1873. Rodila se Marija Jurić Zagorka
Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 2. III. 1873. – Zagreb, 30. XI. 1957.) bila je hrvatska novinarka i književnica (vidi 30. studenoga).
1975. Umro je Ivo Dulčić
Ivo Dulčić (Dubrovnik, 11. VIII. 1916. – Zagreb, 2. III. 1975.) bio je hrvatski slikar koji se isticao osobitim smislom za bogat kolorit i ljubavlju prema motivima iz svog rodnog grada.
Studirao je pravo u Beogradu i Zagrebu. Kao apsolvent prekida studij i 1941. upisuje slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti gdje studira u klasi profesora Omera Mujadžića i Ljube Babića. Godine 1946. svađa se sa svojim profesorima (formalno zbog otpora socrealizmu koji je tada uveden na Akademiju) te još jednom napušta studij i vraća se u Dubrovnik.
Godine 1955. u Zagrebu uređuje atelijer te od tada živi i radi između sjevera i juga domovine.
U hrvatskom slikarstvu ostat će trajno obilježen kao jedan od rijetkih (i prvih poslijeratnih) slikara koji je trajno njegovao sakralne teme. Prvi njegov zapaženi rad na tu temu bila je freska Krista Kralja u crkvi Gospe od zdravlja u Splitu (1959.).
Osobito je značajan njegov rad na crkvenim vitrajima jer u tom području unosi gotovo revolucionarne novosti izazivajući katkad i prosvjede predstavnika Crkve. Ostvario je brojna djela u ovoj tehnici od crkava u Zagrebu (sv. Franje i Majke Božje Lurdske), zatim u Dubrovniku (Dominikanski samostan, Franjevački samostan, Crkva sv. Mihajla), Sarajevu, Kreševu (crkva sv. Katarine pri Franjevačkom samostanu), Bugojnu, Vatikanu, Asizu i Essenu (crkva Hrvatske katoličke misije, 1966.). U Budvi, u crkvi sv. Ivana Krstitelja iza glavnog oltara je Dulčićevo djelo, veliki mozaik u staklu s likom Sv. Ivana Krstitelja.
Samostalno je izlagao u Zagrebu, Rijeci, Beogradu, Ljubljani, Splitu, Dubrovniku, Firenci, Essenu, Osijeku i Rimu. Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu, među kojima su izložbe Šezdeset slika jugoslavenskog modernog slikarstva u francuskim i engleskim gradovima, Izložba suvremenoga hrvatskog slikarstva, svjetske izložbe u New Yorku i Montrealu, Bijenale sakralne umjetnosti (Salzburg). Djela mu se nalaze u javnim zbirkama (Moderna galerija i Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu, Umjetnička galerija u Dubrovniku, Galerija umjetnina u Splitu, Moderna galerija u Rijeci, Collezione Vaticana d’arte religiosa moderna i dr.) te u privatnom posjedu (najviše u Mire Dulčić u Zagrebu).
Umro je 2. ožujka 1975. u Zagrebu, a pokopan u rodnom Dubrovniku.
1983. Umro je Bratoljub Klaić
Bratoljub (Adolf) Klaić (Bizovac, 27. VII. 1909. – Zagreb, 2. III. 1983.) bio je hrvatski jezikoslovac i prevoditelj.
Diplomirao je 1932. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest južnoslavenskih jezika i književnosti, češki i njemački jezik. Stručno se usavršavao u Poljskoj i Češkoj. Doktorirao je 1941. disertacijom Bizovačko narječje. Bio je profesor u gimnazijama u Vukovaru, Prijedoru, Osijeku i Zagrebu te na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Od 1950. do 1980. profesor je hrvatskog jezika na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. – Kao član Državnoga ureda za jezik Klaić je, uz suradnju ostalih članova, priredio pravopisni priručnik Koriensko pisanje (1942.), a s Franjom Ciprom i opsežni Hrvatski pravopis (1944., pretisak 1992.), oba izrađena na morfonološkim načelima prema tadašnjoj službenoj jezičnoj politici. Postao je poznat po Rječniku stranih riječi koji je od 1951. do 2012. izišao u više izdanja. Prevodio je s klasičnih jezika (Eshil, Sofoklo, Euripid, Vergilije i dr.). Kao vrstan akcentolog objavljivao je radove iz hrvatske prozodije. U rukopisu je ostao ortoepski rječnik. Redigirao je i komentirao izdanja brojnih hrvatskih pisaca (npr. u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti) te jezično priredio mnoge kazališne i filmske izvedbe. Uvježbavao je dikciju s glumcima za predstave i bio glavnim tumačem nepoznatih riječi. Proučavao je poljsko-hrvatske kulturne veze i pisao o njima. Osim jezikoslovljem bavio se i teorijom književnosti (Između jezikoslovlja i nauke o književnosti, 1972.). Klaić je u kroatistici i općenito u hrvatskoj kulturi ostavio trajan pisani i usmeni trag kao vrstan leksikograf i kao pravopisni i jezični normativist.