Dogodilo se na današnji dan, 13. ožujka

1516. Umro je Vladislav II. Jagelović

Vladislav II. Jagelović (Krakov, 1. III. 1456. — Budim, 13. III. 1516.) bio je češki i ugarsko-hrvatski kralj (od 1490.);

Unuk je istoimenog osnivača dinastije Jagelovića, Vladislava Jagela. Rođen je u Krakovu, a njegov otac Kazimir IV. bio je vladar Poljske. Njegova majka bila je Elizabeta Habsburška i na osnovu nasljednog prava njene obitelji, Vladislav je dobio češku, ugarsku i hrvatsku krunu. Vladislav je na češkom prijestolju naslijedio Jurja Podjebradskog, a na ugarsko-hrvatskom Matiju Korvina (1458. – 1490.). Naslijedit će ga sin Ludovik II. (majka Ana od Foixa).

Vladao je od 1471. do 1516. godine u Češkoj, a od 1490. do 1516. godine u Hrvatskoj i Ugarskoj. Vladislavovo kraljevanje važno je jer je utro put Habsburgovcima da zavladaju ovim prostorima. Za kralja su ga primarno izabrali ugarski plemići zbog čega im je dao razne povlastice i imanja oslabivši kraljevsku vlast.

Po tadašnjem sustavu svi hrvatsko-ugarski kraljevi bi bili okrunjeni u Ugarskoj, a potom bi diplomu o dolasku na vlast poslali u Sabor koji bi je potvrdio nakon čega bi on postao i hrvatski kralj. Ovaj put Sabor je odbio prihvatiti novoga kralja pošto se u diplomi Hrvatska spominjala kao ugarska pokrajina. Nakon dvije godine krize i pregovora Vladislav je kapitulirao i prihvatio uvjete Hrvatskog sabora.

Vladislav II. Jagelović preminuo je u Budimu 13. ožujka 1516. godine, u dobi od šezdeset godina. S njegovim sinom Ludovikom II. Jagelovićem okončana je vladavina dinastije Jagelovića (1526.) u Ugarskoj i Hrvatskoj te počinje razdoblje Habsburgovaca koje će trajati do 1918. godine.

 

1527. Umro je Petar Hektorović 

Petar Hektorović (Hvar, 1487. – Hvar, 13. III. 1572.) bio je hrvatski renesansni pjesnik i erudit.

Zahvaljujući dobroj naobrazbi već je u mladosti stvarao na latinskom i talijanskom jeziku. U drugom i trećem desetljeću tijesno je bio povezan s hvarskim humanističkim krugom, a vjerojatno je oko 1540. uspostavio veze i s dubrovačkim književnicima.

Njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje (Mletci, 1568.), vrsno je pjesničko djelo, djelo koje upućuje na povijesnu i neraskidivu svezu između hrvatskog usmenog i umjetničkog  pjesničkog stvaranja. Dvije bugarštice i dvije folklorne pjesme, što ih je Hektorović unio u svoje djelo, potvrđuju da su ta dva stvaralačka tijeka uvelike izvorna i jedinstvena.

U jednom je svojem zapisu ostavio svjedočenje o seobama Hrvata na talijanske obale, Hrvata čiji su potomci današnji Hrvati iz Molisea.

Odlikovao se i glazbenim i graditeljskim znanjem pa je ostavio više notnih zapisa bugaršćica i lirskih pjesama koje su mu pjevali hvarski ribari, a svoj glasoviti ljetnikovac Tvrdalj u Starom Gradu na Hvaru sam je i projektirao i gradio.

 

1847. Prva narkoza eterom u Zadru   

Povijest moderne anesteziologije u Hrvatskoj počinje 13. ožujka 1847. kad je izvedena prva operacija uz etersku anesteziju. Važno je napomenuti da je takva anestezija u Hrvatskoj primijenjena samo pet mjeseci nakon prve uporabe etera kao anestezijskog sredstva u svijetu.

