački zbor, a današnje ime nosi od 1921. Bio je jedan od osnivača Unije međunarodnih velesajmova utemeljene 1925. Tvrtka se bavi organiziranjem i promoviranjem sajmova i izložaba radi predstavljanja obrtničkih, industrijskih, intelektualnih i poljoprivrednih dobara te različitih vrsta usluga.