1822. Rodio se Šime Ljubić
Šime Ljubić (Stari Grad na Hvaru, 24. V. 1822. – Stari Grad na Hvaru, 19. X. 1896.) bio je župnik, teolog, hrvatski povjesničar, arheolog, političar i biograf (vidi 19. listopada).
1825. Umro je Matija Petar Katančić
Matija Petar Katančić (Valpovo, 12. VIII. 1750. – Budim, 23. V. 1825.) bio je hrvatski pjesnik, estetičar, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, arheolog, kartograf, povjesničar, geograf i numizmatičar.
Školovao se u Pečuhu, Budimu, Baji i Segedinu. U Baču u Bačkoj završio je franjevački novicijat i primio ime Petar. Visokoškolski studij filozofije i teologije završio je u Osijeku (1778.). Za svećenika zaređen 1775. Poetiku, retoriku i estetiku studirao je na Filozofskome fakultetu u Budimu (1778./79.). Nakon studija radio je kao profesor na franjevačkoj gimnaziji u Osijeku (1779.–1788.), a zatim na arhigimnaziji u Zagrebu (1788.–1795.). Godine 1795. bio je imenovan sveučilišnim profesorom starina (arheologija i stara geografija) i numizmatike Filozofskoga fakulteta u Pešti gdje je istodobno bio kustos Sveučilišne biblioteke. Godine 1800. prisilno je umirovljen. Potom je, kao izopćenik, živio u franjevačkom samostanu u Budimu.
Ispitivao je etnički karakter naroda na Balkanu (Filološko istraživanje o pradavnoj domovini Hrvata – In veterem Croatorum patriam indagatio philologica), istraživao je domaće starine, geografiju hrvatskih krajeva u rimsko doba, geografiju staroga vijeka, stari jezik Panonaca. Smatra se začetnikom moderne hrvatske arheologije. Pisao je i o numizmatici.
Katančić je i prvi prevoditelj Svetoga pisma na hrvatski jezik objelodanjena u cijelosti. Svjedoči kontinuitet književnoga jezika bosanskih, dalmatinskih i slavonskih pisaca i visok stupanj izgrađenosti toga jezika. Pisao je pjesme na latinskom i hrvatskom.
U rukopisu mu je ostao hrvatsko-latinski (Pravoslovnik) i latinsko-hrvatski (Etymologicon Illyricum) rječnik; u rukopisu je ostavio i opsežnu autobiografiju za koju se danas ne zna gdje se nalazi.
1851. Umro je Stanko Vraz 
Stanko Vraz (pravo ime Jakob Frass); (Cerovec, Slovenija, 30. VI. 1810. – Zagreb, 24. V. 1851.) bio je hrvatski i slovenski pjesnik, kritičar i prevoditelj.
Stanko Vraz rodio se u slovenskom mjestu Cerovcu 1810. godine kao Jakob Frass. Godine 1836. mijenja ime u Stanko Vraz. Gimnaziju je završio u Mariboru, studij prava i filozofije pohađao je u Grazu, ali je većinu vremena provodio proučavajući književnost i strane jezike. Govorio je pet jezika. Prevodio je latinske klasike i slavenske pjesnike. Od 1839. godine živio je i radio u Zagrebu kao jedan od vodećih preporoditelja.
Nakon prvoga posjeta Hrvatskoj 1833. oduševio se ilirskim pokretom. Iste je godine u Grazu upoznao Ljudevita Gaja; surađivao je u Danici od prvoga broja potpisujući se isprva kao »Ilir iz Štajera«. Od 1837. pisao je isključivo na hrvatskom jeziku, a potkraj 1838. trajno se nastanio u Zagrebu te postao prvim hrvatskim profesionalnim književnikom. Pisao je i pod pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca te Nenad Bezimenović. Godine 1842. s D. Rakovcem i Lj. Vukotinovićem pokrenuo je časopis Kolo, a 1846.–1848. bio je tajnik Matice ilirske.
Kao zagovornik romantičarskih ideja o značaju narodne poezije priredio je i objavio zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (1839.). U hrvatskoj književnosti javio se prijevodom slovenske balade Stana i Marko (Danica, 1835.).
