1140. Umro je Bela II. Slijepi
Bela II. Slijepi (o. 1108. – 14. II. 1141.) bio je ugarsko-hrvatski kralj (1131. – 1141.)
Bela II. Slijepi bio je iz ugarske dinastije Arpadovića. Član je mlađeg ogranka dinastija i zbog tjelesne mane nije mogao imati veći utjecaj na političke i vojne poslove te je vođenje kraljevine prepustio drugima, naročito supruzi, kraljici Jeleni Vukanović od roda Vojislavljevića († iza 1146.). Najveća mu je vrijednost što je spasio dinastiju od izumiranja.
Potkraj života, nemajući potomstva, kralj Stjepan II. želio je pronaći rođaka Belu kako bi mu predao prijestolje. To mu je naposljetku uspjelo te ga je primio na kraljevski dvor, proglasio prijestolonasljednikom i oženio kćerkom srpskog velikog župana Uroša I., Jelenom Vukanović. Poslije kraljeve smrti, Bela II. je okrunjen za kralja 28. travnja 1131. godine. Zbog sljepoće Bela II. nije imao većeg utjecaja na prilike u državi, a vrijeme je često provodio opijajući se. Zbog toga je upravu države prepustio svojoj supruzi Jeleni i njenom bratu Belošu, ugarskom palatinu i hrvatskom banu.
Ugarska se ubrzo podijelila na dvije stranke; kraljeve pristaše i protivnike. Pristaše su uglavnom dolazile iz redova svećenstva, koje je kralja spasilo. Protivnici su imali udjela u oslijepljenju Bele i oca mu Almoša, a dobili su i neka njihova imanja. Njih je vrlo neugodno iznenadilo otkriće da je Bela živ, a sada su se počeli pribojavati kraljeve osvete i gubitka imanja. Uz to su neki velikaši postavljali pitanje može li Bela uopće vladati nakon što je tolike godine proveo u samostanu, a uz to je i slijep. Zbog toga su odlučili na vlast dovesti novog kralja, a to je bio Boris Kolomanović, sin kralja Kolomana i ruske kneginje Eufemije, kojeg je Koloman odbio priznati zakonitim sinom okrivljujući svoju suprugu zbog bračne nevjere. Eufemija se vratila u Rusiju i odgojila ga kao zakonitog nasljednika hrvatsko-ugarske krune. Zbog toga je on počeo tražiti saveznika da stekne vlast u svojoj baštini.
Prvo se obratio za pomoć bizantskom caru Ivanu II. Komnenu. Car je prije podupirao Belu i Almoša, ali je sada vrlo srdačno primio pretendenta, dodijelio mu razne časti, dosta novca te jednu svoju rođakinju za suprugu. Boris se potom vratio u Rusiju nagovarajući ruske i poljske knezove da mu pomognu da dođe na vlast.
Saznavši za to, kralj Bela je otpočeo pripreme za rat. Sklopio je savez s austrijskim nadvojvodom Leopoldom III. koji mu je poslao i vojnu pomoć. Potom je sazvao sabor velikaša na kojem je dao pobiti Borisove pristaše, a njihova imanja zaplijeniti. Jedan dio se ipak uspio spasiti i pobjeći u Poljsku na dvor Boleslava III. Krivoustog.
Godine 1133. godine Bela je preoteo Dalmaciju Mletačkoj Republici osim Zadra i kvarnerskih otoka. Od 1138. godine spominje se i kao kralj Bosne. Da bi učvrstio veze s Njemačkom, zaručio je svoju kćer Sofiju za Henrika, sina njemačkog kralja Konrada III.
Kralj Bela II. je spasio Arpadoviće od izumiranja i osigurao dinastiji vlast još 160 godina. Iz braka s Jelenom dobio je tri sina: Gejzu, Ladislava i Stjepana.
Umro je 14. veljače 1141. godine, a naslijedio ga je sin Gejza II. kojemu je bilo samo desetak godina. Zbog njegove maloljetnosti, državom su zapravo nastavili vladati Jelena i njen brat Beloš.
1787. Umro je Ruđer Bošković
Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik, 18. V. 1711. – Milano, 13. II. 1787.) bio je hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar, pjesnik i filozof; isusovac.
