1480. Umro je Nikola Modruški
Nikola Modruški (Grbalj kraj Kotora, oko 1427. – Rim, prije 29. V. 1480.) bio je hrvatski crkveni dostojanstvenik, diplomat i pisac.
Školovao se u Veneciji gdje je stekao doktorat iz filozofije i teologije. Od 1457., potpomognut vjerojatno od knezova Frankapana, obnašao je čast senjskoga biskupa. Godine 1459. kao predvodnik hrvatskog poslanstva odigrao je značajnu ulogu na crkvenom saboru u Mantovi. Već sljedeće godine boravio je na dvoru bosanskoga kralja Stjepana Tomaša kao papinski poslanik. Godine 1461. bio je izabran za biskupa novoosnovane Modruške biskupije gdje se našao u žarištu sukoba između Frankapana i knezova Krbavskih. Iskazao se u papinskim diplomatskim misijama kod Matije Korvina i Stjepana Tomaševića te je sudjelovao u pripremama za obranu od Osmanlija. Nazočio je padu Bosanskoga Kraljevstva (1463.), za što je u svojim spisima optužio bosanske krstjane. Nakon pada Bosne otišao je u Italiju i više se, iz nepoznatih razloga, nije vratio u svoju biskupiju. U Italiji je obavljao različite službe u Papinskoj Državi; sudjelovao je u pomorskim bitkama na Jadranu (kao zapovjednik papinske flote) i u Maloj Aziji. Nakon 1478. služio je kao guverner Spoleta, sudjelovao u diplomatskim misijama te u borbama protiv Firence. Bio je plodan pisac, promicatelj glagoljice i prijatelj mnogih humanista svojega doba. Njegov tiskani govor održan u Rimu 1474. prva je poznata inkunabula hrvatskog autora, a od njegovih rukopisa poznati su: Dijalog o sreći smrtnika (Dialogus de mortalium felicitate, oko 1464.), O naslovima i autorima Psalama (De titulis et auctoribus Psalmorum, oko 1465.), O utjesi (De consolatione, oko 1466.), O gotskim ratovima (De bellis Gothorum, oko 1474.), O poniznosti (De humilitate) i Obrana crkvene slobode (Defensio ecclesiasticae libertatis, 1479.). Pokopan je u crkvi Santa Maria del Popolo u Rimu.
1504. Rodio se Antun Vrančić
Antun Vrančić (Šibenik, 29. V. 1504. – Prešov, Slovačka, 15. VI. 1573.) bio je hrvatski crkveni prelat, diplomat, pisac, nadbiskup i kardinal (vidi 15. lipnja).
1816. Rodio se Ivan Kukuljević
Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. V. 1816. – Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1. VIII. 1889.) bio je hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar. Osnivač je arheološke znanosti u Hrvatskoj. Bio je prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva (vidi 1. kolovoza).
1918. Umro je Nikola Tomašić
Nikola pl. Tomašić od Korane (Zagreb, 13. I. 1864. – Trešćerovac kraj Ozlja, 29. V. 1918.) bio je hrvatski pravni povjesničar, političar i prevoditelj.
Na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. Nikola pl. Tomašić predavao je građansko pravo (1891./92., 1900../01.), narodnu ekonomiju (1892.–1903.), ustavnu i upravnu politiku (1892.–1897.) i financijalno zakonoslovlje (1893.–1903.). Bio je i dekan.
- je ministar za Hrvatsku u vladi ugarskoga premijera Károlyja Khuen-Héderváryja. Grof Khuen-Héderváry ponovno je postao ugarski premijer 1910., a Tomašić imenovan hrvatskim banom. Na banskom položaju Tomašić je bio produžena ruka Khuen-Héderváryja. Nakon neuspjele suradnje s Hrvatsko-srpskom koalicijom te propaloga pokušaja osnivanja jake režimske stranke podnio je ostavku 1912. godine.
