1806. Rodio se Pavao Štoos,
Pavao Štoos (Dubravica, 10. XII. 1806. – Pokupsko, 30. III. 1862.) bio je hrvatski pjesnik, svećenik i narodni preporoditelj (vidi 30. ožujka).
1879. Umro je Ante Kuzmanić 
Ante Kuzmanić (Split, 12. VI. 1807. – Zadar, 10. XII. 1879.) bio je hrvatski novinar i liječnik.
Studirao je medicinu u Beču 1827–31. te stekao diplomu magistra vidarstva i primaljstva. Radio je kao liječnik u Imotskome i Opuzenu. Godine 1834. imenovan je profesorom primaljstva Babičke škole u Zadru. Bio je na čelu zadarskoga jezično-kulturnoga kruga, odupirući se talijanizaciji i germanizaciji. Godine 1844. pokrenuo je Zoru dalmatinsku (prvi književni tjednik na hrvatskom jeziku u Dalmaciji).
Pokrenuo je i uređivao više od 15 listova, nastojeći u svima zadovoljiti tadašnje europske novinske standarde, a osobito je značajan prvi hrvatski pravni list Pravdonoša (1851.), koji je među prvima stvarao standardnu hrvatsku pravnu terminologiju. Zagovarao je sjedinjenje Dalmacije s ostalom Hrvatskom i uporabu zajedničkoga hrvatskog imena, s tim da Dalmacija bude središtem hrvatskoga kulturnog života te da se hrvatski književni jezik formira na osnovi ikavske štokavštine, a nije prihvaćao Gajev pravopis i ijekavštinu. Objavio je Poslanicu Dalmatincima (1861.) te Dobročinci splitski (1871.).
1889. Umro je Ante Kovačić 
Ante Kovačić (Celine kraj Marije Gorice, 6. VI. 1854. – Stenjevec, Zagreb, 10. XII. 1889.) bio je hrvatski romanopisac, novelist i pjesnik.
Diplomirao je i doktorirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija aktivno je sudjelovao u radu studentskoga društva Hrvatski dom te kao pristaša Starčevićeve Stranke prava s istomišljenicima pokrenuo almanah Hrvatska (1880.). Radio je u odvjetničkim pisarnicama u Zagrebu i Karlovcu, 1889. postao je samostalni odvjetnik u Glini, ali je ubrzo obolio i umro u bolnici za duševne bolesti.
Feljtone je pisao s naglašeno satirično-ironijskim odnosom prema aktualnim društvenim i političkim zbivanjima. Seriju feljtona Iz Bombaja (1879., 1884.) ostvario je kao niz slika i događaja u Hrvatskoj, unutar kojih se izredao panoptikum poznatih javnih, političkih i kulturnih radnika onoga doba, s jasnim aluzijama na negativne strane (s pravaških pozicija) bilo stranačkih poteza, bilo karaktera narodnjačkih nositelja političkih zbivanja (I. Mažuranić, A. Šenoa, J. J. Strossmayer). I kao kritičar Kovačić je uspostavio oštru konfrontaciju ne samo sa stranačkim protivnicima već se nepoštedno obarao i na aristokraciju, plemstvo, ali i malograđanstvo te na strance, Nijemce i Madžare, a podjednako i na naše »njemškutare« i madžarone.
Iako je napisao i nekoliko zapaženih pripovijedaka, središnji su dio njegova opusa romani: Baruničina ljubav, U Registraturi, Fiškal i Među žabari.
Svojim se književnim opusom Kovačić uz Ksavera Šandora Gjalskoga, Vjenceslava Novaka i Silvija Strahimira Kranjčevića nametnuo kao reprezentativni pisac hrvatskog realizma.
1892. Rodila se Marija Petković
Marija Petković (redovničkoga imena Marija od Propetog Isusa, poznata i kao Majka Marija Petković) (Blato, Korčula, 10. XII. 1892. – Rim, 9. VII. 1966.) bila je hrvatska časna sestra, utemeljiteljica redovničke zajednice Kćeri Milosrđa sv. Franje, jedine redovničke zajednice osnovane u Hrvatskoj. Blaženica je Katoličke Crkve (vidi 9. srpnja).
