1540. Umro je Ivan Krstitelj Rabljanin 
Ivan Krstitelj Rabljanin (de Tollis, de Comite, de Conte) (Rab, ? – Dubrovnik, 18. V. 1540.) bio je hrvatski kipar, ljevač zvona i topova.
Nakon školovanja u Italiji djelovao je po Dalmaciji. Ljevaonicu je imao u Rabu. Bio je ljevač topova i zvona; lijevao je topove za Italiju, Španjolsku. Od 1505. u službi Dubrovačke Republike, punih trideset i pet godina kao ljevač topova i zvona u tvrđavi Revelin. Svoj najljepši top salio je 1537. godine, kasnije nazvan Gušter, koji je bio jedan od topova kojima je bila naoružana tvrđa Lovrijenac. Godine 1506. salio je najveće zvono, visine i širine 130 cm, gotičkog oblika, za gradski zvonik u Dubrovniku gdje se i danas nalazi. Natpis na zvonu sastavio je latinist Ilija Crijević.
Salio je veliko zvono za splitsku katedralu (1503., preliveno 1830.). Lijevao je također topove za brodove i neke gradove u južnoj Italiji. Radove je potpisivao opus Baptistae Arbensis.. Očuvana su mu djela top Kolubrina (1505., Beč, Armeemuseum) i niz zvona, od kojih je osobito veliko i raskošno ono za gradski sat u Dubrovniku (1506.), urešeno renesansnim dekorativnim motivima te likovima Majke Božje i svetoga Vlaha.
1711. Rodio se Ruđer Bošković
Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik, 18. V. 1711. – Milano, 13. II. 1787.) bio je hrvatski znanstvenik i filozof (vidi 13. veljače).
1887. Umro je Mihovil Pavlinović 
Mihovil Pavlinović (Podgora, 28. I. 1831. – Podgora, 18. V. 1887.) bio je hrvatski političar i književnik.
Jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatskog narodnog preporoda i Narodne stranke u Dalmaciji. Pohađao je bogosloviju u Zadru i franjevačku bogosloviju u Makarskoj, koju je završio 1854. Iste je godine bio zaređen pa je počeo služiti kao župnik u Drašnicama kraj Makarske, a od 1855. do 1870., kada se posvetio političkom i književnom radu, bio je župnik u Podgori. Kao zastupnik u Dalmatinskom saboru (1861.), u doba prevage Autonomaške stranke u Dalmaciji, održao je prvi govor na hrvatskome jeziku. Godine 1862. bio je jedan od pokretača i glavnih suradnika glasila Narodne stranke Il Nazionale, periodico politico e letterario (s prilogom Narodni list) u kojemu je objavljivao članke namijenjene najširim slojevima dalmatinskoga puka radi buđenja njegove nacionalne svijesti. Godine 1865. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru, a od 1873. bio je zastupnik u Carevinskome vijeću. Njegova dugogodišnja borba za položaj hrvatskoga jezika rezultirala je prihvaćanjem njegova prijedloga da se hrvatski jezik uvede kao službeni u sve dalmatinske državne urede (1883.). Zauzimao se za hrvatsku samostalnost, cjelovitost i ustavnost u okviru južnoslavenske zajednice te za preuređenje Austro-Ugarske Monarhije na federalističkom načelu.
Osim političke zapažena je i njegova prosvjetiteljska djelatnost i nastojanje oko otvaranja narodnih čitaonica. Svojim prilozima surađivao je i u glasilima i časopisima Glasnik dalmatinski, Iskra, La Dalmazia cattolica, Narodni koledar, Pozor, Vienac, Zatočnik i Obzor.
U književnome radu slijedio je svoje temeljne političke zamisli pa su sva njegova književno-publicistička djela (članci, govori, pjesme, putopisi, sakupljanje narodnih pjesama, zagonetki i poslovica) bila podređena nacionalnom osvješćivanju dalmatinskoga puka (Ognjišar, Kotari i župnikovanje, Pjesme i besjede god. 1860–72., Razgovori, Pučki spisi, Narodna pjesmarica, Puti (god. 1867–75), Matici hrvatskoj predao je 211 istarskih i primorskih poslovica, a 4000 do 5000 riječi JAZU za njezin Rječnik. Ostala djela: Različiti spisi, Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od godine 1848. do godine 1882., Hrvatski razmišljaji.
Obilazio je Dalmaciju budeći nacionalnu svijest i djelujući na prosvjećenju i podizanju dalmatinskih sela iz gospodarske zaostalosti. Svojom iznimnom energijom i gotovo karizmatskim utjecajem među pukom ubraja se u vodeće osobe hrvatske politike u Dalmaciji u drugoj polovini 19. stoljeća.
1907. Rodio se Tošo Dabac
Tošo Dabac (Nova Rača, 18. svibnja 1907. – Zagreb, 9. svibnja 1970.) bio je hrvatski fotograf (vidi 9. svibnja).
1941. Potpisani Rimski ugovori
Rimski ugovori su ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. V. 1941. Potpisali su ih A. Pavelić i B. Mussolini. Sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka Kotorska). Područje tzv. Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, ni držati ratnu mornaricu. Iako je bilo predviđeno da gradom Splitom i otokom Korčulom upravlja i vlast NDH, to se nikada nije dogodilo. NDH se odrekla držanja vojne mornarice na Jadranu i gradnje vojnih građevina, osim za potrebe policijske i financijske službe. Italija je preuzela jamstvo za političku neovisnost NDH, dok je kruna kralja Zvonimira bila ponuđena Savojskoj dinastiji.
Nakon Kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. rujna 1943. godine objavio Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora u kojoj se navodi:
“…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa usliied toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”
Nijemci su se suglasili s ovakvim potezom te su pomogli uspostavu vlasti NDH u područjima (osim u Konavlima) u kojima su partizani bili pohitali uspostaviti svoju kontrolu nad gradovima i kojima se predao veliki broj talijanskih postrojbi. Zapravo je podrška Nijemaca bila mnogo važnija od Pavelićeve želje za sjedinjenjem tih područja s NDH.
1941. Umrla je Milka Trnina 
Milka Trnina (Vezišće u Općini Križ pokraj Ivanić-Grada, 19. XII. 1863. – Zagreb, 18. V. 1941.) bila je hrvatska operna umjetnica.
Završila je Konzervatorij u Beču kod znamenitoga pjevačkog pedagoga Josepha Gänsbachera i kao njegova najbolja učenica bila nagrađena zlatnom medaljom. Debitirala je u Zagrebu 11. IV. 1882. Od 1883. bila je članica Opere u Leipzigu, od 1884. u Grazu, od 1886. u Bremenu te od 1890. u Münchenu gdje je bila imenovana kraljevskom bavarskom komornom pjevačicom. Od 1900. djelovala je kao slobodna umjetnica. Godine 1895. prvi je put gostovala u Londonu. U opernoj kući Covent Garden od 1898. do 1906. imala je 56 nastupa, a uloga Tosce 1900. u istoimenoj Puccinijevoj operi prokrčila joj je put u svijet. Sâm je Puccini smatrao da se »nijedna Tosca nikada nije približila Trnininoj«. U Zagrebu je u punoj slavi gostovala 1898., a 1899. nastupila je na Bayreuthskim svečanim igrama. Američku karijeru započela je 1896. u Bostonu, a od 1900. do 1904. pjevala je u Metropolitan Operi, u kojoj je imala 79 nastupa i gdje je 1901. bila prva Tosca te 1903. Kundry u prvoj izvedbi Wagnerova Parsifala izvan Bayreutha. Imala je blistavu dvadeset četverogodišnju karijeru u kojoj je ostvarila 65 uloga u više od 1200 nastupa, među kojima su i koncertni. Zbog bolesti bila je prisiljena prekinuti karijeru na njezinu vrhuncu. Posljednji put nastupila je na sceni 1. IX. 1906. u Münchenu. Nakon povratka u Zagreb bila je počasni profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a njezina učenica bila je i Z. Kunc-Milanov.
Umrla je od upale pluća u Zagrebu 18. svibnja 1941. godine. Posljednja joj je želja bila da pogreb bude održan prije podneva, bez ikakvih popratnih govora i samo uz zvuke hrvatske himne nad otvorenim grobom te bez cvijeća i vijenaca, a s uplatama u dobrotvorne svrhe.