1904. Umro je Eugen Kumičić
KUMI?I?, Eugen
Eugen (Evgenij) Kumičić (Brseč, 11. I. 1850. – Zagreb, 13. V. 1904.) bio je hrvatski književnik i političar. Pisao je pod pseudonimom Jenio Sisolski.
Studirao je povijest, zemljopis i filozofiju u Beču i Parizu gdje se upoznao s naturalizmom i trivijalnom književnosti. Godine 1879. Kumičić se naselio u Zagrebu i radio kao gimnazijski profesor, da bi vremenom postao radikalni starčevićanac te je izabran za pravaškog zastupnika u Hrvatskom saboru. U Saboru je bio istaknuti govornik i protivnik promađarske politike. U saborskoj raspravi 5. listopada 1885. godine ban Khuen Héderváry opravdavao je nezakonito otuđenje tzv. Komornih spisa koji su nezakonito odneseni u Mađarsku. Izbila je žestoka svađa i Héderváry je u jednom trenutku krenuo iz sabornice, ali David Starčević je rekao Josipu Gržaniću da banu ne da samo tako izaći van pa je Gržanić krenuo za njim i izgurao ga iz sabornice pritom ga udarivši nogom u stražnjicu. Nakon toga su trojica pravaša pritvorena, a među njima i Kumičić.
Pripadao je najznamenitijim Istranima svoga vremena koji su branili, čuvali i štitili hrvatski nacionalni duh za burnih vremena talijanizacije Istre. Kumičić je bio povjerenikom Matice hrvatske za Istru, a uz to je obnašao dužnost u Glavnom odboru središnjice u Zagrebu.
Za boravka u Parizu upoznao se s djelima Emila Zole (predvodnik naturalizma) te će pod njegovim utjecajem napisati prvi hrvatski naturalistički roman, Olga i Lina. Eugen Kumičić smatra se predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Kao realist i starčevićanac, u romanima često piše o ljubavnim vezama, malograđanskom životu, pokvarenosti, velikanima nacionalne povijesti, ratu, društvenima devijacijama… Stvorio je bogat opus i smatra se jednim od najproduktivnijih romanopisaca realizma. Njegova djela su: Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Gospođa Sabina, Pobijeljeni grobovi, Pod puškom, Urota Zrinsko-Frankopanska, Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi …
Uređivao je pravaške listove i časopise: Hrvatsku vilu, Slobodu i Hrvatsku. U Hrvatskoj vili objavio programatski tekst O romanu u kojemu argumentira zašto treba pisati o problemima društva. Veliku popularnost stekao je povijesnim romanima, a pisao je i drame te romane sa socijalnom tematikom.
1944. Utemeljena je OZNA
Odlukom Josipa Broza Tita 13. V. 1944. godine utemeljena je OZNA (akronim od Odjeljenje zaštite naroda), jugoslavenska sigurnosno-obavještajna organizacija. Proizišla je iz Odseka za zaštitu naroda stvorenoga 1943. Prikupljala je obavještajne podatke, a poslije se borila protiv špijunaže i petokolonaških djelatnosti. Sudjelovala je i u političkim progonima. Imala je ovlasti na području cijele države, s odsjecima pri glavnim stožerima i svim postrojbama jugoslavenske vojske. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata operativci OZNA-e provode masovna uhićenja i likvidacije svih osoba koje su smatrali prijetnjom komunističkoj vlasti. Time je djelotvorno uništen bilo kakav pokušaj organiziranog otpora Titovoj vlasti. Svojevremeno se koristila izreka “OZNA sve dozna” zbog raširene mreže doušnika koji su radili za nju i agresivnih metoda izvlačenja informacija od uhićenika.
Nakon donošenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), 31. siječnja 1946., reorganizirane su sigurnosne-obavještajno službe. U ožujku 1946. od Prvoga i Drugog odsjeka OZNE formirane su pri Ministarstvu unutarnjih poslova Uprava državne bezbjednosti UDB-a (poznata kao UDBA), dok se od Trećeg odsjeka OZNE pri Ministarstvu narodne obrane formira Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS). Prema zapovjedi Vrhovnog zapovjednika od 14. rujna 1955. KOS se preoblikovao u službu sigurnosti Jugoslavenske narodne armije (JNA). Istovremeno su formirane i jedinice vojne policije. Obje navedene službe djelovale su do raspada Jugoslavije, a KOS-ovi operativci nastavili su s radom i za vrijeme Domovinskog rata u službi velikosrpske politike.
