1244. Grad Pag dobio status Slobodnog kraljevskog grada
Tijekom navale Tatara kralj Bela IV. bježao je po dalmatinskoj obali. U jednoj bitki protiv Tatara Pažani su pomogli kralju i zauzvrat dobili status slobodnog kraljevskog grada 30. ožujka 1244. godine. Stoga se taj dan uzima kao dan grada. Nakon toga Pag se ubrzano razvija.
Hrvatski je kralj Ludovik I. 1376. godine potvrdio Pagu pravo Slobodnog kraljevskog grada, dajući mu uz postojeće, još i neke nove povlastice. Kralj Ladislav I. je 1403. godine prodao Veneciji svoj dio Dalmacije, u što je bio uključen i grad Pag. Na taj je način, za više stoljeća, Pag pripao Mletačkoj Republici. Godine 1433. dobio je Gradski statut.
Dana 18. svibnja 1443. godine Pažani su započeli s gradnjom novog grada, na mjestu na kojem se i danas nalazi.
Planovi za izgradnju novoga grada Paga izrađivali su se u Veneciji, a u svemu tome sudjelovao je i veliki graditelj i kipar Juraj Matejev Dalmatinac. U novi su se grad Pažani preselili 1467. godine. Grad koji su napustili nazvali su jednostavno Stari grad i takav je naziv ostao do danas. Novoizgrađeni grad pružao je veću sigurnost, bio je okružen zidinama dodatno pojačanima s devet kula.
1814. Umro je Džono Rastić
Džono Rastić (Junius Restius, Junije Resti); (Dubrovnik, 11. I. 1755. – Dubrovnik, 30. III. 1814.) bio je hrvatski pjesnik.
Bio je pravnik, angažiran u politici i upravi Dubrovačke Republike do njezine propasti. Pisao je pjesme na latinskome te pisma i govore na talijanskome. Poznat je kao najveći satiričar među hrvatskim latinistima iako u njegovim Pjesmama (Carmina), što ih je 1816. objavio F. M. Appendini, ima i elegija, poslanica, epigrama i oda. U heksametarskim satirama kritizira pomodne ludosti svojih suvremenika u svim oblicima društvenog života, strane običaje, kazalište, tisak, suprotstavlja se idejama Francuske revolucije, materijalizmu, enciklopedistima i Voltaireu. Prevodio je s grčkog na latinski Teokritova i Homerova djela.
Njegova rukopisna ostavština, koju čine još neki pjesnički sastavci te većina pisama, čuva se u dubrovačkim arhivima.
1862. Umro je Pavao Štoos 
Pavao Štoos (Dubravica kraj Klanjca, 10. XII. 1806. – Pokupsko, 30. III. 1862.) bio je hrvatski književnik, svećenik i preporoditelj.
U Zagrebu je završio bogosloviju te radio kao biskupski tajnik, a od 1842. bio je župnik u Pokupskom. U književnosti se javio stihovima na latinskom (jedan je od najplodnijih latinskih prigodničara u hrvatskoj književnosti XIX. st.) i kajkavskom. Zapamćen je po elegiji Kip domovine vu početku leta 1831., koju je objavio kao student 1831. pod naslovom Nut! Novo leto! Mati – sin – zorja! (tiskana je kao Kip domovine u Danici 1835.). U kajkavskim stihovima pesimistički oplakuje odnarođivanje Hrvata od svojega jezika, shvaćenoga kao sinonim za narod i naciju.
Tiskao je i lamentacijsku pjesmu Glas kričečega vu pustini (1833.), pjesme u čast bana Jelačića, Lj. Gaja i J. Draškovića te govor u čast I. Gundulića. Iako glazbeni amater, Štoos je skladao nekoliko svjetovnih napjeva i veći broj crkvenih pjesama. Godine 1858. izdao je u Zagrebu pjesmaricu Kitice crkvenih pjesamah s napjevi s 13 vlastitih melodija uz orguljsku pratnju, a kao njezin predgovor uvrstio je svoj tekst O crkvenom pjevanju objavljen 1857.