Ruđer Bošković najsvestraniji je znanstvenik u hrvatskoj povijesti. Bio je matematičar, astronom, geodet, fizičar, teolog, filozof, diplomat, arheolog i pjesnik.
Školovanje je započeo u Dubrovniku u Collegium Ragusinum, a nastavio u isusovačkom zavodu Collegium Romanum u Rimu. Studirao je retoriku, filozofiju i teologiju. Kao student teologije počeo je predavati matematiku u Collegium Romanum. Za svećenika se zaredio 1744. i preuzeo katedru matematike do 1760.
Kao znanstvenik djelovao je prvenstveno u Rimu, Milanu i Parizu, ali i ostalim gradovima diljem Europe (London, Beč, Sankt Petersburg, Carigrad…). Bošković ne spada u red onih znanstvenika koji su ostali zapamćeni po nekom epohalnom izumu, već kao vizionar koji je predvidio i najavio kasnije spoznaje i teorije, čime je postao začetnik moderne fizike.
Utemeljio je egzaktni znanstveni pristup rješavanju statičkih pitanja u graditeljstvu rješavajući statičke probleme sakralnih i kulturnih objekata (crkava sv. Petra u Rimu i sv. Genoveve u Parizu, katedrale u Milanu i carske knjižnice u Beču).
Za boravka u Beču završio je i tiskao svoje glasovito djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758.; hrvatski prijevod 1974.).
Zastupao je relativnost ljudske spoznaje i razvio posebno učenje o prostoru i vremenu. Važna dostignuća ostvario je u sintetskoj geometriji, u temeljima matematike i njezinim primjenama, izradio je razne optičke, astronomske i geodetske instrumente.
Na zahtjev pape Benedikta XIV. izrađuje planove za popravak kupole crkve Svetog Petra u Rimu. Papa Benedikt XIV. povjerio mu je da, zajedno s isusovcem Christopherom Le Maireom, u Papinskoj državi obavi mjerenja meridijanskih stupnjeva između Rima i Riminija i da izradi zemljopisnu kartu Papinske države. Bošković je utemeljio i opremio zvjezdarnicu u milanskoj Breri, tada najmoderniju u Europi. Godine 1761. izabran je za člana londonskog Royal Societya. Na poticaj tog društva otišao je u Carigrad motriti prolazak Venere ispred Sunca. Kako nije stigao motriti prolazak Venere, vrijeme je iskoristio za istraživanje ruševina Troje.
Proglašen je plemićem 1757. godine.
Nakon ukinuća isusovačkog reda (1773.) prihvaća francusko državljanstvo, živi u Parizu i upravlja zavodom za optiku Francuske ratne mornarice. Vrativši se u Italiju, objavljuje pet svezaka Djela koja se odnose na optiku i astronomiju, u kojima brani Kopernikov heliocentrični sustav.
U geofizici je istraživao polarnu svjetlost, plimu i oseku te vrtložni vjetar koji je opustošio dio Rima. Nagovijestio je postojanje plimnih valova čvrste Zemljine kore. Prvi je odredio nepravilan oblik Zemlje, poslije nazvan geoid (J. B. Listing, 1873.). Bošković je tvrdio da je oblik Zemlje ne samo nepravilan nego i promjenljiv u vremenu, što je dokazano tek mnogo kasnije.
Bošković je postavio osnove teorije izostazije, premda naziv potječe od američkoga geologa C. E. Duttona (1889.). Prema toj teoriji, nagomilavanja masa u Zemljinoj kori kompenzirana su odgovarajućim rasporedom masa u Zemljinoj unutrašnjosti. Otkriće Mohorovičićeva diskontinuiteta između Zemljine kore i Zemljina plašta (MOHO) 1910. u skladu je s Boškovićevim idejama o izostaziji.
Bošković je bio jedan od posljednjih univerzalnih umova. Bavio se prigodice i arheološkim radom, praktičnim problemima isušivanja močvara, regulacijom rijeka i gradskih luka, građevinskom statikom i dr.
Bohrov model atoma je izravna posljedica Boškovićeva modela atoma.