Pioniri anesteziologije u Hrvatskoj bili su zadarski liječnici Cezar Pellegrini-Danieli, Jerolim Definis i Toma Fumegallo i Ivan Bettini. Svi su studirali na stranim sveučilištima što im je omogućilo da budu u tijeku s najmodernijim metodama i tehnikom ondašnje medicine. Zadar je općenito prednjačio na polju medicine pa je upravo u Zadru otvorena prva škola za primalje (1821.) i prva organizacija Crvenog križa (1878.).

Navedeni liječnici odlučili su uz etersku narkozu operirati ženu od 80 godina koja je patila od ukliještene kile (inkarcerirana hernija). Pacijentica je uspješno operirana, a eterska se anestezija počela primjenjivati i u drugim hrvatskim gradovima (Dubrovnik, Split).

 

1884. Rodio se Đuro Baseriček

Đuro Basariček (Zagreb, 13. III. 1884. – Beograd, 20. VI. 1928.) bio je hrvatski političar, pravnik, publicist i društveni aktivist. Bio je član Hrvatske seljačke stranke; ubijen u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928. godine (vidi 20. lipnja).

 

1974. Umro je Mato Lovrak 

Mato Lovrak (Veliki Grđevac pokraj Bjelovara, 8. III. 1899. – Zagreb, 13. III. 1974.) bio je hrvatski dječji pisac.

Završio učiteljsku školu u Zagrebu te radio kao učitelj u Kutini, Ilovskome Klokočevcu, Velikome Grđevcu, Velikim Zdencima i Zagrebu. Napisao je nekoliko desetaka pripovijetki i romana za djecu te tri romana za odrasle, koji nemaju veće značenje. Mato Lovrak prvi je u hrvatskoj dječjoj književnosti uveo seosku djecu kao glavne protagoniste, a u romanima i pripovijetkama dao prednost akciji. Gradska djeca u njegovim se djelima pojavljuju rijetko i njihovi su portreti beživotni i shematski.

Popularnost je stekao već prvim romanom Djeca velikog sela (1930.), poslije nazvanim Vlak u snijegu i objavljenim u više od trideset izdanja. Njegov drugi najpoznatiji roman Družba Pere Kvržice (objavljen 1933.) pokazuje njegovo živo zanimanje za skupine seoske djece i njihove igre u to doba.

Lovrakovi su romani kratki, sažeta izraza, ispripovijedani jednostavno, ali uspješno poniru u psihologiju djetinjstva. Djela su mu prevedena na mnoge jezike, a pisao je i stručne članke u pedagoškim časopisima. Po romanima Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice snimljeni su uspješni filmovi. Ostala Lovrakova najpoznatija djela su: Divlji dječak, Neprijatelj broj 1, Doka Bedaković ili sto tisuća na cesti, Anka Brazilijanka, Zeleni otok…

Mato Lovrak i njegova djela smatraju se klasikom hrvatske dječje književnosti, a vrijeme njegova djelovanja karakterizira se kao Lovrakovo doba, u kojemu je roman postao glavna vrsta hrvatske dječje književnosti. Njemu u čast u Velikom Grđevcu održavaju se Lovrakovi dani kulture u sklopu kojih se dodjeljuje „Nagrada Mato Lovrak“. Tamo je izgrađen i Kulturni centar Mato Lovrak, a u zagrebačkom Hrvatskom školskom muzeju čuva se ostavština i radna soba omiljenog dječjeg pisca.

 

