1495. Tiskan Lekcionar Bernardina Splićanina
Bernardinov lekcionar iz 1495. prva je datirana hrvatska tiskana latinična knjiga – inkunabula. Lekcionari su zapravo zbirke biblijskih tekstova koji se čitaju na misi, poredani tako da odgovaraju crkvenoj godini. Otisnuta je u Veneciji 1495. u tiskari majstora Damjana iz Milana.
Knjiga ima 104 lista. U njoj su evanđelja i poslanice, tj. tekstovi za čitanje kroz cijelu crkvenu godinu. Sačuvala su se dva potpuna primjerka (Odesa, Zagreb – knjižnica isusovačkoga kolegija). Lekcionar je jedan od najvažnijih spomenika hrvatskoga književnojezičnoga kontinuiteta: priređen prema glagoljičnom predlošku, ovaj latinični jezični spomenik doveo je dokraja pohrvaćivanje započeto već u glagoljičnim tekstovima, a zatim je poslužio kao predložak drugim latiničnim i bosaničnim lekcionarima koji su se upotrebljavali u svim hrvatskim krajevima.
Bernardin Splićanin zapravo je fra Bernardin Drivodilić podrijetlom s otoka Brača koji je bio redovnik samostana sv. Frane u Splitu. Važnost ove knjige bila je u tome što je postala podloga za tradiciju prevođenja Biblije na hrvatskom području. Njegova izdanja prepisivala su se i prilagođavala štokavskomu i kajkavskomu narječju zbog čega se može reći da je riječ o prvoj knjizi koja je na taj način ujedinila hrvatska narječja.
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba objavio je 2020. godine „Bernardinov lekcionar iz 1495.“
1783. Umro je Grof Franjo Leopold Nadasdy
Franjo Leopold Nádasdy ( 1708. – 22. III. 1783.) bio je hrvatski ban, grof, feldmaršal.
Grof Franjo Leopold Nádasdy bio je na položaju hrvatskog bana od 1756. do 1783. godine tj. tijekom čak 27 godina. Tijekom većeg dijela tog razdoblja hrvatska vladarica bila je carica Marija Terezija. Godine 1741. dobio je čin generala-bojnika, zatim podmaršala pa generala konjaništva. Godine 1758. postao je Franjo Leopold Nádasdy konačno i feldmaršalom.
U Sedmogodišnjem ratu, koji je carica Marija Terezija vodila protiv pruskog kralja Fridrika Velikog, grof Nádasdy toliko se proslavio da je dobio feldmaršalski čin i odlikovanje velikog križa Reda Marije Terezije. Bilo je to najviše odlikovanje za vojne zasluge austrijskih Habsburgovaca, a toliko je rijetko dodjeljivano da pripada najrjeđim odlikovanjima u svjetskoj povijesti.
1885. Rodio se Josip Račić
Josip Račić (Zagreb, 22. III. 1885. – Pariz, 19. VI. 1908.) bio je hrvatski slikar (vidi 16. lipnja).
1988. Umro je Rudolf Matz 
Rudolf Matz (Zagreb, 19. IX. 1901. – Zagreb, 22. III. 1988.) bio je hrvatski violončelist, skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog.
U mladosti se bavio atletikom i rušio jugoslavenske rekorde na 100, 200 i 400 m te u štafeti. Ipak, njegova najveća ljubav bila je glazba. Većinu stvaralačkog i pedagoškog rada proveo je u Zagrebu. U njemu je studirao, radio kao srednjoškolski nastavnik i dirigent te predavao na Muzičkoj akademiji. Osnovao je i vodio nekoliko zborova i orkestralnih sastava. Bio je član žirija svjetskih gudačkih natjecanja. Zapravo je teško nabrojiti sva Matzova postignuća.
Kao pravi intelektualac Matz je bio društveno vrlo angažiran. Sudjelovao je u radu strukovnih organizacija. Utemeljio je i uređivao nekoliko glazbenih glasila, a utemeljio je Udruženje muzičkih pedagoga Hrvatske. Njegova veličina bio je upravo golem uspjeh na području glazbene pedagogije. Objavio je mnogobrojna djela namijenjena poduci. Matzovo djelo u 32 sveska Prve godine violončela objavljeno je u SAD-u i Kanadi, a smatra se jednim od najizvornijih i najboljih udžbenika te vrste u svjetskoj violončelističkoj literaturi 20. stoljeća.