Bošković je svoja književna djela posvećivao suvremenicima, uglednicima, kao što su papa Benedikt XIV., carica Marija Terezija, Luj XVI., kardinali, ministri i drugi crkveni i svjetovni velikodostojnici. Najvažnije mu je književno djelo Pomrčine Sunca i Mjeseca, čiji je francuski prijevod posvećen kralju Luju XVI. Njegovu ponajbolju pjesmu Virgo sine labe concepta s latinskoga na hrvatski prevela je njegova sestra Anica, dubrovačka pjesnikinja, pod naslovom Djevica bez grijeha začeta.
Cijeloga života Bošković je ostao vezan uz rodni grad za koji je obavljao diplomatske poslove. Bio je član devet akademija, među kojima akademije u Bologni, Parizu, Sankt Peterburgu i Londonu. Pokopan je u Milanu, u crkvi Santa Maria Podone.
Boškovića, Hrvata, slave tri države: Hrvatska, Italija i Srbija.
1894. Umro je Franjo Rački 
Franjo Rački (Fužine, 25. XI. 1828. – Zagreb, 13. II. 1894.) bio je hrvatski povjesničar, jezikoslovac, publicist i političar.
Stekao je vrhunsku teološku naobrazbu doktoriravši u Beču, a kasnije mu je povjeren niz utjecajnih položaja u Katoličkoj Crkvi.
Povjesničarski rad Franjo Rački započinje prikupljajući glagoljske listine po hrvatskim otocima, a 1857. na poticaj Strossmayera i Ivana Kukuljevića odlazi u Rim gdje u Hrvatskom zavodu Svetog Jeronima proučava narodnu povijest. Tamo pronalazi dragocjene izvore kojima postavlja temelje hrvatske medijevistike.
Kao profesor crkvene povijesti i kanonskog prava u senjskom sjemeništu počeo se baviti nacionalnom poviješću. Prvi njegovi radovi bili su teološko-filozofskog karaktera, a objavljivani su u Katoličkom listu zagrebačkom (1849.–1855.). Prilogom Pokus narodno-lučbenog nazivlja, objavljenim u Kolu 1853., pridonio je usavršavanju hrvatskog jezika u otporu germanizaciji. 1857. bio je upućen u Rim gdje je obnašao dužnost kanonika hrvatskog Zavoda sv. Jeronima. Do 1860. istraživao je građu vezanu uz povijest Hrvatske u arhivima u Rimu i Napulju. Nakon povratka u Zagreb, potkraj 1860., uključio se u politički život Hrvatske. Sa Strossmayerom je utemeljio Narodnu stranku. U stranačkom listu Pozor (poslije Obzor) objavio je više tekstova, među kojima i Jugoslovjenstvo (1860.), programski politički tekst Narodne stranke. Godine 1861., 1868. i 1872. bio je biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Na zasjedanju sabora u svibnju 1861., na kojem je zatraženo ujedinjenje povijesnih jedinica Trojedne Kraljevine, cjelovito je oblikovao hrvatsku državnopravnu ideologiju utemeljenu na povijesnim argumentima. S M. Mrazovićem i Strossmayerom 1880. osnovao je Neodvisnu narodnu stranku, program koje je bio revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe i uspostava potpune autonomije Hrvatske, Dalmacije i Rijeke (u sastavu Ugarske).
Osim političke djelatnosti posvetio se i reformi školstva u Hrvatskoj, a 1863. bio je postavljen za glavnoga školskog nadzornika. U suradnji s V. Jagićem utemeljio je 1864. povijesno-jezični časopis Književnik u kojem su tekstove objavljivali ugledni hrvatski intelektualci. Nakon osnutka Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) 1866. bio je izabran za njezina prvoga predsjednika te je tu dužnost obnašao sljedećih dvadeset godina. Na njegovu je inicijativu bilo pokrenuto izdavanje nekoliko značajnih publikacija JAZU: 1867. počeli su izlaziti Rad i Ljetopis, a 1869. Starine; Rački je od početka bio njihov stalni suradnik. Sudjelovao je i u pokretanju izdanja JAZU u kojima je tiskana građa važna za povijest, znanost, kulturu i umjetnost hrvatskog naroda.