1975. Umro je Ivo Andrić 

Ivo Andrić (Travnik, 9. X. 1892. – Beograd, 13. III. 1975.) bio je bosanskohercegovački, hrvatski i srpski književnik te diplomat. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Roditelji su mu bili travnički Hrvati, ali se nakon očeve smrti iz Sarajeva, gdje su živjeli, seli u Višegrad k teti udanoj za Slovaka, službenika austrijske uprave. Iako pripada katoličkoj zajednici, brzo razvija osjećaj jugoslavenskog buntovništva pa je kao sarajevski gimnazijalac blizak Mladoj Bosni. Sa stipendijom Napretka, društva bosansko-hercegovačkih Hrvata, 1912. dolazi na studij u Zagreb gdje se u književnom smislu počinje oblikovati pod utjecajem moderne, osobito Antuna Gustava Matoša. Prvu je pjesmu objavio 1911. u Bosanskoj vili, a već 1914. privlači ozbiljnu pozornost svojim prilogom pjesničkomu zborniku Hrvatska mlada lirika. Studij je 1913./14. nastavio u Beču i Krakovu pa je u povodu Matoševe smrti održao u bečkome klubu hrvatskih studenata znameniti govor koji je prenio časopis Vladimira Čerine Vihor, a u kojem je za Hrvatsku na pragu ratne katastrofe ustvrdio kako »nelijepo hrče, budni su samo pjesnici i atentatori«. Zbog svojih nazora je nakon izbijanja rata godinu dana proveo u zatvoru, a potom je bio interniran u selo kraj Travnika. Narušena zdravlja, amnestiran je 1917. i otpušten iz vojne službe pa se vratio u Zagreb gdje radi pri Narodnom vijeću te kao pripadnik književne skupine oko Književnoga juga djeluje sa stajališta tzv. integralističke obnove. Tada je pristupio i Društvu hrvatskih književnika, ali se ubrzo odlučuje za državnu službu: 1919. prelazi u Beograd. Isprva radi u Ministarstvu vjera, a 1920. dobiva mjesto u diplomaciji. Pošto je 1924. u Grazu završio studij s doktoratom o duhovnom životu u Bosni za turske uprave, sve do sloma jugoslavenske Kraljevine, koji ga zatječe kao izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra u Berlinu, obavlja odgovorne dužnosti. Za II. svjetskog rata živio je povučeno u Srbiji, a godine 1946. postao je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, a 1948. postaje redoviti član Srpske akademije nauka (SAN).

U poslijeratnome razdoblju bio je zastupnik u skupštini BiH i u Saveznoj narodnoj skupštini. God. 1961. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Andrićevi književni početci vezani su za hrvatski kulturni krug: surađuje u najvažnijim zagrebačkim književnim časopisima (Savremenik, Hrvatska njiva), piše za novine i prevodi, a u Zagrebu su mu izašle i prve knjige (Ex Ponto, 1918.; Nemiri, 1920.), refleksivna lirska proza koja izražava osjećaj tjeskobe, svojstven tomu naraštaju i duhu vremena uopće. Pripovijetku Put Alije Đerzeleza objavljuje 1920. pa se u sljedećem razdoblju razvija gotovo isključivo kao pripovjedač: dvadesetak novela iz triju zbirki (Pripovetke, 1924., 1931., 1936.) s pričama iz bosanske prošlosti koncipiranima u realističkoj tehnici utvrđuju njegov čvrsto strukturiran pripovjedni izričaj. Vrstan stilist, 1920-ih uklopio se u srpski književni izraz prihvaćajući njegove osobitosti, ali i bitno pridonijevši njegovu modernom učvršćenju, poglavito kada je riječ o kultiviranju supstancijalne beogradske fraze.

Djela: romani Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Prokleta avlija, Gospođica, tekstovi: Znakovi pored puta, eseji o Goyi, Franji Asiškome, Simónu Bolivaru i dr.

U njegovim djelima dominira problem povijesti, mita i sudbine. Bosanski fratri, turski silnici i kršćanska raja fragmenti su velikoga povijesnog mozaika, skicirana autoritativnom gestom skrupuloznoga svjedoka, u koji su ugrađene mnoge krhotine hrvatske duhovne baštine. Ako je svojim životom poticao kontroverze, u Andrićevu djelu, opusu neobične snage i estetske čistoće, one su jedva vidljive. Svojim književnim početcima, tematikom djela, utjecajem na hrvatske prozaike, odjekom opusa u hrvatskoj kulturnoj javnosti, Andrić je nesumnjivo pisac iznimno važan i za suvremenu hrvatsku književnost i kulturu.

