1291. Čudo na Trsatu
Trsatsko svetište najstarije je marijansko svetište u Hrvatskoj. Nastalo je pošto je prema narodnoj tradiciji i pisanim kronikama na trsatsko brdo 10. svibnja 1291. na čudesan način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Na tome mjestu kuća je bila tri godine i na jednako čudesan način prešla u talijanski Gradić Loreto gdje se i danas nalazi.
Čuvši što se dogodilo, tadašnji vlasnik zemlje, krčki knez Nikola Frankapan, osobno je došao na Trsat uvjeriti se u vjerodostojnost onoga što je čuo. U Palestinu je poslao izaslanstvo koje ga je nakon povratka izvijestilo što su ondje doznali i vidjeli: u isto vrijeme kada se pojavila na Trsatu, Marijina rodna kuća nestala je iz Nazareta i nitko nije znao kako. Taj se događaj toliko dojmio naroda da su ljudi odmah počeli hodočastiti na trsatsko brdo, što čine i danas posjećujući i sagrađenu crkvu Blažene Djevice Marije te franjevački samostan.
1891. Otvoren Centar za istraživanje mora u Rovinju 
U Rovinju je krajem 19. stoljeća (10. svibnja 1891.) osnovan centar za istraživanje mora. Danas je Centar za istraživanje mora Rovinj, znanstvenoistraživačka ustanova Instituta »Ruđer Bošković« iz Zagreba.
Ustanovu je osnovao 1891. O. Hermes kao podružnicu Berlinskog akvarija sa zadaćom da matičnu ustanovu opskrbljuje živim materijalom i morskom vodom. Uz pogon akvarija u tadašnjoj Station des Berliner Aquariums bilo je i nekoliko prostorija namijenjenih znanstvenim istraživanjima.
Kako su povoljne mogućnosti rada u Rovinju izazvale veliko zanimanje znanstvenika diljem Europe, zgrada je 1900. znatno povećana, uređen je i manji botanički vrt autohtonoga bilja. Laboratoriji novonazvane Zoologische Station Rovigno opskrbljeni su najsuvremenijim instalacijama i opremom za klasična biološka istraživanja. Vlastitim istraživačkim brodom R. Virchow 1909. i 1911. obavljena su prva sustavna istraživanja planktona na Jadranu. Donacijom P. Schottländera iz Breslaua (Wrocław) izgrađeni su novi istraživački brod Albatross i podmornica Loligo. Tijekom I. svjetskog rata Centar nije radio. Potkraj II. svjetskog rata institut je opet zatvoren, znanstvena oprema i knjižni inventar odneseni su u Italiju te manjim dijelom u Njemačku, a zgrada opljačkana. Institut nastavlja raditi 1948. kao Institut za ribarstvenu biologiju splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, a 1952. preuzima ga JAZU i postaje Institut za biologiju mora JAZU. Uz klasična biološka i hidrografska istraživanja, mnogo se radilo na uzgoju kamenica i dagnji. Godine 1956. ustanova objavljuje glasilo Thalassia Jugoslavica. U zgradi je 1962. uređen Laboratorij za morsku radiobiologiju Instituta »Ruđer Bošković«. Taj institut i JAZU ugovorili su zajedničku upravu ustanovom, koja 1969. postaje sastavnim dijelom Instituta »Ruđer Bošković« i preimenovana je u Centar za istraživanje mora.
Osim istraživanja Centar organizira nastavu na poslijediplomskim studijima te znanstvene i stručne skupove. Centar raspolaže moderno opremljenim istraživačkim brodom Vila Velebita, motornim čamcima Burin i Triton, knjižnicom s približno 20.000 jedinica, bankom osnovnih oceanografskih podataka u nizu od 1969., zoološkom dokumentacijskom zbirkom od 1100 vrsta jadranskih beskralješnjaka i riba te herbarijem s približno 400 vrsta morskih alga i cvjetnica. http://www.irb.hr/; http://www.cim.irb.hr/
1979. Umro je Antun Augustinčić 
Antun Augustinčić (Klanjec, 4. V. 1900. – Zagreb, 10. V. 1979.) bio je hrvatski kipar, pedagog i akademik.
