- Umro je Matija Vlačić Ilirik
Matija Vlačić Ilirik, (latinizirano Matthias Flacius Illyricus); (Labin, 3. III. 1520. – Frankfurt na Majni, 11. III. 1575.) bio je hrvatski protestantski teolog, crkveni povjesničar i filolog.
Matija Vlačić bio je uvjereni protestant te idejni pokretač borbe protiv pape i cara.
Bio je profesor protestantske teologije i hebrejskoga jezika na Sveučilištu u Jeni (1557.–1561.) i crkveni nadzornik Tiringije. Zbog nesporazuma s mjesnim knezom oko prava na cenzuru sveučilišnih udžbenika napustio je Jenu i 1562. došao u Regensburg gdje je utemeljio sveučilište i pokušao osnovati tiskaru u kojoj bi izdavao djela na južnoslavenskim jezicima. Tada je stupio u vezu s I. Ungnadom, P. Trubarom i Matijom Klombnerom; neko vrijeme surađivao je s Biblijskim zavodom u Urachu, najviše na prevođenju i redakciji knjiga te se zauzimao za otvaranje teološke škole na »ilirskom« u Celovcu ili Ljubljani. Od 1566. često je mijenjao boravišta (Antwerpen, Basel, Speyer, Strasbourg, Frankfurt na Majni).
U Magdeburgu je zamislio i organizirao suradnički kolegij za monumentalnu Crkvenu povijest ili Magdeburške centurije (Ecclesiastica Historia, Centuriae Magdeburgenses) u 13 knjiga (objavljene u Baselu 1559.–1574.). Svaka knjiga obuhvaća jedno stoljeće (lat. centum: sto) pa odatle naziv djela. Vlačić je jedan od glavnih pisaca te prve tiskane, planski i kritički obrađene povijesti Crkve do 1300. Najznačajnije njegovo djelo Ključ Svetoga pisma (Clavis Scripturae sacrae, 1567.) prvi je enciklopedijski i hermeneutički rječnik Biblije; u njemu je Vlačić razvio mišljenje kako Sveto pismo interpretira samo sebe, a za njegovo razumijevanje nije potrebno crkveno posredovanje nego dobra klasična izobrazba pa se stoga drži začetnikom protestantske hermeneutike.
Ostala važnija djela: Apologija M. Vlačića Ilirika upućena školi u Wittenbergu u pitanju adiafora (Apologia Matthiae Flacii Illyrici ad scholam Vitebergensem in adiaphororum causa, 1549.), Raspravljanje o istočnom grijehu i slobodnoj volji (Disputatio de originali peccato et libero arbitrio, 1560.), O prijenosu Rimskog Carstva na Germane (De translatione imperii Romani ad Germanos, 1566.), Sažeti prikaz jezika Novoga zavjeta (Glossa compendiaria in Novum Testamentum, 1570.).
Napisao je oko 200 radova od kojih su mnogi ostali neobjavljeni. Glavni je organizator i jedan od urednika monumentalne Crkvene povijesti (Ecclesiastica historia, Basel, 1559. – 1574.), poznate i pod naslovom “Magdeburške centurije” (Centuriae Magdeburgenses). U tom djelu daje se kritička povijest kršćanstva, s elementima opće povijesti, do uključivo 13. st. u 12 svezaka te označava papu kao antikrista. Njegov teološki nauk o iskonskom grijehu (lat. peccatum originale) bio je radikalan i dosta kritiziran.
Najzrelije i najopsežnije mu je djelo “Ključ Svetog Pisma” (lat. Clavis Scripturae Sacrae seu de Sermone Sacrarum literarum, Strasbourg, 1567.) u kojemu se potvrdio kao tvorac protestantske hermeneutike i hermeneutike uopće. To je zapravo enciklopedijski rječnik hebreizama koji je postao temeljnim djelom protestantskog tumačenja Biblije i u kojem je ustvrdio da je “povijest temelj poučavanja” (historia est fundamentum doctrinae).
Također izdaje Katalog svjedoka istine koji su se do našeg doba suprotstavili papi (Catalogus testium veritatis, qui ante nostram aetatem reclamarunt Papae, Basel, 1556.). U tom djelu dokazuje da je reformacijske prigovore rimskoj crkvi već davno iznijelo oko 400 istaknutih kršćanskih pisaca, od Grgura I. do Tome Akvinskog te ponovno izvodi zaključak „da je papa antikrist“.
