1438. Prvi Habsburgovac na hrvatskom prijestolju
Njemački kralj Albert II. Habsburški bio je prvi Habsburgovac na prijestolju Hrvatske i Ugarske. Nakon smrti svog tasta – poznatog cara i kralja Žigmunda Luksemburškog – Albert II. kralj je Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva od 18. ožujka 1438. godine.
Albert II. Habsburški trebao je od svog tasta naslijediti osim Ugarske i Hrvatske još Češku, Moravsku i Šlesku, kao i naslov cara Svetog Rimskog Carstva. I doista, izabran je za njemačkog vladara na izborima u Frankfurtu. Međutim, nikada nije dočekao svoju službenu krunidbu za cara jer je ubijen već sljedeće godine kod Neszmélya u Ugarskoj.
1719. Rijeka i Trst proglašeni slobodnim lukama Habsburške Monarhije 
Car Karlo VI. proglasio je slobodu pomorskog prometa i trgovanja u lukama Rijeka i Trst.
Rijeka i Trst proglašeni su slobodnim lukama Habsburške Monarhije što je dovelo do znatnog gospodarskog uspona tih gradova. Slobodu pomorskog prometa i trgovanja u tim lukama proglasio je tadašnji vladar Monarhije – car Karlo VI. iz dinastije Habsburg. Karlo VI. bio je vladar Svetog Rimskog Carstva, ali i kralj Ugarske, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Češke i drugih zemalja u sastavu Habsburške Monarhije.
1837. Umro je Aleksandar Alagović 
Aleksandar Alagović (Manželice kraj Trnave, Slovačka, 30. XII. 1760. – Zagreb, 18. III. 1837.) bio je zagrebački biskup.
Studirao je teologiju u Pešti, a doktorirao 1784. u Požunu. Do 1788. djelovao je kao nadstojnik sjemeništa u Pešti. Od 1790. godine profesor je teologije, a 1791. i ravnatelj bogoslovije u Nitri. Zagrebačkim kanonikom i vranskim priorom postaje 1821., a 1829. imenovan je zagrebačkim biskupom. U to doba obnašao je i funkciju namjesnika banske časti (1828.–1832.) te dao proširiti sabornicu. Oživotvorio je Vrhovčevu zamisao o organiziranju sastanaka svećenika po arhiđakonatima radi poboljšanja pastoralnog rada. Unaprijedio je i biskupijsku administraciju. Godine 1835. utemeljio je đačko sirotište u Požegi. Podupirao je hrvatski narodni preporod. Bio je jedan od utemeljitelja i dugogodišnji pokrovitelj zagrebačkoga Musikvereina (1829.), iz kojega se razvio Hrvatski glazbeni zavod i pokrovitelj Društva za uzgajanje narodnog jezika i književnosti (1836.). Poticao je i graditeljsku djelatnost u Zagrebu; uredio je klasicističku vilu i perivoj u Novoj vesi, dogradio sjemenište i biskupski dvor, uredio njegovu unutrašnjost i dao podignuti park (današnji Ribnjak); započeo i mnoge arhitektonske zahvate na katedrali. Objavio je 1831. Chtejenya y Evangeliumi za vsze nedelye y szvetke czeloga leta za potrebuvanye szlavne biskupie zagrebachke.
1913. Rodila se Katarina Matanović-Kulenović
Katarina Matanović-Kulenović (Vuka, kraj Osijeka), 18. III. 1913. – Zagreb, 24. IV. 2003.) bila je prva hrvatska pilotkinja i padobranka (vidi 24. travnja).
1930. Umro je Matko Laginja 
Matko Laginja (Klana kraj Kastva, 10. VIII. 1852. – Zagreb, 18. III. 1930.) bio je hrvatski pravnik i političar.
Studirao pravo u Zagrebu i Grazu gdje je doktorirao 1885. godine. Od 1890. odvjetnik u Puli, a od 1915. živio je u Zagrebu. U mladosti je prihvatio politički program A. Starčevića, a zajedno s pravašima V. Spinčićem i M. Mandićem odlučno se suprotstavljao talijanskom nacionalizmu u Istri. Godine 1882. bio je urednik lista Naša sloga, a 1883. izabran je u Pokrajinski sabor Istre, u radu kojega je sudjelovao do 1914. Od 1891. do 1901. i 1907. do 1918. bio je zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Jedan je od osnivača Istarske posujilnice (1891.) i Gospodarske sveze za Istru (1903.), utemeljenih u Puli. Sudjelujući u radu Carevinskoga vijeća zagovarao je sporazum s talijanskim liberalima (1908.), dok se za I. svjetskoga rata zauzimao za politiku Jugoslavenskoga kluba zastupajući pravo južnoslavenskih narodâ na samoodređenje unutar Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1917./18. bio je predsjednik Starčevićeve stranke prava, a 1918./19. povjerenik za Istru u Narodnome vijeću u Zagrebu. Nakon I. svjetskoga rata bio je član Privremenoga narodnog predstavništva (1919./20.), član Zakonodavne narodne skupštine te ban Hrvatske i Slavonije (1920.). Nakon Rapalskoga ugovora (1920.) bio je predsjednik Narodnoga kluba (1920.–1922.), a potom Hrvatske zajednice. Premda je bio izabran u Ustavotvornu skupštinu, 1921. napustio je njezin rad zbog izrazite centralističke politike. Bavio se i znanstvenim radom, poglavito pravnom poviješću i kulturnim naslijeđem Istre. Stručne je radove objavljivao u listovima Naša Sloga, Pravo i Vienac. Značajnija djela: Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i kvarnerskih otocih, Austrija i hrvatsko pitanje (Oesterreich und die kroatische Frage), Kastav: grad i obćina, Istarske narodne pjesme, Istarske pričice, Istranom: književna ostavština.
1990. Pokušaj atentata na dr. Franju Tuđmana na predizbornom skupu u Benkovcu.