Violončelist Rudolf Matz bio je iznimno važna ličnost glazbenog života Zagreba u 20. stoljeću. Djelovao je kao glazbenik gotovo šest desetljeća tijekom kojih je postigao niz uspjeha u Hrvatskoj i svijetu. Svjetsku slavu postigao je svojim metodama podučavanja violončela, a slavni violončelist Leonard Rose nazvao je Matza “možda najvećim teoretičarem violončela na svijetu”.
Tijekom dugog i plodnog stvaralačkog života skladao je preko 500 djela na području orkestralne, komorne, glasovirske i vokalne glazbe. Među najpoznatija djela ubrajaju se vokalna suita Faun (1922.), Elegija i humoreska za violončelo i gudače, odnosno glasovir (1938.), II. gudački kvartet (Gradišćanski, 1932.), Koncert za flautu i gudače (1963.), Prvi gudački kvartet u f-molu (1924.), Gudački kvartet br. 3 u C-duru Pastoralni (1935.)…
Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.
1955. Umro je Ivan Šubašić 
Ivan Šubašić (Vukova Gorica, 28. V. 1892. – Zagreb, 22. III. 1955.) bio je hrvatski odvjetnik i političar.
Studirao teologiju, ali je početkom I. svjetskog rata kao austrougarski novak bio poslan na bojište u Srbiju gdje je zbog veleizdaje bio osuđen na smrt. Nakon pomilovanja otišao je na talijansko bojište, pa na bojište u Galiciji gdje je pao u rusko zarobljeništvo. Potom je kao dobrovoljac sudjelovao u bitkama na Solunskoj fronti. Nakon završetka Prvog svjetskog rata diplomirao je pravo u Zagrebu, a zatim u Vrbovskom otvorio odvjetničku pisarnicu. Narodni zastupnik kotara Delnice, nakon sporazuma Cvetković – Maček (1939.) postao je banom Banovine Hrvatske, a zatim je, ulaskom Jugoslavije u rat, emigrirao zajedno s vladom D. Simovića. Protivio se politici emigrantskih vlada i sudjelovao na Prvom kongresu američkih Hrvata u Chicagu (1943.) koji je podržao Narodnooslobodilački pokret i ideju federativne Jugoslavije te osudio ustaški režim. Na inicijativu W. Churchilla postao je predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije (1944.). Postigao je sporazum s J. Brozom Titom (u lipnju i rujnu 1944.) te se s članovima kraljevske vlade vratio u zemlju u veljači 1945. Na temelju sporazuma s Titom dao je ostavku na mjesto predsjednika vlade te je u ožujku 1945. u Privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) zauzeo mjesto ministra vanjskih poslova. Komunisti su izigrali sporazum Tito – Šubašić i umjesto demokracije uveli komunističku diktaturu. Nezadovoljan ostvarivanjem sporazuma, u listopadu 1945. dao je ostavku. Živio je povučeno u Zagrebu, pod prismotrom OZNE, gdje je i umro.
2020. Jak potres u Zagrebu 
Potres jačine 5,5 stupnjeva po Richteru dogodio se u Zagrebu, u nedjelju, 22. ožujka 2020. u 6:24 sati. Euromediteranski seizmološki centar javio je da se epicentar nalazio 7 kilometra sjeverno od središta Zagreba (Markuševec), na dubini od 10 km.
U nešto više od 24 sata nakon prvoga potresa, na području Grada Zagreba zabilježeno je 57 dodatnih potresa, a prema podacima Seizmološke službe i Euromediteranskog seizmološkog centra najjači je bio magnitude 5,5 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, a najslabiji 2,0. Seizmološka služba objavila je da je do 14. travnja zabilježeno oko 145 potresa koje su osjetili građani, magnitude iznad 1,3 stupnja po Richterovoj ljestvici. Seizmografi su zabilježili još oko 850 potresa magnituda manjih od 1,3 stupnja.
Bio je to treći najjači potres u Zagrebu nakon Velikog potresa 1880. godine. Potres se dogodio u doba pandemije koronavirusa u Hrvatskoj.
U Zagrebu je u potresima ozlijeđeno ukupno 27 ljudi, dok je jedna osoba umrla od zadobivenih ozljeda. U povijesnom središtu grada zabilježene su veće materijalne štete, oštećen je i vrh južnog tornja Zagrebačke katedrale.