Vodeću ulogu u toj službi imao je Aleksandar Ranković, po moći drugi čovjek u partiji nakon Tita. Ranković je smijenjen 1966. godine, između ostalog jer su njegove službe prisluškivale i samog Tita.
Pomoću svojih doušnika OZNA (UDBA) je sijala strah i trepet u Titovoj Jugoslaviji. OZNA je odgovorna za niz masovnih likvidacija tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata.
1948. Umro je Milan Begović 
Milan Begović (pseudonim Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja, Stanko Dušić); (Vrlika, 19. I. 1876. – Zagreb, 13. V. 1948.) bio je hrvatski književnik, kazališni djelatnik i prevoditelj.
Na Sveučilištu u Zagrebu studirao prirodne znanosti, u Beču i Italiji romanistiku i slavistiku. U Beču je i diplomirao romanistiku i slavistiku 1903. godine. Radio je kao gimnazijski profesor, zatim kao dramaturg kazališta u Hamburgu i Beču. Od 1920. predavao je na zagrebačkoj Glumačkoj školi. Od 1927. ravnatelj je Drame HNK u Zagrebu. Nakon praizvedbe njegove drame Hrvatski Diogenes (1928.), premješten je na mjesto profesora III. gimnazije zbog aluzija na političke prilike u Hrvatskoj. Na tome mjestu je umirovljen 1932. godine.
Godine 1942. uređuje antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća. Godine 1945. Sud časti Društva književnika Hrvatske kaznio ga je zbog javnog djelovanja u razdoblju NDH. Kažnjen je određenom vremenskom šutnjom i gubitkom građanskih prava. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine. Odlikovan je francuskom Legijom časti. Svoja djela pisao je pod pseudonimima: Xeres de la Maraja, Tugomir Cetinski, Stanko Dušić, Esop s Griča, Hipolit, Malvolio i Petronius.
Poznavatelj je europske književnosti te jedan od stvaralaca hrvatske moderne. Intenzivnu književnu djelatnost razvija 20-ih i 30-ih godina kada nastaju njegova ponajbolja djela – drame “Božji čovjek”, “Pustolov pred vratima” i “Bez trećega”, komedija “Amerikanska jahta u splitskoj luci”, libreto za operu “Ero s onoga svijeta”, zatim opsežan društveni psihološki roman “Giga Barićeva” i povijesni roman “Sablasti u dvorcu” te veći broj novela, putopisa i feljtona.
Okušao se u gotovo svim književnim vrstama, a bio je i veoma plodan prevoditelj. Punu pjesničku afirmaciju ostvario je Knjigom Boccadoro (1900.), koja je izišla u jeku moderne.
Kao dramatičar, pogotovu kao prozaik, Begović ostvaruje trajnije i vrijednije rezultate. Begovićeve su drame uveliko prevođene i igrane u inozemstvu.
1977. Umro je Miljenko Stančić
Miljenko Stančić (Varaždin, 1. III. 1926. – Zagreb, 13. V. 1977.) bio je hrvatski slikar i grafičar.
Diplomirao je slikarstvo u Zagrebu 1949. godine. Bio je član “Petorice”. Predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Uz slikarstvo, bavio se izradom ilustracija za novine, knjige i časopise te scenografijom. Njegovo slikarstvo kritika najčešće svrstava u nadrealizam, magični realizam ili fantastično slikarstvo.
Samostalno je izlagao u Zagrebu, Beogradu, Varaždinu, Rijeci, Vukovaru, Splitu, Ljubljani, Parizu, Bruxellesu. Retrospektivne izložbe imao je u Zagrebu 1971. i posthumno 1981. Značajan dio njegova opusa čine vedute rodnoga Varaždina, uglavnom opustjele ulice i trgovi, obrisi baroknih crkava i krovova u prigušenoj sutonskoj svjetlosti. U Varaždinu je 2006. otvorena njegova retrospektivna izložba i Galerija. Umro je u Zagrebu, a pokopan je na Varaždinskom groblju. O Stančićevu životu i radu objavljeno je više monografija te snimljeno nekoliko filmova.