1931. Umro je Oton Kučera 
Oton Kučera (Petrinja, 31. XII. 1857. – Zagreb, 29. XII. 1931.) bio je hrvatski prirodoslovac i popularizator znanosti i tehnike.
Studirao u Beču matematiku, fiziku i astronomiju, diplomirao je 1877. godine. Usavršavao se u astronomiji na Bečkoj zvjezdarnici. Djelovao je kao profesor u gimnazijama u Vinkovcima, Požegi i Zagrebu te bio nastavnik matematike na Šumarskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao (1899.) na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Bavio se poviješću egzaktnih znanosti i u tom je području izradio doktorsku disertaciju o Marinu Getaldiću. Potaknuo je osnivanje Zvjezdarnice Hrvatskoga prirodoslovnog društva na Popovu tornju u Zagrebu i bio njezinim ravnateljem 1903–13. i 1920–25. Bio je djelatan u društvenom životu kao član i predsjednik Matice hrvatske, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva, predsjednik prvoga radiokluba u Zagrebu, predsjednik društva srednjoškolskih profesora te pokretač i urednik Almanaha Bošković.
Godine 1895. izlazi i znanstveno-popularno astronomsko djelo Naše nebo, tiskano u izdanju Matice hrvatske, u nakladi od 12 000 primjeraka. Djelo je dočekano s oduševljenjem i rasprodano u kratkom vremenu, da bi doživjelo još dva izdanja za Kučerina života (godine 1921. u nakladi Hrvatskoga prirodoslovnog društva i godine 1930. u izdanju Matice hrvatske). Za ovu knjigu Kučera je nagrađen iz zaklade grofa Ivana Nepomuka Draškovića. Stotinu godina nakon prvoga izdanja u Zagrebu je 1995. tiskano i četvrto izdanje Našeg neba.
Napisao je ili preveo dvadesetak knjiga. Autor udžbenika fizike za niže razrede gimnazije (1899.) te udžbenika Eksperimentalna fizika za više i srednje i njima slične škole 1902. godine. Na njegov poticaj, u okviru Hrvatskoga prirodoslovnog društva, osnovana je Astronomijska sekcija. Kučera je potom, uz svoja predavanja na fakultetu, prihvatio i zahtjevan posao ravnatelja Zvjezdarnice, čije je utemeljenje inicirao i aktivnim djelovanjem uspio ostvariti i koja je otvorena 1903. godine. Iz Kučerinih spisa doznajemo da u vrijeme osnivanja Astronomijske sekcije niti u najvišim vrstama hrvatske inteligencije još nije bilo dovoljno svijesti o važnosti i potrebi astronomije kao kulturnom elementu u naobrazbi svakoga inteligenta bez obzira na njegovo zvanje i zanimanje.
Bio je i član Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, pod nazivom zmaj Petrinjski te član-suradnik Hrvatskoga književnoga društva svetog Jeronima.
Po njem je nazvan planetoid (7364 Otonkucera).
1981. Umro je Miroslav Krleža
Miroslav Krleža (Zagreb, 7. VII. 1893. – Zagreb, 29. XII. 1981.) bio je hrvatski književnik, osnivač Leksikografskog zavoda.
Nižu gimnaziju završio je u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji. Zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I. svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta.
Nakon proglašenja NDH Krleža se našao u Zagrebu. Odbio je otići u Italiju ali i u partizane. Vlasti NDH nudile su mu više funkcija (mjesto intendanta HNK, nakon toga je odbio mjesto profesora hrvatske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu te upraviteljstvo u Sveučilišnoj knjižnici) ali ih je Krleža odbio. Krleža se sklonio nekoliko puta za vrijeme rata kod liječnika Đure Vranešića u njegovu privatnom sanatoriju za živčane bolesti. Komunisti su doktora Đuru Vranešića osudili i ubili nakon rata, navodno ga je Krleža pokušao spasiti.
Bio je potpisnik Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj se traži da se umjesto srpsko-hrvatskog omogući ravnopravnost svih jezika naroda Jugoslavije. Zbog toga je bio prisiljen dati ostavku u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske.
Krleža je pisao drame, kritike, eseje, romane, feljtone, pjesme i vodio je mnogobrojne polemike. Ostvario je golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književno umjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiske o raznim temama, putopise i drugo).
U političkom smislu bio je ljevičar i pristaša komunizma, bio je blizak vlasti čiji je povremeno bio ideolog na području umjetničkog stvaralaštva.
Krležini najpoznatiji romani su: Povratak Filipa Latinovitza, Na rubu pameti, Banket u blitvi i Zastave. Njegovo najveće poetsko ostvarenje su legendarne Balade Petrice Kerempuha (1936.) koje su inspirirane nepravdom nad hrvatskim pukom, a pisane su kajkavskim narječjem. Ciklus objedinjen u zbirku Hrvatski bog Mars (1947.) spada među najbolju proturatnu prozu, a među novelama tzv. malograđanskog kruga ističu se: In extremis, Veliki meštar sviju hulja, Smrt bludnice Marije i dr. Najpoznatije drame, u kojima problematizira uspon i moralni pad visoke buržoazije, jesu: Gospoda Glembajevi, Leda, U agoniji, Aretej i Saloma.
Ustrojio je Leksikografski zavod u Zagrebu, koji danas nosi njegovo ime, a jedna je od četiri najvažnije hrvatske institucije (uz HAZU, Maticu hrvatsku i Sveučilište). Zaposlio je Matu Ujević (unatoč komunističkih kritika) koji je u vrijeme NDH uredio 5 svezaka Hrvatske enciklopedije. Mate Ujević je bio urednik ali partija je odlučivala o odabiru priloga i duljini tekstova što je umanjilo vrijednost enciklopedijskih izdanja. Nepoćudni profesor Ante Šercer bio je urednik Medicinske enciklopedije koju je Leksikografski zavod izdao.
Umro je 1981. godine, pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
1973. Otvorena dvorana Lisinski
Dana 29. prosinca 1973. otvorena je koncerne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Službeno otvaranje 1973. trajalo je čak dva dana – 29. i 30. prosinca te godine, a uključivalo je besplatne izvedbe djela mnogih ondašnjih glazbenika i umjetnika. Stoga se 29. prosinca slavi kao Dan dvorane. Svečano otvorenje započelo je nastupom Zagrebačke filharmonije, Mješovitog zbora Opere Hrvatskog narodnog kazališta i Mješovitog zbora Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Zagrebu s ulomcima iz poznatih djela hrvatskih glazbenika. Nastupila je i slavna mezzosopranistica Ruža Pospiš-Baldani, dobitnica brojnih svjetskih nagrada i jedna od najboljih interpretatorica lika Carmen.