Godine 1840. objavio je prvu od ukupno tri za života objavljene zbirke pjesama, ljubavni kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu I.–II., III. i IV. objavljeni su posmrtno), posvećen Gajevoj nećakinji Lj. Cantily.
Godine 1841. objavio je zbirku balada i romansi Glasi iz dubrave žeravinske, posvećenu ilirskoj »posestrimi« Dragojli Štauduar, u kojoj je nastojao ujediniti tradicije europske narodne i umjetničke balade (J. W. Goethe, A. Mickiewicz, J. L. Uhland).
Napisao je i zbirku od 47 soneta Sanak i istina, posvećenu Hildegardi Karvančićevoj, djelomice tiskanu u Danici (1845.) i almanahu Iskra (1846.). Spjevan po uzoru na Petrarcu i Mickiewicza, taj kanconijer uz Vrazove izvorne stihove sadrži i 13 prepjevanih soneta.
Ciklus od 7 gazela kojima je Vraz taj izvorno orijentalni lirski oblik uveo u hrvatsku književnost, ubraja se među najvažnija ostvarenja hrvatske romantičarske lirike. Pisao je satire i epigrame, sabrane u ciklusima Neotesanci I i II, Komari i hobadi te Cigani, u kojima se kritički osvrtao na onodobne političke i književne prilike pa i suvremenike.
Iznimno se vrijednim smatra i Vrazov bogat i raznovrstan prevoditeljski opus. Prevodio je s latinskoga, grčkog, češkog, ruskog, poljskog, slovenskog, engleskog, njemačkog, francuskog, španjolskog i talijanskog, ponajviše romantičarsku poeziju.
U onodobnoj periodici objavljivao je putopise, dopise, bibliografske prikaze i književnokritičke članke. Zauzimao se za uvođenje strožih estetskih i profesionalnih kriterija u književnu kritiku. Uz P. Preradovića i I. Mažuranića smatra se jednim od najvažnijih pjesnika hrvatskog romantizma. Hrvatsku je književnost obogatio novim pjesničkim tipovima i oblicima, a pjesničkim, prevoditeljskim i kritičarskim radom približio ju onodobnoj matici europskih književnih strujanja.
Vraz je preminuo u Zagrebu, u dobi od samo 40 godina.
1935. Rodio se Mario Bogljuni
Mario Bogliuni (Svetvinčenat kraj Pule, 24. V. 1935. – Zagreb, 21. III. 2011.) bio je hrvatski pijanist, orguljaš, i skladatelj (vidi 21. ožujka).
1954. Umro je Vladimir Becić
Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1. VI. 1886. – Zagreb, 24. V. 1954.) bio je hrvatski slikar, reporter i fotograf. Jedan je od predvodnika modernoga hrvatskog slikarstva.
Studirao je pravo u Zagrebu, a slikarstvo je učio u privatnoj slikarskoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša u Zagrebu (1904.) te Heinricha Knirra u Münchenu (1905.) gdje je od 1906. studirao na Akademie der Bildenden Künste. U Parizu je upisao Académie de la grande Chaumière (1909.) i crtao za časopis Le Rire, a kao dopisnik i ratni slikar i za L’Illustration (1915. – 1918.) na solunskom bojištu.
Od 1919. do 1923. boravio je u Blažuju kraj Sarajeva, a zatim odlazi u Zagreb. Samostalno je u Zagrebu izlagao (prvi put 1910.), sudjelovao na izložbama Proljetnog salona i na međunarodnim izložbama u Rimu, Ženevi i Veneciji. U Zagrebu je predavao na Višoj školi za umjetnost i obrt (od 1924.) i na Akademiji likovnih umjetnosti (do 1947.). S Ljubom Babićem i Jerolimom Mišom osnovao je Grupu trojice (1930.). Član JAZU-a od 1934. godine.
Među prvima, donoseći modernističke ideje u našu sredinu, zanesen francuskim modernizmom, posebno Cézanneom, otvorio je put prema čistom slikarstvu u hrvatskoj umjetnosti, dok je kasnijim okretanjem kolorizmu sudjelovao u stvaranju jedne od najplodnijih hrvatskih slikarskih struja.
Od 1934. bio je redovitim članom JAZU-a. Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu 1984. i u Galeriji Klovićevi dvori 2018.