Studij kiparstva završio je u Zagrebu. Kao stipendist francuske vlade boravio u Parizu (1924.–1926.) gdje je studirao i izlagao u salonu francuskih umjetnika i Salonu neovisnih. U Zagrebu je jedan od utemeljitelja likovne skupine Zemlja. Od 1946. živio je u Zagrebu gdje je bio profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1949. vodio je majstorsku radionicu za kiparstvo u kojoj su se usavršavali mnogobrojni hrvatski kipari, a te iste godine postao je članom JAZU. Godine 1976. otvorena je Galerija »Antuna Augustinčića« u Klanjcu.
Napravio je skulpture: Józefa Piłsudskog (postavljena u Katowicama); Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu; konjanička figura Mir pred zgradom UN-a u New Yorku, Spomenik Marinu Držiću u Zagrebu; Nošenje ranjenika u Sisku; Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici. Antologijskim psihološkim portretima (Z. Šnajder; L. Novak; A. Štampar; L. Ružička; Z. Balokovi,; B. Gavella) ubraja se među najvažnije predstavnike hrvatskog psihološkog portretnoga kiparstva. U bronci, gipsu i kararskome mramoru, u punome volumenu ili dubokome reljefu, modelirao je putena ženska torza (Brijunski akt; Torzo) i druga djela. U Kraljevini Jugoslaviji dobiva status državnog kipara i počinje voditi Majstorsku radionicu za kiparstvo. Bio je prijatelj Josipa Broza Tita.
Sudjelovao je na mnogobrojnim javnim međunarodnim natječajima (Tirana, Niš, Dachau, Buenos Aires, Skoplje, Kairo, Addis Abeba i dr.) gdje je dobio mnoge nagrade, a neki su spomenici izvedeni. Bavio se oblikovanjem medalja (Benko Horvat, 1940.) i plaketa (Nikola Tesla). Umro je u Zagrebu 1976. godine.
1923. Umro je Ulderiko Donadini 
Ulderiko Donadini (Plaški, 8. IV. 1894. – Zagreb, 10. V. 1923.) bio je hrvatski književnik.
Početkom 1918. godine radio je kao nastavnik u Petrinji, u Prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, u gimnaziji u Vinkovcima do ožujka 1921. godine. Nakon 1921. živio je kao slobodan pisac u Zagrebu.
Bio je lošeg zdravlja zbog neimaštine i neurednoga života. Više je puta hospitaliziran u Stenjevcu, dijagnosticirana mu je shizofrenija i tuberkuloza. Izvršio je samoubojstvo u 29 godini života.
Pisao je pripovijetke, novele, crtice, kraće romane i drame (Lude priče, Kamena s ramena Vijavice, Bauk, Sablasti, Kroz šibe, Bezdan, Igračka oluje, Gogoljeva smrt).
Najpoznatiji je kao urednik i gotovo jedini suradnik časopisa Kokot (1916.–1918.), u kojem se obračunavao i s aktualnim časopisima (Savremenikom, Hrvatskom prosvjetom) kao i s Maticom hrvatskom.
1928. Umro je Ivan Merz 
Ivan Merz (Banja Luka, 16. prosinca 1896. – Zagreb, 10. svibnja 1928.) bio je istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja. Tijekom života Ivan Merz se služio s deset jezika i osposobio za četiri zvanja: profesor, književnik, časnik, a posjedovao je znanje i vrline koje se traže za svećenika.
Nakon gimnazije, vojne akademije u Beču i sudjelovanja u Prvome svjetskom ratu nastavlja studij književnosti u Beču te potom studira u Parizu na Sorbonni i Katoličkom institutu gdje već provodi svetački život. U Zagrebu, gdje je doktorirao, bio je profesor francuskog jezika i književnosti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Vrlo se brzo potpuno posvetio vjeri i kao laik se zavjetovao na vječnu čistoću.
Sve svoje slobodno vrijeme posvetio je odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski orlovski savez, a kao katolički intelektualac izrečenom i napisanom riječju oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. U katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 2003. godine i postavio za uzor kršćanskoga života, posebice mladima i vjernicima laicima.