1823. Rodio se Ante Starčević
Ante Starčević (Žitnik kraj Gospića, 23. V. 1823. – Zagreb, 28. II. 1896.) bio je hrvatski političar i književnik (vidi 28. veljače).
1920. Umro je Svetozar Borojević od Bojne
Svetozar Borojević od Bojne (njem. Svetozar Boroević von Bojna); (Umetić kod Kostajnice, 2. XII. 1856. – Klagenfurt, 23. V. 1920.) bio je feldmaršal Oružanih snaga Austro-Ugarske.
Svetozar Borojević od Bojne se za vrijeme Prvoga svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u obrambenom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala čime je postao prvi i jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog podrijetla.
Svetozar Borojević je u Hrvatskoj prešućeni austrougarski feldmaršal i vojskovođa koji je spriječio prodor Rusa na Dunav (1914. – 1915.) i organizirao obrambenu frontu na Soči, umjesto na rijeci Savi gdje je odbio niz talijanskih ofenziva i na kraju ih porazio (1916.). Zvali su ga “Lav sa Soče”. Na taj način je očuvao slovenski i hrvatski teritorij od okupacije i kasnijih prisvajanja (za zelenim stolom) od Italije.
Godine 1916. dobio je počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta, najviše počasno zvanje, doctor honoris causa, radi pobjeda nad neprijateljem i napose radi zaštite očinske grude, prava i kulturnog napretka Hrvata (Ob eximia in limitibus imperii strenue defendendis ac imprimis in Croatarum paterno solo iuribus atque litterarum et artium progressu tuendis merita).
Danijel Tatić objavio je knjigu „Feldmaršal Svetozar Borojević – životopis prešućenoga velikana“.
U Hrvatskoj se malo zna o feldmaršalu Svetozaru Borojeviću jer su hrvatsku povijest pisali istoričari s istoka koji su prešutjeli ili krivotvorili sve ono što se nije uklapalo u njihove planove stvaranja Velike Srbije.
Imenovan je počasnim građaninom gradova: Karlovca, Sinja, Požege, Slavonskog Broda, Varaždina, Zagreba, Pazina, Bakra, Koprivnice, Kostajnice, Petrinje, Ljubljane i još nekih općina.
Robert Frangeš Mihanović izradio je reljef s Borojevićevim portretom koji je bio postavljen u Rektoratu Zagrebačkoga sveučilišta, 11. veljače 1917. Okupator (Srbija) je nakon 1919. uklonila Borojevićev reljef i mogao se ponovno prvi put vidjeti na izložbi posvećenoj Prvom svjetskom ratu u Hrvatskom povijesnom muzeju, 2006. godine.
Družba „Braće Hrvatskoga Zmaja“ postavila je spomen ploču, (rad Roberta Frangeša Mihanovića), na Borojevićevu očinsku kuću u Mečenčanima 28. listopada 1917.
1971. Poginuo je Josip Pupačić 
Josip Pupačić (Slime kraj Omiša, 19. IX. 1928. – otok Krk, 23. V. 1971.) bio je hrvatski pjesnik.
Studij jugoslavistike završio je 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje se 1959. i zaposlio kao asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Radio je u Novinskom izdavačkom poduzeću »Lykos« (1956./57.), a potom je uređivao Krugove (1957./58.) i Književnik (1959.–1961.). S A. Šoljanom i S. Mihalićem objavio Antologiju hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1966.). Kao lektor i predavač kraće je vrijeme boravio u Lyonu i Londonu. Sa suprugom i kćeri poginuo je u zrakoplovnoj nesreći.
Pjesme je počeo objavljivati u Izvoru i Studentskom listu 1950. Ranom lirikom iz dviju zbirki objavljenih iste godine (Kiše pjevaju jablanima i Mladići, 1955.) te zbirkom Cvijet izvan sebe (1958.) stekao je priznanje kritike i širega čitateljstva.
Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Posmrtno mu je objavljena već pripremljena zbirka Moj križ svejedno gori (1971.), u koju, uz egzistencijalističku zapitanost prenesenu iz prethodne faze, prodiru i reminiscencije iz nacionalne književne i političke povijesti. Pupačić zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti druge polovice XX. stoljeća.
Njegova pjesma More smatra se jednom od najljepših pjesama u povijesti hrvatske književnosti. U njegovom opusu posebno se ističu i pjesme Nesagrađena kuća i Tri moja brata. Posljednju pjesmu Moj križ svejedno gori napisao je neposredno prije svoje pogibije tako da je neki smatraju pjesnikovim pretkazanjem vlastite smrti.
1990. JNA razoružala Hrvatsku
Predaja oružja Teritorijalne obrane tadašnje SR Hrvatske „Jugoslavenskoj narodnoj armiji“ 1990. uoči agresije na Hrvatsku dogodila se 23. svibnja 1990., kada je Vlada Socijaldemokratske partije Hrvatske SDP-SKH – svega osam dana prije okupljanja prvog saziva Sabora s HDZ-ovom većinom nakon prvih demokratskih izbora provedenih nakon II. svjetskog rata – predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA, neposredno prije početka velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi – uključujući znatnu količinu protuoklopnog i protuzračno naoružanja te lako topništvo.
Na čelu Teritorijalne obrane bio je zapovjednik TO kojega je imenovalo i razrješavalo dužnosti tadašnje predsjedništvo SFRJ na prijedlog Predsjedništva tadašnje SR Hrvatske. Tu je dužnost u trenutku predaje oružja JNA 1990. godine obnašao Ivica Račan.
Za razliku od Slovenije, gdje su republičke vlasti odlučno odbile razoružati Teritorijalnu obranu, u Hrvatskoj je oružje predano bez protivljenja Ivice Račana i SKH-SDP. Ta je akcija, zahvaljujući hrvatskim kadrovima u vrhu zapovjednog lanca Teritorijalne obrane Hrvatske, provedena vrlo brzo i učinkovito.
Na području V. vojne oblasti naoružanje, streljivo i oprema Teritorijalne obrane čuvalo se u 364 objekta, od čega je 178 objekata bilo u kompleksima JNA, a 186 skladišta se nalazilo izvan vojnih kompleksa – skladišta društveno političkih zajednica/općina i radnih organizacija (poduzeća). Nakon akcije razoružavanja JNA i MUP Srbije pojačali su sprovođenje operacije Štit i operacije Proboj, operacija za porobljavanje Republike Hrvatske.