1811. Puštena je u promet cesta Lujzijana
Jedna od najboljih cesta Austro-Ugarske Monarhije bila je slavna Lujzijana (također Lujzinska cesta i Via Ludovicea) koja spaja Rijeku i Karlovac, s odvojkom od Gornjega Jelenja preko Meje do Bakra. Bila je duga 141 kilometar, a ime je dobila po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje I. Habsburškog.
Lujzijana je svečano puštena u promet 11. prosinca 1811. godine nakon čega je na značenju izgubila starija Karolinska cesta. Moderna za svoje doba, cesta je zadovoljavala potrebe ondašnje trgovine te rastuće manufakturne i industrijske proizvodnje i pritom potaknula razvoj prostora i naseljâ uzduž ceste.
Glavni pobornik gradnje ceste bio je biskup i prethodnik hrvatskog narodnog preporoda Maksimilijan Vrhovac koji je aktivno radio na podizanju hrvatskog gospodarstva. Samu izgradnju ceste financiralo je i kasnije njom upravljalo dioničko društvo. Lujzijanu je projektirao, i nadgledao njezinu izgradnju, podmaršal Filip Vukasović. Početak gradnje bio je 1803. godine. Izgrađena je s kolnikom širine 8,2 metra, uzdužnim nagibima uglavnom manjima od 4 %, te s kvalitetnim kamenim mostovima i podziđem.
1852. Zagrebačka biskupija postala je nadbiskupija
Na današnji dan 1852. godine papa bl. Pio IX. (Giovanni Maria Mastai Ferretti) izdao je bulu Ubi primum placuit kojom je uzdignuo Zagrebačku biskupiju na čast nadbiskupije. Zagreb je, naime, dotad bio podložan nadbiskupiji u mađarskom gradu Kaloču (Kalocsai) kao sufraganska biskupija. Ovim uzdignućem postao je nezavisan od Katoličke crkve u Mađarskoj. Novoj su Zagrebačkoj nadbiskupiji kao metropoliji podložne bile biskupije u Đakovu (Bosansko-srijemska biskupija), Senju (Senjsko-modruška biskupija) i Križevcima (Grkokatolička biskupija). Prvi zagrebački nadbiskup i metropolit bio je Juraj Haulik de Váralya (porijeklom iz Slovačke). Osim njega, za uzdignuće u nadbiskupiju uvelike je bio zaslužan i tadašnji hrvatski ban Josip Jelačić, kao i papinski nuncij u Beču kardinal Viale-Prela, koji je i ustoličio Haulika za prvog zagrebačkog nadbiskupa.
1955. Umro je Miko Tripalo
Ante Miko Tripalo (Sinj, 16. XI. 1926. – Zagreb, 11. XII. 1995.) bio je hrvatski političar i pravnik.
Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1961. godine. Kao gimnazijalac postao je član SKOJ-a (1941.) te je bio pripadnik antifašističkih partizanskih postrojbi. Nakon II. svjetskog rata obavljao je više partijskih funkcija. Od 1969. bio je član Izvršnoga biroa Predsjedništva SKJ, a 1970. imenovan je u komisiju za promjenu Ustava SFRJ. Za predavača Ustavnoga prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu izabran je u svibnju 1971. Sabor SRH imenovao ga je u srpnju 1971. hrvatskim članom novouspostavljenoga Predsjedništva SFRJ. Isticao je važnost uspostave i očuvanja ravnopravnosti nacija, upozoravao na opasnosti reakcionarnoga djelovanja unutar komunističke nomenklature te je poticao demokratizaciju politike. Kao jedan od vođa Hrvatskoga proljeća, nakon sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu u prosincu 1971. morao je podnijeti ostavke na sve državne i partijske funkcije. Iz Saveza komunista bio je isključen 1972. te umirovljen. Iznova se politički aktivirao početkom 1990. kada je, kao nestranačka osoba, ušao u Koaliciju narodnoga sporazuma smatrajući ju nastavljačem ideja Hrvatskoga proljeća. Bio je zastupnik u Zastupničkom domu Sabora 1992–95., jedan od suosnivača Hrvatskoga helsinškog odbora 1993., a iste godine postao je i predsjednik zaklade Otvoreno društvo Hrvatska. Potkraj života napustio je HNS te je osnovao Akciju socijaldemokrata Hrvatske (1994). Glavna djela: S poprišta (1971.) i Hrvatsko proljeće (1990.).
1991. Ukrajina priznala Hrvatsku
Dana 11. prosinca 1991. priznala je Ukrajina nezavisnost Republike Hrvatske. Taj čin imao je za nas posebno značenje jer je Ukrajina bila prva članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Hrvatsku. Naime, RH su prije Ukrajine priznale samo dvije države – Slovenija i Litva, a one još nisu bile primljene u UN.
Dakako, ni Ukrajina sama u to doba nije bila univerzalno priznata u svijetu. Ona je proglasila svoju nezavisnost od SSSR-a svega 3 i pol mjeseca ranije i većina svjetskih država još dotad nije stigla potvrditi tu samostalnost. Ipak, zanimljivo je da je Ukrajina svejedno smatrana članicom UN-a, i to još od davne 1945. kad su Ujedinjeni narodi i osnovani. Još 1945. primljene su u UN Ukrajina i Bjelorusija, kao tadašnje republike Sovjetskog Saveza, premda nisu bile suverene i nezavisne države.