U Labinu se svakih pet godina održava međunarodni znanstveni skup o Matiji Vlačiću Iliriku.
- Hrvatska pragmatična sankcija (Hrvati prvi priznali žensku osobu na habsburškom tronu)
Hrvatska pragmatička sankcija naziv je za zaključak Hrvatskog sabora donesen 11. ožujka 1712. kojom je regulirano pitanje nasljedstva hrvatskog prijestolja.
Pragmatička sankcija (latinski pragmatica sanctio), u rimskom postklasičnom pravu, propis koji je izdavao vladar o nekom državnom pitanju velike važnosti i trajnoga značenja.
Pragmatička sankcija iz 1712., naziv uvriježen za zakonski članak 7. Hrvatskoga sabora od 9. III. 1712., kojim se prihvaća da nakon izumrća muških potomaka vladarsko pravo dinastije Habsburg može prijeći na žensku osobu, pod uvjetom da ona vlada i Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom (s kojim se zemljama Hrvatska od XVI. st. vojno i politički povezivala radi obrane od Osmanlija) i da stoluje u Beču. Inicijator te odluke bio je banski namjesnik, zagrebački biskup Emerik Esterházy. Njome je hrvatsko plemstvo, omogućivši da Karla III. (VI.) naslijedi kći Marija Terezija, podržalo dinastičke interese te ojačalo svoj položaj nasuprot ugarskomu plemstvu. Za uzvrat je Sabor od vladara tražio, i dobio, »povelju sigurnosti« kojom se potvrđuju sva prava i povlastice Kraljevine Hrvatske; tim je aktom vladar podupro rješenje Pragmatičke sankcije, premda ju nije i formalno potvrdio, zbog čega nije stupila na snagu. Karlo III. (VI.) je 1713. donio Pragmatičku sankciju kojom se potvrđuju odredbe o nedjeljivosti nasljednih habsburških zemalja te o dinastičkom nasljeđivanju po načelu prvorodstva s podrednim ženskim nasljednim pravom. Takvo su rješenje prihvatila staleška tijela pojedinih zemalja Monarhije, pa tako i Ugarski sabor kao zakonske članke 1 i 2 iz 1722. (sankcionirani 1723.). Budući da su u radu toga sabora sudjelovali te članak prihvatili i hrvatski nunciji, on je zamijenio prijašnju odluku Hrvatskoga sabora, pa je temeljem toga akta Marija Terezija postala 1740. hrvatskom (i ugarskom) vladaricom. Povijesna se važnost Pragmatičke sankcije ogleda u tome što su hrvatski staleži i redovi okupljeni u Saboru 1712. samostalno donijeli odluku o tome važnom državnopravnom pitanju, što je bilo potvrda državnosti Kraljevine Hrvatske. Zbog toga se Pragmatička sankcija iz 1712. smatra jednim od ključnih dokaza hrvatskoga državnoga kontinuiteta i tradicije pa je isticana kao element hrvatskog državnog prava u programatskim tekstovima (poglavito pravaškog usmjerenja), ali i u najvažnijim aktima hrvatskih institucija vlasti od sredine XIX. st. sve do izvorišnih osnova Ustava RH iz 1990.
Bitna je činjenica da je Hrvatski sabor donio pragmatičku sankciju znatno prije Ugarskog sabora čime je naglasio svoju samostalnost u odlučivanju. Ugarska pragmatička sankcija izglasana je tek 1722., a sankcionirana je 1723. godine.
Hrvatska pragmatička sankcija navedena je i u današnjem Ustavu Republike Hrvatske.
- Umro je Dragutin Kušlan
Dragutin (Dragojlo) Kušlan (Krapina, 12. I. 1817. – Zagreb, 11. III. 1867.) bio je hrvatski odvjetnik i političar.