Godine 1868. pokrenuo je ediciju Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (MSHSM), 1869. Stari pisci hrvatski, a 1877. Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium (MHJSM). Od 1867. do 1872. bio je predsjednik odbora za književni rad Matice hrvatske. Godine 1876. bio je postavljen za đakovačkoga, a 1877. za zagrebačkoga kanonika.
Kao predsjednik JAZU snažno je utjecao na utemeljenje Strossmayerove galerije u Zagrebu (1884.). Iste je godine, nakon poziva za sudjelovanje na kongresu ruskih arheologa u Odesi, boravio u više gradova Poljske, Bjelorusije, Ukrajine i Rusije, o čemu je napisao putopis objavljen u Viencu (1886.–1887.). Godine 1893. novčano je pomogao osnivanje istarske Družbe sv. Ćirila i Metoda, zadaća koje je bila osnutak hrvatskih škola u Istri. Značajnija djela: Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apoštolov (1859.), Pismo slovjensko (1861.), Bogomili i Patareni (1870.), Izprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Kr. Frankopana (1873.), Borba južnih Slavena za državnu neodvisnost u XI. vieku (1875.), Isprave iz najstarije hrvatske prošlosti (Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, u: MSHSM, sv. VIII., 1877.), Scriptores rerum chroaticarum: pred XII. stoljećem (1880.), Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljišni obseg i narod (1881.), Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća (1894.).
1911. Osnovan nogometni klub Hajduk 
Dana 13. veljače 1911. godine, službeno je osnovan Nogometni klub Hajduk odobrenjem Carskog namjesništva u Zadru.
Hrvatski nogometni klub “Hajduk” osnovala je, u praškoj pivnici U Fleků, skupina splitskih studenata: Fabjan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret tamošnjih “Sparte” i “Slavije”. Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u splitskom kafiću “Troccoli” nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom mudraca predlagana imena kluba, među kojima su bili “Mosor”, “Marjan”, “Borac”, “Uskok”, “Velebit” i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske Monarhije, ali su domišljati osnivači “zasladili” zahtjev organima vlasti podatkom da „vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom”.
Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici prihvaćena 13. veljače 1911. godine. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji “Kra’jeva njiva” (pokraj “stare murve”) koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se prohrvatski, puntarski građani, pristaše sjedinjenja austrijske kraljevine Dalmacije s ugarskom kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Odatle i pridjev u nazivu “Hrvatski” i hrvatski grb kao dio Hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović.
Prvi protivnik bio je “Calcio Spalato”, klub talijanaša koji su živjeli u Splitu. Susret je odigran 11. lipnja 1911. godine, a završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduka. Ovoj utakmici prethodila je prva Hajdukova trening utakmica koja je odigrana nekih dva mjeseca prije, točnije 16. travnja 1911. godine. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao Šime Raunig. Godine 1911. Hajduk je prvi put gostovao i to u Zagrebu protiv nogometnog kluba “HAŠK” i izgubio 3:2. Godine 1923. Hajduk je po prvi put igrao u ligi Kraljevine Jugoslavije, ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim rezultatom klub je ostvario pobijedivši “Olympique” iz Marseillea s 3:2 u svojoj prvoj međunarodnoj utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj Africi. Nakon tog uspjeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi put postao glavna tema razgovora. Na povratku momčadi s turneje kući dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.
1980. Umro je Stjepan Mohorovičić
Stjepan Mohorovičić (Bakar, 20. VIII. 1890. – Zagreb, 13. II. 1980.) bio je hrvatski fizičar i geofizičar.
Postigao je značajne rezultate u više znanstvenih područja: seizmologiji, meteorologiji, astrofizici i teorijskoj fizici. Najveći Mohorovičićev doprinos, a ujedno i najpoznatiji u svjetskim znanstvenim krugovima, je teorijsko predviđanje mogućeg postojanja pozitronija, tj. vezanog sustava jednog pozitrona i jednog elektrona.
Otac mu je svjetski poznati geofizičar, Andrija Mohorovičić, otkrivač diskontinuiteta u Zemljinoj unutrašnjosti.
