1851. Rodio se Slavko Cuvaj
Slavko Cuvaj (Bjelovar, 26. II. 1851. – Beč, 31. I. 1931.) bio je hrvatski ban i komesar (vidi 31. siječnja).
1861. Počeo djelovati Dalmatinski sabor
Dalmatinski sabor bio je predstavničko tijelo Kraljevine Dalmacije pod austrijskom upravom nakon Bachova apsolutizma. Osnovan je 26. veljače 1861. u Zadru.
Dokumenti kojima je utemeljen Dalmatinski sabor u Habsburškoj Monarhiji su Veljački patent od 26. veljače 1861., zatim Red zemaljski i Red izborni za Sabor zemaljski Kraljevine Dalmacije.
Dalmatinski sabor zastupao je Dalmaciju u pokrajinskim (zemaljskim) poslovima. Iz svojega zastupničkog sastava slao je 5 zastupnika u Carevinsko vijeće kao središnji državni parlament Cislajtanije (austrijski dio Monarhije). Njihov mandat trajao je koliko i mandat zastupnika u Dalmatinskome saboru.
U kasnom srednjem vijeku nije postojao zaseban sabor za Dalmaciju, nego se sastajao zajednički Hrvatsko-dalmatinski sabor. Taj je sabor sazivan od druge polovice 13. stoljeća do srpnja 1558. godine, a najčešće se sastajao u Kninu. Posljednju sjednicu održao je u Steničnjaku. Jedna od sjednica toga sabora bio je i poznati Cetinski sabor kojim je hrvatsko plemstvo izabralo kralja iz Habsburške dinastije, što će ući i u Izvorišne osnove današnjeg Ustava Republike Hrvatske. Nakon 1558. sastajat će se jedinstveni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor.
Dalmatinski sabor koji je bio utemeljen u austrijskoj Dalmaciji od svoga je početka (1861.) bio pod znatnom dominacijom autonomaša koji su se zalagali za javnu uporabu talijanskog jezika. Njihov istaknuti vođa bio je omiljeni splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti. S vremenom se takvo stanje mijenjalo, sve dok većinu nije preuzela Narodna stranka koju su vodili Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić i Juraj Biankini.
Tako su od 1861. do 1866. autonomaši imali veliku većinu u Saboru te su svi izaslanici u Carevinskom vijeću u Beču bili iz njihovih redova. Autonomaši su u Saboru tada imali 27 zastupnika, a narodnjaci samo 14. Predsjednik tog prvog Sabora bio je potalijančeni Srbin, dr. Špiro Petrović, a potpredsjednik Antonio Bajamonti; obojica su bili autonomaši. Već 1862. autonomaši su sklopili savez s „aneksionistima“, to jest narodnjacima koji su se zauzimali za pripajanje Hrvatskoj i Slavoniji te stvorili Liberalni savez. Razlog takvog saveza bilo je odupiranje austrijskom centralizmu i talijanskom iredentizmu. Ipak, taj je savez bio kratka vijeka.
U izborima za Dalmatinski sabor 1867. ponovno većinu dobivaju autonomaši potpomognuti bogatim talijanskim građanstvom, no sve je snažnije djelovanje sitnog hrvatskog građanstva potpomognutog katoličkim klerom. Stoga na izborima za Sabor održanima 1870. sastav Dalmatinskog sabora sasvim mijenja sliku, a premoć je narodnjacima dalo područje Sinja. Narodnjaci imaju 26 od ukupno 43 sabornika pa formiraju i Zemaljski odbor, to jest najvišu izvršnu vlast Kraljevine Dalmacije. Nakon pobjede u bitci za Sabor, narodnjaci polako osvajaju i gradove. Prvi u kojem su osvojili vlast bio je Šibenik (1873.). Na izborima 1877. narodnjaci osvajaju 29 mjesta u Saboru. Oko 1880. Srbi se stranački odvajaju od Hrvata, a autonomaši sve više postaju talijanaši i zagovornici iredentizma. Ove dvije stranke počinju sve tješnje surađivati kako bi spriječile pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji.
Uoči Prvog svjetskog rata talijanska je stranka u Dalmatinskom saboru imala samo šest zastupnika.
Izborni sustav bio je sljedeći. Dalmatinski sabor se sastojao od 43 zastupnika, od čega se 41 biralo, a 2 su bili virilisti: nadbiskup Zadarske nadbiskupije i pravoslavni episkop. Sabor se sastajao u Zadru.
Zastupnički mandat trajao je 6 godina, a dok je trajao, birači ga nisu mogli opozvati. Mandat nije bio ograničen. Zastupnici su po isteku mandata mogli biti ponovno izabrani. Zastupnički kandidat je morao imati 30 ili više godina da bi mogao imati izborno pravo.
