1520. Poginuo je Petar Berislavić
Petar Berislavić (Trogir, 1475. – Vražji Vrtal ili Vražja Gora kraj Korenice, 20. V. 1520.) bio je hrvatski ban, vesprimski biskup, kardinal, vojskovođa i diplomat.
Pripadao je trogirskoj obitelji Berislavić koja se u historiografiji naziva Berislavići Trogirski. Školovanje za svećenika započeo u Trogiru te nastavio u Ugarskoj. Od 1501. obnašao visoke crkvene dužnosti u Ugarskoj (kaločki kanonik, pečuški i stolnobiogradski prepošt) te je 1512./13. postavljen za vespremskog biskupa. Uz crkvene položaje postigao visoke državne funkcije (1503. kraljev tajnik, 1512. rizničar) te sudjelovao u diplomatskim misijama u Rimu i Mletačkoj Republici.
Kada je postavljen za hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog bana 1513., intenzivno je djelovao na ustroju protuosmanske obrane u Hrvatskoj i pronalaženju sredstava za njeno financiranje te se smatra prethodnikom organizacije Vojne krajine. Koristeći se novčanom pomoći pape Lava X., okupio je znatnu vojsku pa uz pomoć hrvatskih velikaša Nikole III. Zrinskoga, Mihovila Frankapana Slunjskoga, I. Karlovića i jajačkoga bana Franje Berislavića teško porazio osmansku vojsku kraj Dubice u kolovozu 1513.
U svibnju 1515. Osmanlije su ga porazili kraj Novigrada, a to je otežalo obranu Jajca. Sazvao je slavonski sabor radi pomoći Jajcu i razvio diplomatsku aktivnost kako bi u europskim zemljama (Francuska, Poljska) pribavio pomoć za borbu protiv Osmanlija. Na slavonskim saborima 1516. i 1517. ishodio raspisivanje izvanrednoga poreza za obranu kraljevstva. Zimi 1518. prodro u Bosnu i opskrbio Jajce hranom, a to je ponovio i sljedeće godine. U svibnju 1520. porazio Osmanlije kraj Vražjeg Vrtla na Ličkoj Plješivici, ali je u tom sukobu i poginuo. Pokopan je u katedrali u Veszprému. Svojim djelovanjem znatno ojačao položaj hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoga bana i njegov međunarodni ugled. Održavao prijateljske veze s mnogim humanistima iz Dalmacije (Toma Niger, Marko Marulić i dr.). Ivan Tomko Mrnavić objavio je 1620. u Veneciji njegov životopis koristeći se, prema nekim tvrdnjama, Berislavićevom nedovršenom biografijom koju je napisao Antun Vrančić.
1857. Umro je Ivan Franjo Jukić 
Ivan Franjo (Frano) Jukić (Banja Luka, 8. VII. 1818. – Beč, 20. V. 1857.) bio je hrvatski franjevac, prosvjetitelj, pjesnik, kulturni i politički djelatnik.
Studirao je filozofiju u Zagrebu, a teologiju u mađarskom Veszprému i Dubrovniku. Nakon završetka studija radio je kao svećenik i učitelj u više bosanskohercegovačkih gradova i postao aktivan u političkome životu.
Nakon kratkotrajne suradnje s Omer-pašom Latasom dospio je, optužen kao panslavist, u carigradsku tamnicu. Izbavljen je zauzimanjem austrijskoga konzula, pjesnika A. Mihanovića. Zabranjen mu je povratak u Bosnu te je ostatak života proveo u Italiji, Hrvatskoj i Austriji.
Oduševio se idejama ilirskoga pokreta pa se zauzimao za kulturno podizanje Bosne potičući otvaranje tiskara, knjižnica, kulturnih društava, narodnih čitaonica i muzeja. Pokazivao je sklonost za prosvjetiteljske ciljeve s naglaskom na reformu jezika, pravopisa (bio je pristašom Gajeva pravopisa) i utemeljenje škola. Bavio se tekstologijom i rukopisima starih hrvatskih pisaca. Pokrenuo je, uređivao i ispisivao prvi bosanskohercegovački časopis “Bosanski prijatelj”. Prikupljao je narodne pjesme koje je s Grgom Martićem, a pod pseudonimom fra Filip Kunić, objavio u Osijeku. Općenito, mora se naglasiti da je Jukićev rad neodvojivo vezan uz djelovanje fra Grge Martića.