Ostala djela: Priča o vezirovom slonu (1947.), Rzavski bregovi (1947.), Nove pripovetke (1948.), Lica (1960), Podnebesje (1974.), Omer-paša Latas (1976.), Kuća na osami (1976.), Znakovi pored puta (1976.).

Zanimljivo je da je dio novčanih sredstava (30. milijuna tadašnjih dinara) od Nobelove nagrade darovao Udruženju bosanskih biblioteka za nabavu cjelokupnih djela Tita, Kardelja, Rankovića i Moše Pijade. Osim toga, izrazio je i želju da se nabave publikacije “Vojnog dela” i izdanja Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije!

Umro je u Beogradu 1975. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana grada Beograda.

 

2022. Umro je Igor Mandić 

Igor Mandić (Šibenik, 20. XI. 1939. – Zagreb, 13. III. 2022.) bio je hrvatski esejist, književni i glazbeni kritičar.

Studij komparativne književnosti završio je u Zagrebu. Od 1959. do smrti objavljivao kritike, komentare, feljtone, osvrte, eseje, studije i polemike u više od 40 novina i časopisa. Radio je u novinskoj kući Vjesnik kao kritičar, kolumnist, interni recenzent i urednik. Poslije je bio slobodni umjetnik. Objavio je više od 30 knjiga, što književnih i glazbenih kritika, što knjiga feljtona, eseja, polemika i raznih tekstova te tri knjige autobiografskih promišljanja i dnevničkih zapisa.

Njegovi politički stavovi bili su projugoslavenski i prosrbski. Bio je protiv samostalnosti Hrvatske, Crne Gore i Kosova.

Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo 2005. godine.

 

2023. Umrla je Marija Ujević Galetović 

Marija Ujević Galetović (Zagreb, 20. X. 1933. – Zagreb, 13. III. 2023.) bila je hrvatska kiparica, slikarica i akademkinja. Otac Mate Ujević bio je profesor, a kasnije pokretač Hrvatske enciklopedije; majka je također bila profesorica.

Diplomirala je 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Poslije studija usavršavala se na londonskoj Central School of Art. Od 1987. godine bila je djelatnica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, do umirovljenja 2002. Status redovne profesorice dobila je 1995. godine, a od 1998. bila je redovitom članicom HAZU-a.

Akademkinja Marija Ujević Galetović bila je jedan od glavnih nastavljača tradicije hrvatskog figurativnog kiparstva kojeg je povezala sa suvremenim i avangardnim shvaćanjima.

Početkom 1960-ih približila se pop-artu i novoj figuraciji; pročišćavala je oblike i naglašavala izražajnost različitih materijala (alabaster, porculan, bronca, poliester, aluminij). Portrete je oblikovala kao kiparske metafore oslonjene na prirodne oblike (Franz Kafka, 1979.), a u volumenima oštrih bridova i osebujne stilizacije bila je bliska kubizmu (A. G. Matoš, 1979.).

Bila je autorica više javnih skulptura, među ostalih spomenika Augustu Šenoi, Miroslavu Krleži, Vlahi Paljetku i Jurju Križaniću u Zagrebu, spomenika Miroslavu Krleži u Osijeku i Opatiji, Jakovu Gotovcu u Osoru, Frani Petriću u Cresu, papi Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku, Ivani Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu te Marku Maruliću i Mati Parlovu u Puli.

S akademikom Šimom Vulasom bila je autorica poprsja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana na njihovom grobu u zagrebačkoj katedrali. Među religioznim skulpturama ističu se Uzašašće u crkvi svetog Nikole u Rijeci, Sveti Franjo u Visokom, kip svetog Pavla u njegovoj crkvi u Zagrebu, vratnice katedrale u Požegi, te 13. postaja Križnog puta u Mariji Bistrici (s Antom Orlićem). Izlagala je na mnogim izložbama.

Dobitnica je mnogobrojnih priznanja i nagrada od kojih se izdvajaju Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo i Nagrada za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika.