1893. Umro Ljudevit Farkaš Vukotinović 
Ljudevit Farkaš Vukotinović (Zagreb, 13. I. 1813. – Zagreb, 17. III. 1893.) bio je hrvatski političar, državni činovnik, književnik i prirodoslovac.
Filozofiju je studirao u Szombathelyu, a pravo u Zagrebu i Požunu, gdje je i diplomirao. Bavio se botanikom i mineralogijom. Zajedno s Josipom Kalasancijem Schlosserom objavljuje 1869. godine grandiozno djelo Flora Croatica, svojevrsni kompendij biljnih vrsta u Hrvatskoj. Pregled hrvatske flore (Syllabus florae Croaticae, 1843.), malu ekskurzijsku floru za određivanje biljaka Bilinar (1873.) i fundamentalno djelo Hrvatska flora (Flora Croatica, 1869.). Njegov herbarij danas je dio zbirke Herbarium Croaticum u Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Zalagao se za otkup i objavljivanje radova Stjepana Schulzera Miggenburškog, tada najboljeg hrvatskog mikologa.
Jedan je od hrvatskih preporoditelja. Okušao se kao pjesnik, novelist i dramatičar.
Kao zastupnik Hrvatskoga sabora, od 1847. sudjelovao je u njegovu radu. Bio je, uz I. Kukuljevića Sakcinskoga, zaslužan za proglašenje hrvatskoga jezika službenim 1847. Za revolucije 1848./49. bio je vrhovni zapovjednik četa u Križevačkoj županiji te je s njima osiguravao obranu na Dravi i u Međimurju, a izvještaje s fronte objavljivao je u Slavenskom jugu.
Kao politički pisac predstavio se spisom Ilirizam i kroatizam (1842.) u kojem je iznosio teze o kulturnom i jezičnom jedinstvu Južnih Slavena zasnovanom na njihovom etničkom jedinstvu te o borbi za samostalan položaj Hrvatske unutar Kraljevine Ugarske i Habsburške Monarhije. U raspravi Pravni odnos Kraljevine Slavonije prema Ugarskoj (Regni Slavoniae erga Hungarium legalis correlatio, 1845.) suprotstavio se mađarskim posezanjima za trima slavonskim županijama (Vukovarska, Srijemska i Požeška) te je istaknuo državno jedinstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Književni rad započeo je u Danici, gdje je 1835. objavio prvu ilirsku davoriju Pesma Horvatov vu Glogovi leto 1813. Objavio je zbirke: Pjesme i pripovjetke, Ruže i trnje, Pesme i Trnule te povijesne pripovijetke Pošasnost ugarsko-hrvatska (1844.).
Godine 1842., zajedno sa S. Vrazom i D. Rakovcem, pokrenuo je književni časopis Kolo, a 1859.–1861. pokrenuo je i uređivao almanah Leptir. S Rakovcem je 1842. uredio i prvu antologiju domoljubne poezije Pesmarica.
Bio je istaknuti istraživač na području prirodoslovlja, bavio se geologijom i autor je prve hrvatske geološke karte. Bavio se i petrografijom, mineralogijom i geologijom te je bio jedan od osnivača Narodnoga muzeja. Bio je tajnik Gospodarskoga društva (1854.) i urednik Gospodarskoga lista (1855.–1857.). Godine 1867. imenovan je pravim članom JAZU.
1914. Umro je Antun Gustav Matoš 
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. VI. 1873. – Zagreb, 17. III. 1914.) bio je hrvatski književnik.