1954. Potpisan Novosadski dogovor
Novosadski dogovor dokument je od deset zaključaka o jeziku, koji su 1954. sastavili lingvisti i književnici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hrvatske te Crne Gore. Oni su se sastali u organizaciji Matice srpske u Novome Sadu radi donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i ujednačivanja ponajprije hrvatskoga i srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku, ali predstavnike iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru. Naime, pedesetih godina prošloga stoljeća zaoštrila se politička situacija te su se sve više isticale unitarističke težnje, što se očitovalo i u nazivu jezika. Naziv hrvatski jezik postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik; izvan Hrvatske posve dominira naziv srpskohrvatski jezik. Novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi i književnici trebali izjašnjavati o idejama jezičnoga jedinstva hrvatskoga i srpskoga jezika. Ta je anketa bila kopija ankete koju je još 1913. godine organizirao Jovan Skerlić, srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji tako da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobio zajednički i pojednostavnjeni jezik.
U Novome Sadu dogovorena je i eksplicitno istaknuta ravnopravnost obaju pisama, latinice i ćirilice te izgovora, ekavskoga i ijekavskoga. Dogovorena je i izrada zajedničkoga pravopisa, koja je povjerena komisiji Matice hrvatske i Matice srpske. Međutim, problemi s tumačenjem i primjenom zaključaka počeli su vrlo rano. Nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je doba veoma teško za hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.
Potpisnici Novosadskog dogovora iz Hrvatske: Mirko Božić, Marin Franičević, dr. Josip Hamm, dr. Mate Hraste, dr. Ljudevit Jonke i Jure Kaštelan.
Napomena: U pozadini skupa u Novom Sadu stajala je Komunistička partija i zloglasni Aleksandar Ranković pa je svako suprostavljanje značilo gubitak građanskih prava i transport na Goli otok. Zbog navedenog ne možemo zamjeriti potpisnicima Novosadskog dogovora.
1999. Umro je Franjo Tuđman
Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922. – Zagreb, 10. XII. 1999.), hrvatski povjesničar, političar i državnik. Prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske.
U Zagrebu je pohađao Državnu II. mušku građansku školu te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca. U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član KPJ-u i pripadnik partizanskih postrojbi na području sjeverozapadne Hrvatske gdje je obavlja različite vojne funkcije.
U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela, a od 1957., kada je završio Višu vojnu akademiju, u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave. Od 1959. bio je i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije. Od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine.
Potkraj 1960. bio je promaknut u čin general majora, ali je na osobni zahtjev 1961. napustio aktivnu vojnu službu i prešao u Zagreb, gdje je postao direktor (1961–67.) novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest).
Istodobno je od 1963. bio izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a 1965. doktorirao je iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.
U travnju 1967. prisiljen je na povlačenje s mjesta direktora Instituta, isključen iz SK, uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen. Od tada je djelovao u Matici iseljenika Hrvatske i Matici hrvatskoj.
Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, bio je uhićen u siječnju 1972. i na političkom procesu osuđen na dvije godine zatvora, no poslije mu je kazna smanjena na devet mjeseci. U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskom radiju, kao i intervjua objavljenog u emigrantskom listu Hrvatska država, u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju žrtava logora Jasenovac. U zatvoru, u Lepoglavi bio je od siječnja 1982. do veljače 1983., kada je pušten radi liječenja; u svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine, zbog zdravstvenoga stanja, uvjetno pušten. Kako mu je bilo onemogućeno javno djelovanje, neke je svoje knjige objavio u inozemstvu.
Od 1987., kada mu je bila vraćena putovnica, putovao je po Kanadi i SAD-u, potom po Europi, gdje je držao predavanja hrvatskim iseljenicima zauzimajući se za hrvatsku nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore. Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice.
Potkraj svibnja Sabor ga je izabrao za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske; nakon ustavnih promjena u srpnju postao je predsjednik republike, a nakon donošenja novoga, demokratskog ustava u prosincu preuzeo ustavne predsjedničke ovlasti. Za predsjednika je potom biran na izravnim izborima u kolovozu 1992. te ponovno u lipnju 1997., oba puta u prvom krugu. Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju.
Djela: Rat protiv rata, Stvaranje socijalističke Jugoslavije, NOR u Hrvatskoj, Okupacija i revolucija, Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije, Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941., Jugoslavenski odbor i stvaranje zajedničke države jugoslavenskih naroda, Velike ideje i mali narodi, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, Bespuća povijesne zbiljnosti i druga.
Tuđman je najzaslužniji što je Hrvatska stekla svoju neovisnost jer je uspio prekinuti “hrvatsku šutnju”, ujediniti domoljubne Hrvate i mudrim vodstvom obnoviti hrvatsku državu. To mu neprijatelji Hrvata i hrvatske države ne mogu nikako oprostiti pa lažu, podmeću i prešućuju činjenice.