Nakon studija u Zagrebu i Göttingenu Stjepan je predavao na gimnazijama u Bjelovaru, Koprivnici i Osijeku, a tijekom 1. svjetskog rata rukovodio je austro-ugarskim vojnim meteorološkim postajama. Doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu i bio gimnazijski profesor u Zagrebu. Zbog svojih osobnih i političkih netaktičnosti i nepromišljenosti te dugogodišnjeg osporavanja Einsteinove teorije relativnosti, Stjepan Mohorovičić nije u domovini stekao gotovo nikakvo priznanje za svoj znanstveni rad. Stoga je svoj radni vijek proveo kao gimnazijski profesor ostavši bez zasluženog mjesta sveučilišnog profesora.
Znanstveni rad Stjepana Mohorovičića počeo je na području seizmologije gdje je razvio novu metodu za određivanje dubine potresnog ognjišta (1913.) i time dao neovisnu potvrdu teorije diskontinuiteta svog oca A. Mohorovičića iz 1910. Potom je 1916. objavio ideju o postojanju manjega dodatnoga diskontinuiteta unutar Zemljine kore. Mohorovičić je dao i novu teoriju o postanku Mjeseca (1927.) i njegovoj građi te tvrdio da i Mjesec ima koru i Mohorovičićev diskontinuitet, što je potvrđeno 1969. seizmičkim mjerenjima svemirskog istraživačkog programa Apollo na Mjesecu. Na području astrofizike Mohorovičić je izveo teoriju crvenoga pomaka spektralnih linija zbog djelovanja gravitacijskog polja zvijezde.
Daleko najznačajnije djelo Stjepana Mohorovičića, kojim je postao poznat svjetskoj znanosti, ono je iz 1934. Naime, nekoliko godina nakon Diracovog teorijskog predviđanja pozitrona (1928.), tj. antičestice elektrona te eksperimentalnog otkrića pozitrona (Anderson 1932.), Stjepan Mohorovičić je 1934. u uglednom njemačkom časopisu “Astronomische Nachrichten” publicirao znanstveni rad “Möglichkeit neuer Elemente und ihre Bedeutung in Astrophysik”. U njemu je iznio hipotezu o postojanju pozitronija te predvidio njegovo postojanje na zvijezdama. Eksperimentalno je pozitronij otkrio Deutsch 1951., a dokaze o postojanju pozitronija na zvijezdama pomoću svemirskog teleskopa raspravlja McClintock 1984.
1992. Umro je Antun Motika 
Antun Motika (Pula, 30. XII. 1902. – Zagreb, 13. II. 1992.) bio je hrvatski slikar.
Godine 1921. započeo studij kiparstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod R. Valdeca, potom se odlučio za slikarstvo koje je završio 1926. kod M. Vanke, V. Becića, T. Krizmana i Lj. Babića, kod kojega se usavršavao. Bio je profesor likovnog odgoja u Mostaru (1929.–1940.). Crtao je karikature za satirični časopis Koprive (pod pseudonimom Lopata). Za njegov umjetnički razvoj bio je presudan studijski boravak u Parizu (1930.–1931.) kada se odlučio za osebujnu inačicu postimpresionističkog impresionizma, osobito lirizma P. Bonnarda i kolorističke vibracije R. Dufyja.
Od 1941. do umirovljenja 1961. radio je u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu gdje je predavao različite kolegije (tekstil, fotografija, keramika), što ga je poticalo na mnogobrojne eksperimente (Svjetlonosni odrazi, 1968.). Od posebnog je kulturološkoga značaja njegova izložba Arhajski nadrealizam (1952.) koja je izazvala burne reakcije među hrvatskim kritičarima, a općenito se smatra najsmionijim odbacivanjem dogmatskih okvira socijalističkoga realizma. Od 1953. u Rogaškoj Slatini i staklarskim radionicama u Muranu izradio je velik broj staklenih skulptura obogaćenih kolorističkim intervencijama (Lav, 1953.; Boca – Pjevačica, 1961.; Bik, 1962.). U potonjim je radovima motive s mnogobrojnih studija i crteža prenosio u brončane medalje. Radio je kolaže, oblikovao keramiku i sitnu plastiku u željezu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1969.).