1908. Umro je Antun Petrić
Antun Petrić (Komiža, 2. listopada 1829. – Komiža, 29. veljače 1908.) bio je hrvatski filozof.
Studirao je filozofiju u Grazu, gdje je i doktorirao. Od 1868. do 1871. bio je suplent na zadarskoj gimnaziji, gdje je predavao filozofijsku propedautiku, zemljopis i povijest te hrvatski i talijanski jezik. Proganjan od austrijskih vlasti napustio je gimnaziju, povukao se u rodnu Komižu na Visu gdje je živio do kraja života.
Godine 1875. u Zadru tiska, na talijanskom jeziku, svoje glavno filozofsko djelo, La Definizione del Bello (“Definicija lijepog”). U nekoliko nastavaka, 1877. – 1878., izašla je u Napuljskom listu Il Pitagora kritika profesora Cundarija. Petrić piše odgovor Cundariju, tiskan kao knjigu u Zadru 1885. Objavio je i druge radove, tiskane u Zadru i Splitu.
Značajno međunarodno priznanje dobio je 1891., kada je na II. međunarodnom znanstvenom kongresu u Parizu čitao svoje glavno djelo. Uz njegovo, samo su još dva filozofska djela bila izabrana da na kongresu budu prezentirana.
1932. Umro je Vladimir Čerina 
Vladimir Čerina (Split, 9. V. 1891. – Šibenik, 29. II. 1932.) bio je hrvatski književnik.
Neredovito je pohađao škole u Splitu, Zagrebu i Rijeci, a 1910. potpuno se posvetio pripremi za »zvanje književnika i javnog radnika«. Pisao je u časopisima Val i Vihor gdje se buni protiv Austro-Ugarske i mađarona. Preko časopisa Val i Vihor pokušao je prenijeti u Zagreb jugonacionalističko raspoloženje splitskoga kruga »radikalno napredne omladine«.
Sudjelovao je u organiziranju atentata na Slavka Cuvaja (1912.). Pred I. svjetski rat putovao u Italiju i Srbiju, o čemu je dojmove iznio u feljtonskom tekstu Beograd bez maske (1912.), a za I. svjetskog rata boravio je u Italiji, Švicarskoj, Crnoj Gori, na Krfu i u Parizu. Po završetku Prvog svjetskog rata razočaran je ostvarenjem jugoslavenstva. Posljednjih godina rata javili su se prvi tragovi paranoje. Duševno rastrojen smješten je u duševnu bolnicu u Šibeniku (1922.), gdje je i umro 1932. godine.
Pripada buntovnom i nadarenom naraštaju mladih hrvatskih književnika koji se kritički odnose prema političkoj i građansko-društvenoj situaciji s početka stoljeća. Objavljivao je feljtone, književno-kritičke studije, pjesme i brojne pjesme o hrvatskim piscima, a najviše nadahnut avangardnim pisanjem i oporbenim stavom Janka Polića Kamova.
U književnosti se prvi put javio u zagrebačkoj Domovini (1906./07) crticom Za oluje na moru. Pisao je pjesme (zbirka Raspeće, 1912.), novele, književnokritičke studije (Janko Polić-Kamov, 1913.), eseje (o A. G. Matošu, S. S. Kranjčeviću, V. Nazoru, D. Šimunoviću, V. Petkoviću Disu i dr.) i feljtone. Surađivao je u mnogobrojnim hrvatskim, srpskim i bosanskim časopisima i novinama. U bolnici je prevodio H. Tainea i napisao na talijanskom Epilog o Budi (Epilogo su Buddha). Na njegove estetičke poglede utjecali su avangardistički pogledi J. Polića Kamova i talijanskog pjesnika G. Papinija, ali je u lirici zadržao dotjeranu formu, ostajući u okvirima postmatoševske škole u procjepu između pasatizma i futurizma. Zastupljen je u zajedničkoj generacijskoj zbirci Hrvatska mlada lirika (1914.) sa šest pjesama. Kao književni kritičar kretao se od pozitivizma i sociologiziranja do impresionizma i subjektivizma.