Surađivao je u Srpsko-dalmatinskome magazinu, Gajevoj Danici, Vrazovu Kolu. Jukić je začetnik moderne svjetovne književnosti u Bosni, zagovarao je osnutak pučkih učionica, knjižnica, muzeja, književnog društva, skupljao je narodno blago (Narodne pjesme bosanske i hercegovačke…, 1858.), pokrenuo, uređivao i uglavnom sam ispunjavao časopis Bosanski prijatelj (3 broja, 1850., 1851., 1861.). Objavljivao je pjesme, putopise, koji su umjetnički najvrjedniji dio njegova opusa, historiografske, zemljopisne, etnografske i političke tekstove (Zemljopis i poviestnica Bosne: od Slavoljuba Bošnjaka, 1851.; Zemljodržavopisni pregled turskog carstva u Europi, 1851.; Omer-paša i bosanski Turci, 1851.; Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja, 1861.).
Njegovo memoarsko djelo “Progonstvo iz Sarajeva u Carigrad” objavljeno je 1931. godine u Zagrebu. Njemu u čast franjevačka provincija Bosna Srebrena je 1971. pokrenula reviju koja nosi ime ovog franjevačkog velikana.
Umro je osiromašen i razočaran u Beču 1857. godine.
1859. Umro je Josip Jelačić 
Josip Jelačić (Petrovaradin, danas dio Novoga Sada, 16. X. 1801. – Zagreb, 20. V. 1859.) bio je grof, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban.
Školovao se u Theresianumu. Kao časnik služio u Galiciji i Krajini. Istaknuo se u okršaju s bosanskim Turcima kraj Velike Kladuše te bio promaknut u čin bojnika, a 1841. imenovan pukovnikom Glinske regimente. Pod utjecajem Ljudevita Gaja pristao je uz narodni pokret.
Kada je u ožujku 1848. u Habsburškoj Monarhiji izbila revolucija i kada je uspostavljena mađarska samostalnost, što je iz temelja promijenilo državnopravni odnošaj Hrvatske prema Ugarskoj, u Hrvatskoj nije bilo bana niti je Sabor zasjedao. Kako je Jelačić bio krajiški zapovjednik i uz to poznati narodnjak, nastojanjem Franje Kulmera (u krugu mađarskih konzervativaca) i Ljudevita Gaja (u nadvojvode Ivana u Grazu), Jelačića je kralj Ferdinand 23. III. imenovao banom bez znanja i pristanka mađarske vlade. Neovisno o tome, velika Narodna skupština u Zagrebu aklamacijom ga je 25. III. 1848. izabrala za bana. Banska je čast uključivala promaknuće u čin generala i zapovjednika obiju banskih pukovnija, a zatim (7. IV.) u čin podmaršala i vrhovnoga zapovjednika u Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Bansku je prisegu Jelačić položio u Beču, a 5. lipnja 1848. godine svečano je ustoličen u Zagrebu.
Jelačić je branio hrvatske interese za vrijeme mađarske revolucije 1848. godine (Zahtjevi naroda u 30 točaka). Također je branio kralja Ferdinarda V. Sudjelovao je u gušenju revolucije u Beču i Pešti. Nakon gušenja revolucije u Habsburškoj monarhiji donesen je 4. ožujka 1849. godine nametnuti ustav kojim je ukinuta sloboda tiska, zabranjen je svaki politički život te se uvodi organizirano oružništvo i policijski nadzor. Jelačić je donekle uspio očuvati hrvatsku autonomiju, priključiti Međimurje Hrvatskoj, uvesti hrvatski za službeni jezik u Hrvatskoj, dok je njemački bio službeni jezik za dopisivanje sa središnjim organima vlasti. Strossmayer je poglavito zauzimanjem bana Josipa Jelačića 1849. godine imenovan đakovačkim biskupom. Godine 1851. pokrenuo je akciju za osnivanje hrvatskoga kazališta, ali bez uspjeha. Uspio je 1852. ishoditi da Zagrebačke biskupije postane nadbiskupija i da se odvoji od ugarskog episkopata.
Jelačić proglasom od 25. travnja 1848. godine ukida kmetstvo; naime, potvrđuje ranije donesene odluke o ukidanju kmetstva u Hrvatskoj.
1922. Rodio se Krešo Golik
Krešo Golik (Fužine, 20. V. 1922. – Zagreb, 20. IX. 1996.) bio je hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist (vidi 20. rujna).