1789. Prvi let balonom u Hrvatskoj
Prvi let balonom u Hrvatskoj ostvario je Krsto Mazarović 15. prosinca 1789. godine, u Zagrebu. Samo šest godina naklon prvog leta balonom u svjetskoj povijesti (Pariz 1783. godine) ostvaren je prvi let balonom u Hrvatskoj.
1898. Otvoren Umjetnički paviljon u Zagrebu
Umjetnički paviljon jedan je od simbola Zagreba. Zgrada Umjetničkog paviljona dovršena je 1898., a svečano otvaranje bilo je 15. prosinca 1898. reprezentativnom izložbom Hrvatski salon.
Društvo umjetnosti pozvano je na Milenijsku izložbu u Budimpeštu (1895.) te je Vlaho Bukovac predložio da se izgradi montažni paviljon u Budimpešti (1896.) i nakon izložbe premjesti u Zagreb. Paviljon umjetnosti u Budimpešti podigla je tvrtka Danubius prema nacrtima mađarskih arhitekata Flórisa Korba i Kálmána Giergla, a nakon završetka izložbe, željezna konstrukcija hrvatskoga paviljona prenesena je u Zagreb, na današnju lokaciju. Zgrada je dovršena 1898. prema projektu arhitektonskog atelijera Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, a izvela ju je građevinska tvrtka Hönigsberg i Deutsch pod nadzorom gradskog inženjera Milana Lenucija. Zgrada Umjetničkog paviljona izvrsno se uklopila u Zelenu Lenucijevu potkovu.
Izložbu Hrvatskog salona 1898. pogledalo je 11.000 posjetitelja tijekom tri mjeseca. Bila su izložena djela velikih imena hrvatske umjetnosti s kraja 19. stoljeća: slikara Vlahe Bukovca, Celestina Medovića, Otona Ivekovića te kipara Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca.
1920. Umro je Andrija Kačić Miošić 
Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 1704 – Zaostrog, 15. XII. 1760.) bio je hrvatski epik i vjerski pisac.
Studij filozofije i teologije završio je, prema starijim istraživanjima, u Budimu, a prema novijima u Osijeku. God. 1730–35. učiteljevao je na filozofskoj školi u zaostroškome samostanu. Sljedećih deset godina bio je »lector generalis« u šibenskoj bogosloviji. God. 1745–50. boravio je u samostanu u Sumartinu na Braču (1747–49. gvardijan). Nakon toga je ponovno otišao u samostan u Zaostrog, gdje je ostao do kraja života (gvardijan 1753–54.).
God. 1756. štokavskom ikavicom tiskano je njegovo najznačajnije, žanrovski teško odredivo, djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga. U njemu se nalazi 41 pjesma. Prošireno izdanje iz 1759. sadrži 136 pjesama. Oduševljen narodnom prošlošću, čitajući djela svojih suvremenika, posebice F. Grabovca, Kačić Miošić prikazao je u stihu i prozi najznačajnije događaje iz prošlosti južnih Slavena i susjednih naroda. Razgovori su bili najobjavljivanija knjiga starije hrvatske književnosti. I Kačićeva kronika biblijske i svjetovne povijesti, Korabljica Pisma svetoga i svih vikova svita događaji poglavitih (1760.), bila je vrlo popularna pa je do 1889. tiskana čak sedam puta. U prvome se njezinu dijelu govori o događajima od početka stvaranja svijeta do Isusova rođenja, a u drugome se iznosi povijest do autorova doba.
Okrenuto svjetovnim temama, oslonjeno na narodni govor, književno djelo Andrije Kačića Miošića postalo je, uz djelo Filipa Grabovca, inačicom hrvatskoga književnog prosvjetiteljstva.
1941. Četnici ubili pet sestara Kćeri Božje ljubavi
Pet sestara Kćeri Božje ljubavi ubijene su 15. prosinca 1941. godine iz mržnje prema vjeri. Nazvane su Drinske mučenice.
