1881. Umro je August Šenoa
August Šenoa (Zagreb, 14. XI. 1838 – Zagreb, 13. XII. 1881) bio je hrvatski književnik, kritičar, prevoditelj i političar.
Studirao pravo u Zagrebu i Pragu, ali nije položio završne ispite. God. 1865. u Beču je uređivao listove Glasonoša i Slawische Blätter. U Zagreb se vratio 1866. i radio u uredništvu Pozora, zatim kao dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu i gradski bilježnik, a od 1873. kao gradski senator. Od 1874. do smrti bio je urednik časopisa Vienac. God. 1877. bio je izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Služio se pseudonimom Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i različitim šiframa. Okušao se u gotovo svim književnim žanrovima.
Sastavio je antologiju Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873) i Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, narodnoga i umjetnoga (1876). Prevodio je s francuskoga, njemačkoga, engleskoga i češkog jezika.
U nizu djela izravno je reagirao na društvene i nacionalne probleme. U mnogim pjesmama izražavao je pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva. U epskom pjesništvu, kao i mješovitim, lirsko-epskim oblicima u stihu (balade i romance), ostvario je vrhunac pjesničkih dometa hrvatske književnosti druge polovice XIX. st. Posebno se ističu povjestice (»historičke balade«), pjesničke pripovijesti i legende u kojima obrađuje događaje iz hrvatske povijesti s aktualnim političkim porukama (Smrt Petra Svačića, Propast Venecije, Fratarska oporuka, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović, Šljivari, Prokleta klijet) ili opijeva pučke priče (Postolar i vrag, Kugina kuća, Kameni svatovi, Zmijska kraljica). Upravo su mu pripovijesti s osloncem u hrvatskoj povijesti i predaji, podjednako u prozi (Turopoljski top), i u stihu (Kugina kuća, Kameni svatovi) donijele prvu književnu slavu. Najveći uspjeh doživio je povijesnim romanima (Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i Kletva).
U njegovim povijesnim romanima izrazita je moralno-odgojna komponenta: privatni životi i osobna iskustva neposredno odgovaraju nacionalnim težnjama, ideologemima, etičkim dilemama i motivima zajednice. Ta su djela prožeta historicizmom i nacionalnom romantikom, a iznose događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti.
Šenoa je autor i niza romana iz suvremenoga života (Mladi gospodin, Prosjak Luka, Vladimir, Branka), a u istom su tematskom krugu njegove novele (Prijan Lovro, Barun Ivica, Ilijina oporuka, Karanfil s pjesnikova groba; Kanarinčeva ljubovca i dr.).
U feljtonima o problemima zagrebačkoga društva (Zagrebulje) satirički je komentirao aktualne negativne pojave u zagrebačkoj svakidašnjici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje, konformizam te različite moralne devijacije mlade buržoazije.
Djelovao je dvadesetak godina kao kazališni kritičar dajući hrvatskom glumištu presudne poticaje – praktične i idejne. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći – prvi u nas – relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnog čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru).
Kao urednik Vienca kritički je usmjeravao hrvatsku književnu produkciju, postavio visoke estetske standarde i odigrao odlučnu ulogu u uzdizanju narodne prosvjete. Otkrio je niz novih talenata i podupirao ih u radu. Velika je uloga Šenoe romanopisca i pjesnika, književnoga kritičara i novinara, esejista i dramatičara u izgrađivanju standardnoga jezika. U svojim je djelima uvijek na prvo mjesto stavljao slogu, jedinstvo i toleranciju te pridonio hrvatskoj nacionalnoj integraciji i modernizaciji. Sustavno se posvetio događajima iz prošlosti i sadašnjosti različitih krajeva Hrvatske, od Slavonije, središnje Hrvatske, Istre do Dalmacije, povezujući ih jedinstvenim nacionalnim duhom, a uspoređujući ih s primjerima iz europske povijesti.
Šenoa je u tolikoj mjeri obilježio kulturni život druge polovice XIX. st. da se u povijesnim periodizacijama hrvatske književnosti razdoblje u kojem je aktivno djelovao, između 1865. i 1881., naziva njegovim imenom – Šenoino doba.
Umro je u 43-oj godini života od upale pluća od koje je obolio kada je kao gradski senator po hladnoći skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. godine.
2020. Umro je Otto Barić 
Otto Barić (Plasnice kraj Klagenfurta, Austrija, 19. VI. 1932. – Zagreb, 13. XII. 2020.) bio je hrvatski nogometaš, nogometni trener i izbornik.
Igrao je u Metalcu i Lokomotivi. Bio je nogometni trener od 1963. godine. Trenirao je velik broj nogometnih klubova. Bio je direktor Dinamove omladinske škole, trener amaterske reprezentacije Jugoslavije, asistent Miroslavu Blaževiću u hrvatskoj reprezentaciji na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996., te sportski direktor Austrije Salzburg. Bio je uspješan trener u Austriji i Hrvatskoj, klubovi koje je vodio osvajali su prvenstva i kupove države.
Bio je izbornik austrijske nogometne reprezentacije, hrvatske nogometne reprezentacije od srpnja 2002. do završetka Europskog prvenstva u Portugalu 2004. U 24 utakmice, ostvario je 11 pobjeda, 8 remija i 5 poraza. Također je vodio albansku reprezentaciju.