1391. Umro je Ivan Paližna 
Ivan Paližna (lat. Joannes de Palisna) (?, – Vrana, 23. III. 1391. ili 26. IV. 1392.) bio je hrvatski ban, vitez, ivanovac i prior vranski.
Imenovan je vranskim priorom 1372. godine, a novi desetogodišnji mandat dobio je 12. ožujka 1382. godine. Isprava izdana 1382. imenovala je znamenitog viteza Ivana od Paližne za ivanovačkog priora Ugarske i Hrvatske. Ivanovci su bili, uz templare, jedan od najvažnijih europskih viteških redova. Dapače, budući da su templari ukinuti već 1312. godine, ivanovci su sve do danas ostali najrasprostranjeniji i najdugovječniji viteški red u Europi (postoje i danas, oko 900 godina nakon osnutka). Nakon ukinuća templara, ivanovci su naslijedili i znatan dio njihovih posjeda. Danas su ivanovci poznati i kao malteški vitezovi, te kao hospitalci, a službeni im je naziv Suvereni jeruzalemski, rodski i malteški vojni hospitalni red svetog Ivana. Imaju čak i veleposlanstvo u Zagrebu. Prior je bila titula poglavara vitezova ivanovaca na nekom većem području, u ovom slučaju čitavog Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Manje jedinice od priorata bili su tzv. preceptorati, na čelu kojih su bili preceptori, dok su preceptorima bila podložna braća-vitezovi.
Godine 1383. bio je na čelu protudvorskog pokreta protiv hrvatsko-ugarske kraljice Marije Anžuvinke (1382. – 1385.) i njene majke regentice Elizabete, zajedno sa svojom nećacima Ivanom Horvatom, Ladislavom Horvatom i zagrebačkim biskupom Pavlom Horvatom. Uskoro po podizanju bune kraljica Marija i njena majka Elizabeta uputile su se u Hrvatsku te u listopadu osvojile utvrdu Vranu iz koje je Paližna pobjegao na dvor bosanskog kralja Tvrtka I.
Godine 1385. Paližna je podržao Karla II. Dračkog u borbi za ugarsko-hrvatsku krunu zbog čega je imenovan banom, a pobunu nastavlja i nakon kraljeve smrti te je sudjelovao u ubojstvu kraljičinog pristalice Nikole I. Gorjanskog u bitci kod Gorjana 1386. godine.
Nakon bitke kraljice su bile zatočene u tvrđavi u Novigradu (Zadarska županija). U zatočeništvu je kraljica Elizabeta izgubila život, dok je kraljicu Mariju uspio spasiti njezin zaručnik Žigmund Luksemburški. Marija je kasnije iskazala kako je Paližna svojeručno udavio kraljicu Elizabetu. Nakon smrti regentkinje Paližna je postao banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te preuzeo upravu nad Dalmacijom i Hrvatskom.
Godine 1387. napadaju ga saveznici kralja Žigmunda, knez Ivan V. Frankapan i knezovi Kurjakovići te mu otimaju većinu Hrvatske, nakon čega Paližni ostaju samo utvrde Klis i Vrana. Početkom sljedeće godine bosanski kralj Tvrtko I. imenovao je Ivana Paližnu svojim namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Uspio je obraniti Vranu i Nin od kraljeva napada, a predali su mu se Split, Šibenik i Trogir.
1806. Umro je Ivan Nepomuk II. Erdody
Ivan Nepomuk II. Erdody (Vép, 14. V. 1733. – Zagreb, 23. III. 1806.) bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban i podmaršal.