Studirao je pravo u Zagrebu, Pešti i Grazu. Odvjetnik od 1840. u Križevcima, Varaždinu, Zagrebu i Karlovcu. Rano se priključio hrvatskom preporodnom pokretu. Potkraj 1847. pripremao je s I. Mažuranićem osnivanje Narodne stranke. God. 1848./49. bio je perovođa Banskoga vijeća; 1848. član hrvatskoga izaslanstva na Slavenskom kongresu u Pragu. Bio je pristaša federalizacije Habsburške Monarhije i politike austroslavizma. U tom je duhu uređivao Slavenski jug (1848./49.) i tjednik Prijatelj puka (1848.) namijenjen seljacima. Nakon proglašenja oktroiranog ustava u ožujku 1849. surađivao je s knezom A. Czartoryskim na uspostavi madžarsko-slavenskoga saveza protiv Austrije; susretao se i s G. Andrássyjem. Za neoapsolutizma 1857. bio mu je zabranjen odvjetnički rad. Nakon vraćanja ustavnoga stanja (1860.) bio je zastupnik u Hrvatskome saboru; protivnik suradnje s Bečom i pristaša zajedničke hrvatsko-madžarske borbe protiv centralizma koju je uvjetovao priznanjem teritorijalne cjelovitosti i vrlo široke autonomije za Hrvatsku i Vojvodinu. Zajedno s M. Šuhajem objavio je 1862. Spise saborske Sabora Kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1861. (četiri knjige).
- Umro je Franjo Kuharić
Franjo Kuharić (Pribić Donji kraj Krašića, 15. IV. 1919. – Zagreb, 11. III. 2002.) bio je zagrebački nadbiskup i kardinal, počasni akademik HAZU-a.
Diplomirao je 1945. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je zaređen za svećenika. Od 1946. upravljao je župama Rakov Potok, Pavučnjak, Sveti Martin pod Okićem, Sveta Marija pod Okićem i Rude, a od 1958. bio župnik u Samoboru. Pokušani su atentati na njega u Rakovom Potoku 1947. i u Jakovlju 1948., ali je preživio. Pomoćni zagrebački biskup od 1964., apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije od 1969. te nadbiskup i metropolit od 1970. do umirovljenja 1997. godine. Sudjelovao je u radu II. vatikanskoga koncila 1964./65. Bio je ravnatelj Caritasa Zagrebačke nadbiskupije od 1968., predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije od 1970. i potom prvi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije 1993.–1997. Kardinalom je imenovan 1983. godine. Posjetima hrvatskim iseljenicima na svim kontinentima učvršćivao je njihovu povezanost s domovinom, za komunističke vladavine branio prava i stajališta Crkve, u razdoblju demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske te Domovinskoga rata stekao je status moralnog autoriteta naglašavajući važnost dijaloga, obilazio stradalnike, izbjeglice i prognanike te promicao potrebu pomirenja i oprosta.
Bio je domaćinom pape Ivana Pavla II. za njegova posjeta Hrvatskoj 1994. godine kad je imao veliku čast u Zagrebačkoj prvostolnici primiti Svetog Oca i moliti se s njim na grobu blaženika Alojzija Stepinca. Otišao je u mirovinu 1997., a naslijedio ga je kardinal Josip Bozanić. Preminuo je 11. ožujka 2002. godine te je pokopan u Zagrebačkoj katedrali.
Propovijedi o Alojzu Stepincu sabrao je u knjizi Poruke sa Stepinčeva groba (1990.), poruke, propovijedi i apele iz prve polovice 1990-ih u knjizi Mir je djelo pravde (1995.), a izbor drugih propovijedi, poslanica, duhovnih nagovora, poruka i razmišljanja u djelima Hodajmo u istini (I–II, 1974.–1986.), Korizmeno-uskrsne poslanice kardinala Franje Kuharića (1997.), Vjeruješ li ovo? (1999.), Zakon života i slobode (2001.), Božja remek-djela (2002.) i S Bogom licem u lice (2002.). Počasni doktorat na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu dodijeljen mu je 1970., godine 1994. izabran je za počasnoga člana HAZU-a, 2012. pokrenut je postupak za njegovu kanonizaciju, a 2020. posmrtno mu je prvomu dodijeljeno odlikovanje Velered predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom.
- Janica Kostelić ostvarila ukupnu pobjedu na Svjetskom skijaškom kupu.