Nakon nedovršene gimnazije propao mu je i pokušaj studija na Vojnome veterinarskom fakultetu u Beču. Odustao je od građanskog poziva i potpuno se posvetio pisanju i glazbi. Prvu pripovijetku Moć savjesti objavio je 1892. u Viencu. Sljedeće je godine bio pozvan u vojsku, ali je 1894. dezertirao te morao napustiti Hrvatsku. Otišao je u Beograd gdje je svirao violončelo u tamošnjim orkestrima i radio kao novinar. Početkom 1898. nakratko je boravio u Münchenu, Beču i Ženevi, a zatim otišao u Pariz gdje je ostao pet godina. Pariško je razdoblje bilo odlučujuće u formiranju njegovih estetičkih načela. Temeljito se upoznao s najnovijim umjetničkim kretanjima, a osobito su bila značajna iskustva s pjesništvom Ch. Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te s proznim djelom E. A. Poea, P. Mériméea i G. de Maupassanta. U tih pet godina napisao je i velik dio svoje fikcijske proze (Iverje, 1899.; Novo iverje, 1900.).
God. 1904. vratio se u Beograd, gdje je ostao do konačnoga povratka u Zagreb 1908., kada je bio pomilovan. Za drugoga boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljene još dvije knjige (Ogledi, 1905.; Vidici i putovi, 1907.). U tom je razdoblju počeo pisati i pjesme koje je objavljivao u različitim listovima i časopisima, ali mu je taj dio opusa objavljen tek posmrtno (Pjesme, 1923.), i to u nepotpunu obliku. U Zagrebu se uključio u književni i politički život. Neprestano je ulazio u sukobe i polemike stvarajući književne i političke protivnike, ali i istomišljenike. Oko sebe je okupio skupinu mladih pjesnika »Gričana« (Lj. Wiesner, F. Galović, A. Ujević i dr.). Njegovao je bohemski životni stil preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici. Za života su mu izišle još tri knjige: Umorne priče (1909.), Naši ljudi i krajevi (1910.) i Pečalba (1913.). Velik broj Matoševih neobjavljenih tekstova prikupljen je tek za sabrana djela koja su izišla u razdoblju 1935.–1940.
Sam je Matoš pripovijetke smatrao najvrijednijim dijelom svojega opusa, a njegovi suvremenici i kritičari iz desetljeća izravno nakon njegove smrti visoko su cijenili pojedine putopise. Najznačajnija putopisno-feljtonistička proza Oko Lobora (1907.) osebujan je Matošev spoj lirizma nadahnuta ljepotom krajolika i, s druge strane, reportažnih, historiografskih i društveno-kritičkih opservacija pripovjedača. S vremenom je njegovo djelo uravnoteženije procijenjeno, pri čemu je posebno dobilo na vrijednosti pjesništvo. Danas se pojedine pjesme (Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, 1909., Srodnost, Utjeha kose) smatraju zaštitnim znakom Matoševa opusa i ponajboljim pjesmama iz razdoblja hrvatske moderne. I kao pjesnik Matoš je u hrvatskoj književnosti bio promotorom modernističkih strujanja koja su dolazila iz europskih književnih središta. Poput E. A. Poea, Ch. Baudelairea i pjesnika simbolističkoga pokreta inzistirao je na dotjeranoj formi pa je sonet u njegovu pjesničkom opusu postao kanonskim oblikom. Poetski artizam ogleda se i u strogom poštivanju pravila akcenatsko-silabičke versifikacije. U okviru Matoševe škole velika se pozornost pridavala sinesteziji i zvukovnim (»glazbenim«) kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima. Tematski se Matoševa lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica, U travi) preko estetizacije smrti, starosti ili drugih pojava koje inače pobuđuju odbojnost i nelagodu (Utjeha kose, Prababa). Pjevanje o pojavama koje tradicionalno ne pripadaju području lijepoga tumači se prihvaćanjem »estetike ružnoga« kao novog impulsa u europskom modernom pjesništvu, premda Matoševi pjesnički tekstovi ne dosežu onaj stupanj provokativnosti do kojega su išli tekstovi Ch. Baudelairea i A. Rimbauda. Drugi dio pjesničkoga opusa blizak je Matoševu kritičkom i polemičkomu temperamentu. Te Matoševe pjesme satirični su ili humoristični pogledi na moralne kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora, Savremeni simbol) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim domoljubnim pjesmama (1909., Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnoga položaja domovine.