U Hrvatskoj je imao posjede u Varaždinskoj i Križevačkoj županiji, a u Ugarskoj u županiji Vas (vlastelinstvo Vép). U vojnoj je službi 1765. postao pukovnikom, a 1790. podmaršalom ugarskog konjaništva. Istodobno, držao je i funkcije kraljevskog komornika i tajnog savjetnika. U politici bio je protivnik apsolutizma Josipa II. jer su kraljeve reforme smanjivale utjecaj plemstva na vlast u Ugarskoj i Hrvatskoj. Kralj Leopold II. imenovao ga je banom 1790., a u povodu njegova ustoličenja T. Brezovački spjevao je prigodnicu u kojoj se očitava tadašnje protumađarsko raspoloženje u Hrvatskoj. Na zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Budimu (1790.) Erdődy je prosvjedovao protiv prijedloga da se u Hrvatskoj dopusti sloboda vjeroispovijedanja evangelicima i odupro se mađarskom prijedlogu o uvođenju mađarskoga jezika u sve javne poslove u Hrvatskoj. Svoje zahtjeve podupro je izjavom da jedna kraljevina ne može drugoj nametati zakone („Regnum regno non praescribit leges“). Od 1793. do 1806. bio je veliki župan Varaždinske županije, ali zbog banskih i vojnih obveza (pukovnik obiju banskih pukovnija te kapetan Pokupske i Unske krajine) u županiji ga je zamjenjivao A. Amadé de Várkonyi. Cijelo vrijeme banovanja Erdődy je nastojao potaknuti ispunjenje kraljeva obećanja o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom.
1848. Dekret imenovanja bana Jelačić za hrvatskog bana
Josip Jelačić (Petrovaradin, danas dio Novoga Sada, 16. X. 1801. – Zagreb, 20. V. 1859.) bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban.
Dekret o imenovanju baruna Josipa Jelačića banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije izdan je 23. ožujka 1848. godine od strane cara Ferdinanda I. bez znanja i pristanka mađarske vlade. Velika Narodna skupština u Zagrebu aklamacijom ga je 25. III. izabrala za bana. Bansku prisegu položio je u Beču. Jelačić je svečano ustoličen za bana 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu, a na toj poziciji ostao je do 1859. godine.
Istovremeno je imenovan i tajnim carskim savjetnikom. Jelačić je u tom trenutku bio još uvijek samo pukovnik u Glini. Pri imenovanju za bana unaprijeđen je u čin generala, što je bilo u skladu s tradicijom. Naime, za hrvatske banove obično su u prethodnom razdoblju postavljani časnici koji su već imali čin generala, a u suprotnom je bilo logično da taj čin dobiju pri dolasku na bansku dužnost. Jelačić je ujedno postavljen i za zapovjednika obiju tadašnjih banskih pukovnija, glinske i petrinjske.
Zauzimanjem bana Josipa Jelačića, Strossmayer je 1849. godine imenovan đakovačkim biskupom. Godine 1851. pokrenuo je s uspjehom akciju za osnivanje hrvatskoga kazališta; 1852. ishodio je podizanje Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju, neovisnu o ugarskom episkopatu i do kraja se protivio uvođenju njemačkog jezika kao službenoga. U toj je neravnopravnoj borbi naposljetku klonuo i postao nakon 1854. političkom figurom.
2020. Umro je Branko Cikatić 
Branko Cikatić (Split, 3. X. 1954. – Solin, 22. III. 2020.) bio je hrvatski kickboksač; nadimak mu je bio “Hrvatski tigar”.
Do osamnaeste godine posjedovao je crni pojas u taekwondou, karateu i plavi pojas u judu. Nakon toga počinje se baviti boksom, u kojem u 17 borba ostvaruje 16 pobjeda.
Proslavio se 1990-ih borbama u kickboksu i tajlandskom boksu. Među rijetkima koji su ga uspjeli poraziti su Dennis Alexio, Drago Milinković i Don Wilsono.
Godine 1989. njemački časopis “Karate Budo Magazine” dodijelio mu je nagradu “Zlatna rukavica” te ga proglasio najpopularnijim u svijetu borilačkih športova.
Iznenadio je svijet borilačkih vještina kad je u dobi od 38 godina osvojio prvi K-1 turnir nokautima u sve tri borbe. U završnici dobio je velikog Ernesta Hoosta. Turnir je osvojio s 38 godina i 208 dana te je i dan danas najstariji borac kojemu je to uspjelo.
U amaterskoj karijeri skupio je 170 borba od toga 152 pobjede.
Dobitnik je brojnih državnih odlikovanja od kojih se ističe ono predsjednika Franje Tuđmana koji ga je odlikovao Redom hrvatskog trolista za promicanje Hrvatske države u svijetu. Preminuo je u Solinu u 66. godini života.