Izborno pravo nije bilo sveopće; smjelo je glasovati samo bogatije i obrazovanije pučanstvo, kojih je bilo 12%, a ni po kurijama nije bilo isto. Žene nisu smjele glasovati. Glas odnosno utjecaj svakog birača nije bio jednak, nego su izbori bili organizirani po društvenim slojevima. Sve skupa, favorizirao je gradsko i bogatije biračko tijelo.
Sabor je sazivao i raspuštao car.
1991. Umro je Zvane Črnja
Zvane (Ivan) Črnja; (Črnji kraj Žminja, 9. X. 1920. – Zagreb, 26. II. 1991.) bio je hrvatski pjesnik, publicist, esejist i kulturni povjesničar.
Talijansku osnovnu školu započeo u Žminju, građansku školu i trgovačku akademiju završio u Sušaku 1940. kao istarski emigrant. Nakon rata studirao pravo u Zagrebu, uređivao listove i časopise u Rijeci i Zagrebu (Glas Istre, Vjesnik, Ilustrirani vjesnik, Dometi, Otkrića, Most i dr.), bio je dramaturg u Zagreb filmu te glavni urednik edicije Istra kroz stoljeća. Osnovao je Čakavski sabor (1969.) i potaknuo mnoge istarske kulturne manifestacije (Aleja glagoljaša, Pazinski memorijal i dr.). Godine 1979. pokreće reprezentativan nakladnički projekt antologijsko-enciklopedijskih domašaja “Istra kroz stoljeća” u kojoj je u 10 kola kao glavni i odgovorni urednik potpisao 60 knjiga.
Godine 1948. završio je na Golom otoku. Odatle je pušten nakon nekoliko mjeseci; poslije je uspio obnoviti društveni ugled te se
govorilo da je na Golom otoku bio u istražnom zatvoru – što je bio način da ga se “pomiluje” od socijalno krajnje neugodne asocijacije za tzv. “informbiroovcima”.
Najpoznatije mu je djelo Kulturna povijest Hrvatske (1978.), a kao publicist i esejist, uz napise o istarskim piscima (M. Balota, D. Gervais), najviše se bavio djelom M. Krleže kao istaknuti krležijanac (Sukobi oko Krleže, 1983.). Napisao i televizijske drame o J. Kloviću i M. Maruliću.
Njemu u čast danas se zove nagrada za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj, Nagrada Zvane Črnja.
1958. Umro je Filip Lukas
Filip Lukas (Kaštel Stari, 29. IV. 1871. – Rim, 26. II. 1958.) bio je hrvatski zemljopisac, geopolitičar, povjesničar, kulturni djelatnik i starčevićanski intelektualac.
Studij bogoslovije završio je u Zadru 1896., a u Grazu i Beču studirao geografiju i povijest. Bio je nastavnik u gimnaziji
i Nautičkoj školi u Dubrovniku, gimnaziji u Sušaku i na
Trgovačkoj akademiji u Zagrebu te profesor ekonomske geografije i povijesti na zagrebačkoj Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (danas Ekonomski fakultet) 1920–45. (u dva navrata bio je rektor). Autor je mnogih znanstvenih radova, te suautor više atlasa. Zaslužan je za utemeljenje ekonomske i političke geografije, antropogeografije te geopolitike kao zasebnih disciplina u Hrvatskoj.
Djela
Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Geografija Kraljevine Jugoslavije s Nikolom Peršićem), Ekonomska geografija, 2 sv., Zapadna Evropa, sv. 1: Britanski otoci, Zemljopis Evrope, dio 2, Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor, Hrvatska narodna samobitnost, Problem hrvatske kulture, Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske: za više razrede srednjih škola, Naša domovina, sv. 1: Hrvatska zemlja-hrvatski narod, hrvatska poviest-hrvatska znanost i druga djela.
Jedan od vodećih nacionalno angažiranih intelektualaca između svjetskih ratova. Bio je predsjednik Matice hrvatske bez prekida od 1928. do 1945. godine. U tom je razdoblju kao istaknuti intelektualac i hrvatski domoljub postao jedan od simbola otpora jugounitarizmu.
Podupro je uspostavu NDH (urednik enciklopedijskog zbornika Naša domovina, I–II, 1943.), ali se i distancirao od ustaške politike. Godine 1945. je izbjegao iz Hrvatske, a komunističke vlasti su ga u izočnosti osudile na smrt zbog podrške režimu NDH. Umro je u Rimu 1958. godine.
Županijski sud u Zagrebu 2017. godine je poništio presudu iz 1945. godine. Zemni ostaci Filipa Lukasa 2021. godine preneseni su iz Rima i sahranjeni na mjesnom groblju Svetog Nikole u Kaštel Starom.