Zaslužan je za donošenje novoga izbornoga zakona 1910. kojim je biračko pravo bilo znatno prošireno (po tom izbornom zakonu porastao je broj birača s 48.000 na više od 200.000.) te za osnutak katedre za hrvatsku pravnu povijest u Zagrebu. Bio je osnivač i predsjednik Hrvatsko-slavonske hipotekarne banke, počasni član JAZU. Svoju veliku knjižnicu darovao je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Kao pravni povjesničar bio je pobornik hrvatskoga državnog prava. Preveo je djelo Konstantina VII. Porfirogeneta O upravljanju carstvom i popratio ga komentarima (objavljeno 1994.). Djela: Počela pogodbe i Pacta in favorem tertii (1892.), Temelji državnoga prava Hrvatskoga Kraljevstva (1910.).
2004. Umro je Ivica Šerfezi
Ivica Šerfezi (Zagreb, 1. XII. 1935. – Zagreb, 29. V. 2004.) bio je hrvatski kantautor i pjevač zabavne glazbe.
Bio je profesor zemljopisa i tjelesnog odgoja, govorio je ruski, engleski i njemački jezik. U 46 godina dugoj, kako je sam volio reći, zabavljačkoj, a ne pjevačkoj karijeri, Šerfezi je nanizao 15 zlatnih ploča i milijunske naklade u suradnji sa skladateljem Nikicom Kalogjerom i u duetu s Ljupskom Dimitrovskom. Bio je iznimno uspješan pjevač koji je 60-ih godina u SSSR-u izgradio zapaženu karijeru i zvjezdani status rasprodavši svojevremeno 150-ak koncerata. U toj državi je jedan od njegovih singlova 13. na ljestvici najprodavanijih u razdoblju od 1974. do 1993. s preko 270 000 kopija, što Šerfezija čini jedinim hrvatskim pjevačem koji je to postigao.
On je bio prvi hrvatski pjevač u kojem su se posve skladno utjelovili zahtjevi popularne (estradne) umjetnosti: glasovna kompetentnost, fizička privlačnost, šoumenski dar. Prethodna generacija, predvođena bardom Ivom Robićem, a i dobar dio Šerfezijeva naraštaja (ponajviše Vice Vukov) slijedio je starinski način interpretacije opterećen dokazivanjem iznimnosti vokalnog raspona, tj. posve tehničkom stranom pjevanja. Ivica Šerfezi je, zajedno s Ivicom Krajačem i Nikicom Kalogjerom, u hrvatsku popularnu glazbu unio nov, moderni senzibilitet čije je osnovno obilježje prirodnost vokalne izvedbe i aranžerska funkcionalnost.
Početkom Domovinskoga rata Ivica Šerfezi priključuje se “Croatian Music Aid-u” (kasnije Hrvatska glazbena unija), neprofitnoj humanitarnoj organizaciji koja je održavala humanitarne koncerte i prikupljala pomoć, a nastupio je s hrvatskim glazbenicima i na koncertu “Moja Domovina” povodom međunarodnog priznanja hrvatske državnosti, 16. siječnja 1992. godine u dvorani Vatroslava Lisinskog.
2014. Umro je Miljenko Prohaska 
Miljenko Prohaska (Zagreb, 17. IX. 1925. – Zagreb, 29. V. 2014.) bio je hrvatski kontrabasist, skladatelj, aranžer i dirigent.
Isprva učio kontrabas, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1956. diplomirao na teoretsko-nastavničkom odsjeku. Bio je član Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog i Komornog orkestra Radiotelevizije Zagreb, te Orkestra Jugoslavenske radiotelevizije, a od 1955. do 1989. šef dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba. Bio je član Zagrebačkoga jazz kvarteta i Zagrebačkoga jazz kvinteta. Organizirao je Big Band Simfonijskoga puhačkog orkestra Hrvatske vojske koji je vodio od 1996. do 1998. Utemeljio je i vodio vlastite sastave i orkestre.
Surađivao je s mnogim slavnim džezistima te je svirao u međunarodnim jazz-orkestrima Gerryja Mulligana i Clarka Terryja. Nastupao je u inozemstvu (niz europskih zemalja, SAD) na koncertima, festivalima jazza i u radiotelevizijskim emisijama.
Bio je jedan od najuglednijih hrvatskih skladatelja jazza, lake orkestralne i zabavne glazbe. Koautor je prve hrvatske rock-opere Gubec-beg (1975.). Od 1955. zapaženo je skladao i za film. Dobitnik je brojnih nagrada, plaketa i priznanja. Dobitnik je nagrada za životno djelo „Vladimir Nazor“ (1988.) i Porin (1995.).