Časne sestre, Kćeri Božje ljubavi, došle su u Sarajevo 1882. na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera. Godine 1911. sestre Kćeri Božje ljubavi kupile su kuću i okolnu crnogoričnu šumu na Palama, nedaleko od Sarajeva, s namjerom da ondje urede lječilište za bolesne sestre. Kuću su nazvale Marijin dom te uz njega sagradile kapelicu Majke Divne. Već 1912. i ondje su otvorile školu koju su, uz katoličku djecu, pohađala i pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do školske godine 1918./19. Nakon što je škola odlukom državnih vlasti ukinuta, sestre su nastavile s brigom oko bolesnih sestara, a u Srpskoj narodnoj školi na Palama preuzele vjeronauk za katoličku djecu. Bile su otvorene i za brojne potrebnike svih životnih dobi iz okolnih sela te za izletnike. Uzdržavale su se radom svojih ruku.
Časne sestre su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, ali predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Opljačkali su i zapalili samostan Marijin dom.
Sestre su odveli u Goražde, smjestili ih u vojarnu te 15. prosinca 1941. nasrnuli na njih i tražili da se odreknu svog načina života. U obrani svoga ljudskog dostojanstva i zavjetovane čistoće, 4 sestre su skočile kroz prozor, nakon čega su noževima usmrćene i bačene u Drinu. Sestra Marija Berchmana (76. godina) ubijena je kod pračanskog mosta 23. prosinca 1941.
Drinske mučenice simboli su svih nevinih žrtava rata koji gazi sve vrijednosti i ponižava svaku svetinju. Papa Benedikt XVI. potpisao je 14. siječnja 2011. dekret o mučeništvu Drinskih mučenica, a 1. svibnja 2011. dekret o njihovoj beatifikaciji. Svečana beatifikacija Drinskih mučenica održana je 24. rujna 2011. u Sarajevu.
Crkva se 15. prosinca sjeća hrabre i nesebične žrtve časnih sestara koje su u ljubavi za Krista, kojemu su posvetile svoje djevičanstvo, bile spremnije umrijeti nego pogaziti svetinje za koje su živjele.
1932. Umro je Josip Vancaš 
Josip Vancaš (Sopron, Madžarska, 22. III. 1859. – Zagreb, 15. XII. 1932.) bio je hrvatski arhitekt, predstavnik historicizma.
Završio je Visoku tehničku školu u Beču, zatim studirao na Umjetničkoj akademiji. Radio je u atelijeru »Fellner i Helmer« i kod F. Schmidta. Djelovao je u Sarajevu kao vladin arhitekt 1884–90., a poslije vodio vlastiti atelijer u Zagrebu. Isprva projektirao u historijskim stilovima katedralu (1884–89.) i palaču Zemaljske vlade (1884–85.) u Sarajevu. Radio je neoromaničke, neobarokne i neoklasicističke župne crkve u Bosanskom Brodu i Kiseljaku te sjemenišnu crkvu sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu (1892–96.), a u pseudomaurskom stilu palaču Prve hrvatske štedionice u Zagrebu (1898–1900.). Među prvim je hrvatskim arhitektima prihvatio secesiju, ostvarivši više reprezentativnih građevina: stambenu zgradu Ješue D. Saloma i vilu Mathilde u Sarajevu, hotel Union i gradsku štedionicu u Ljubljani te palaču pošte i telegrafa u Sarajevu. Projektirao paviljon BiH na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine.
Tijekom bogatog djelovanja izgradio je 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, 6 hotela. Radio je nacrte za oltare te za stambene i crkvene interijere.
Proučavao je bosansko pučko graditeljstvo i nastojao primjenom njegovih svojstvenih elemenata ostvariti “bosanski stil”. Kao zastupnik bosanskohercegovačke vlade 1911. podnio je rezoluciju o zaštiti povijesnih spomenika u BiH. Napisao je više studija o bosanskoj pučkoj arhitekturi.