Matoš je napisao šezdesetak novela, od čega je za života u trima zbirkama objavio samo oko polovice. Fikcijska proza prilično je raznovrsna i postoje različiti pokušaji njezine klasifikacije. Tradicionalnije podjele drže se tematskih skupina, pri čemu se izdvajaju pripovijesti u kojima se opisuju ljudi i događaji iz domaće sredine te skupina priča u kojoj prevladavaju bizarni likovi, nevjerojatni događaji, redovito smješteni u koji od europskih gradova. Postoji i manja skupina kratkih tekstova (Samotna noć, O Tebi i o meni, Sjena) u kojima priča gotovo nestaje, iskaz se lirizira i oprema simboličkim značenjima pa se ti tekstovi žanrovski mogu obilježiti i kao pjesme u prozi. U većoj ili manjoj mjeri, međutim, lirizacija se iskaza uočava u gotovo svim Matoševim pripovijetkama.
Matoš je i jedan od najznačajnijih hrvatskih kritičara s početka XX. st. Pisao je o hrvatskim (S. S. Kranjčević, V. Vidrić, D. Domjanić, J. Polić Kamov) i o srpskim autorima (S. Sremac, J. Veselinović, S. Pandurović). Njegovao je impresionističku kritiku vodeći se artističkim, ali i nacionalnim kriterijima. I u književnoj kritici i u žurnalističkim tekstovima nerijetko je ulazio i u političke teme. Matoševi politički nazori, s obzirom na protuaustrijska stajališta i skepsu prema jugoslavenskom unitarizmu, bili su bliski Starčevićevu pravaštvu, ali mu je u kulturnom smislu bio stran svaki izolacionizam. Dio njegove esejistike posvećen je istaknutim inozemnim piscima, o kojima je pisao s visokim stupnjem kompetencije pa je hrvatsku sredinu sustavno upoznavao s glavnim kretanjima suvremene europske i svjetske literature. Matoš je znatno modernizirao hrvatsku književnost, nametnuo se kao uzor mnogim mlađim piscima i uspostavio umjetničke kriterije kao glavni element literarnoga djela te se danas općenito smatra jednim od najboljih hrvatskih književnika.
Kao pjesnik, Matoš se javlja u kasnijoj fazi života, a u pjesmama su mu okosnice hrvatski jezik i krajobraz. Do kraja života napisao je samo osamdesetak pjesama.
Politički, Matoš je bio gorljivi pravaš, starčevićanac, intelektualac u kojega je nacionalna svijest bila snažna, i kada je živio izvan Hrvatske i kada je bio u domovini.
Matoš je zapisao da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.
1967. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
- – U tjedniku Telegram objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Tekst Deklaracije oblikovan je u Matici hrvatskoj, a potpisalo ga je 18 hrvatskih znanstveni i kulturnih ustanova. Deklaracija je nastala kao odgovor hrvatskih jezikoslovaca nezadovoljnih Novosadskim dogovorom te rječnicima i pravopisima objavljenim nakon njega, ali i zato što su jezik nazvali hrvatskosrpskim.
„Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakog od naših naroda da čuva atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu“, obrazloženje je autora Deklaracije o tome kakav položaj i značaj treba imati hrvatski jezik u državi i društvu.
1991. Umrla je Ana Roje 
Ana Roje (Split, 17. X. 1909. – Šibenik, 17. III. 1991.) bila je hrvatska balerina, pedagoginja i koreografkinja.
Baletno je obrazovanje stekla u rodnom gradu, Zagrebu, Beogradu i Londonu. Sa suprugom O. Harmošem priređivala je baletne koncerte. Bila je pedagoginja u baletnim trupama Ballets Russes of Paris i Monte Carlo. Od 1941. godine vodila je sa suprugom splitski, a zatim zagrebački Balet, gdje je bila primabalerina. Godine 1953. osnovala je Međunarodnu baletnu školu u Kaštel Kambelovcu. Povremeno je odlazila u Ameriku gdje je održavala stručne tečajeve o pedagogiji Lagata. Potkraj života vratila se u Split. Dobila je mnoge nagrade, među kojima i nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo.