1650. Umro je Bartol Kašić
Bartol (Bartul) Kašić (Pag, 15. VIII. 1575. – Rim, 28. XII. 1650.) bio je hrvatski katolički svećenik, isusovac, gramatičar, duhovni pisac i prevoditelj. Autor prve hrvatske gramatike Institutionum linguae illyricae libri duo (1604.).
Školovao se u Pagu, u Ilirskom kolegiju u Loretu te u isusovačkom Rimskom kolegiju. U isusovački je red stupio 1595., a zaređen je 1606. Bio je učitelj, propovjednik i ispovjednik u Rimu, Dubrovniku i Loretu te kao isusovački misionar u službi katoličke obnove proputovao balkanske zemlje pod osmanskom vlašću. – Kašićevo djelo je kamen međaš u povijesti hrvatskoga književnog jezika i religijske kulture. Za potrebe Akademije ilirskoga jezika u Rimu po naredbi generala isusovačkoga reda napisao je na latinskome prvu gramatiku hrvatskog jezika Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri duo, 1604., prijevod na hrvatski 2002.). Tim je svojim mladenačkim prvijencem utjecao izravno na hrvatske gramatičare sve do preporoda. Najbrojnija su mu nabožna djela, najčešće preradbe (Način od meditacioni, 1613; Pjesni duhovne, 1617; Život sv. Ignacija, 1623; Zrcalo nauka krstjanskoga, 1631; Život Gospodina našega Isukrsta, 1637). Od liturgijskih djela najznačajnija su Vanđelja i pištule istomačene iz Misala rimskoga u jezik dubrovački (1641., 1787., 1841.) te prvi potpuni prijevod obrednika na hrvatski jezik Ritual rimski (Rituale romanum, 1640., pretisak 1993.), koji je u sedam izdanja bio u uporabi u štokavskim i čakavskim krajevima sve do 1929.
Godine 1622. Kašić je na hrvatski jezik počeo prevoditi Novi zavjet i to na dubrovačku štokavštinu, a 1625. godine dobio je nalog da prevede cijelu Bibliju. Godine 1633. kompletan prijevod predan je u Rim kako bi dobio odobrenje za tisak, ali su tada nastupile poteškoće jer su neki »našijenci« bili protiv prijevoda na narodni jezik. Konačno prijevod je zabranjen (»non est expediens ut imprimatur«). S obzirom na činjenicu da su prijevodi Svetoga pisma na narodni jezik u mnogih naroda imali upravo prevratnu ulogu u usmjeravanju jezične standardizacije, zabrana Kašićeva prijevoda Biblije nanijela je veliku štetu kasnijemu razvoju hrvatskoga književnog jezika. Po sačuvanim rukopisima i uz iscrpne stručne komentare taj je prijevod objavljen tek 2000. godine. Najizdavanije Kašićevo djelo je Ritual rimski koji je u raznim izdanjima do 19. stoljeća bio u uporabi u svim hrvatskim biskupijama i nadbiskupijama osim u zagrebačkoj, a otada i u njoj ostavši službenom liturgijskom knjigom sve do 1929. godine. Tako je taj prvi prijevod obrednika na jedan živi jezik posve izvjesno snažno doprinio afirmaciji hrvatskoga književnoga jezika.
Tragedija Sveta Venefrida (objavljena 1938., 1991.), autobiografija na latinskome (objavljena 1940. i u prijevodu Putovanja južnoslavenskim zemljama, 1987.) te Hrvatsko-talijanski rječnik s Konverzacijskim priručnikom (preslik 1990.). Od gramatike do prijevoda Svetoga pisma oblikovao se Kašićev književni jezik od čakavsko-štokavske prema štokavskoj ikavsko-jekavskoj stilizaciji. Izborom štokavštine, za koju je znao, putujući po hrvatskim krajevima, da je najproširenija, uređenjem slovopisa te opisom jezičnoga ustrojstva odredio je smjer standardizacije hrvatskoga jezika i priskrbio si ime oca hrvatske gramatike. Kašićev se utjecaj na kasnije jezikoslovce vidi u sličnim stajalištima o književnom jeziku, pogotovo glede širine njegove dijalektne osnove i oslonjenosti na književnojezičnu tradiciju, u podudarnim normativnim odredbama i podudarnom opisu jezika koji su stoljećima izgrađivali kao opći hrvatski jezik.
Premda nije pisao lijepu književnost i unatoč činjenici da mu glavno djelo (prijevod Svetoga pisma) nije objavljeno, pisac prve gramatike hrvatskoga jezika pripada najznačanijim Hrvatima od pera u cijeloj hrvatskoj povijesti.
1959. Umro je Ante Pavelić 
Ante Pavelić (Bradina kraj Konjica, BiH, 14. VII. 1889. – Madrid, 28. XII. 1959.) bio je hrvatski političar, odvjetnik i poglavnik NDH.
God. 1915. doktorirao je pravo u Zagrebu, potom je bio odvjetnik. Zarana se pridružio Hrvatskoj stranci prava (HSP), bio je stranački tajnik te 1920-ih najistaknutiji njezin predstavnik. Na izborima 1927. kao predstavnik HSP-a i Hrvatskoga bloka bio je izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS te je u skupštinskim istupima otvoreno zastupao zamisao o stvaranju neovisne Hrvatske. God. 1927. uspostavio je veze s talijanskim vlastima, kojima je u Rimu predao Promemoriju, dokument kojim je izrazio spremnost podvrgavanja Hrvatske talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne hrvatske države. Nakon atentata na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini (1928.) pristupio je klubu Seljačko-demokratske koalicije (SDK), podupirući pritom zamisao o stvaranju organizacije Hrvatski domobran, koja je uz legalnu kulturnu i tjelovježbenu djelatnost trebala djelovati i kao ilegalna paravojna skupina. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature napustio je zemlju da bi sačuvao život. Otišao je u Austriju, a u travnju 1929. boravio je u Bugarskoj, gdje je uspostavio bliske veze s VMRO-om i potpisao Sofijsku deklaraciju (20. IV. 1929.). Zbog toga su ga jugoslavenske vlasti u srpnju 1929. osudile na smrt. Od proljeća 1929. živio je u Italiji, gdje je djelovao sve do uspostave NDH. God. 1930. utemeljio je Ustašu, hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), koja je djelovala na razbijanju Jugoslavije i uspostavi neovisne Hrvatske. Od 1931. UHRO je osnivao vojne logore za obuku u Italiji i Madžarskoj. Ubrzo potom postao je Pavelić poglavnikom UHRO-a. U rujnu 1932. sudjelovao je u organiziranju oružanoga gerilskoga prepada u Lici, a u jesen 1934. u pripremi atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu (9. X. 1934.). Nakon tih zbivanja talijanske su ga vlasti zatvorile u Torinu, a 1936–39. bio je interniran u Sieni. U Hrvatsku se vratio uz talijansku pomoć u travnju 1941., neposredno nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske, te preuzeo vlast kao poglavnik ustaškoga pokreta i novostvorene države. Prvu državnu vladu imenovao je 16. IV. 1941. Potpisao je zatim Rimske ugovore (20. V. 1941.), kojima je Hrvatskoj bio oduzet znatan dio njezine obale. Prema talijanskom i njemačkom uzoru uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka te pokrenuo politiku terora. U novostvorenoj je državi kao samodržac imao neograničene ovlasti te je odgovoran za uvođenje i djelovanje sustava represije, za koncentracijske logore i zločine. Politiku terora pokušao je ublažiti tijekom 1942., kada je sazvao zasjedanje Hrvatskoga državnoga sabora i dopustio uspostavu Hrvatske pravoslavne crkve. Tijekom 1943. dopustio je vođenje pregovora s predstavnicima HSS-a, koje je prekinuo u listopadu iste godine. Kapitulacijom Italije 1943. Pavelić poništava Rimske ugovore i vraća Dalmaciju Hrvatskoj i sve druge gradove i otoke koje je predao Italiji Rimskim ugovorom.
Kada su 1944. ministri M. Lorković i A. Vokić željeli NDH prebaciti na stranu Saveznika (tzv. puč Vokić–Lorković) Pavelić ih je dao uhititi (ustaše su ih ubili u svibnju 1945.), čime je sudbinu NDH trajno vezao uz Treći Reich. Početkom svibnja 1945. zapovjedio je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (HOS) prema Austriji, a Zagreb je napustio 6. V. 1945. Pošto je vojsku i civile u povlačenju napustio u Rogaškoj Slatini, sklonio se u Austriju, a poslije je preko Italije otišao u Argentinu. Ondje je obnovio svoje političko djelovanje i 1949. osnovao Hrvatsku državotvornu stranku. Nakon njezina gašenja uspostavio je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je predstavljan kao nastavak ratnoga ustaškoga pokreta. U travnju 1957. jugoslavenski je agent na njega izvršio atentat i teže ga ranio. Kako bi izbjegao izručenje Jugoslaviji, Pavelić je ilegalno napustio Argentinu te se sklonio u Španjolskoj, gdje je umro od posljedica ranjavanja u atentatu.
1980. Umro je Božo Milanović 
Božo Milanović (Kringa kraj Pazina, 10. X. 1890. – Pazin, 28. XII. 1980.) bio je hrvatski svećenik, teolog i političar.
Nakon studija teologije u Goriziji i stjecanja doktorata u Beču (1918.) služio je u nekoliko istarskih župa. Uspostavom talijanske vlasti u Istri bio proganjan, a 1922. postavljen za kapelana u Trstu, gdje je bio jedan od istaknutih članova Tiskovnoga društva i izdavač lista Pučki prijatelj (od 1929. Istarski list). Od 1923. predsjednik Društva sv. Mohora (poslije Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda). Kao istaknuti djelatnik hrvatskoga narodnog preporoda u Istri sudjelovao u pokušajima političkoga okupljanja Hrvata i Slovenaca, održavao veze s Kraljevinom Jugoslavijom i pomagao školovanje hrvatskih svećenika. Nakon II. svjetskoga rata bio je član više izaslanstava Julijske krajine, koja su utjecala na odluke savezničkih povjerenstava za razgraničenje pri uspostavi današnjih granica s Italijom. Obnovio sjemenište i bio upravitelj sjemenišne gimnazije (1947–68.) te Visoke teološke škole u Pazinu (1955–65). Uz publicistiku bavio se znanstvenim radom, ponajviše proučavanjem povijesti Istre u XIX. i XX. st. Ujedno pisao teološke udžbenike. Važnija djela: Istra u osvit narodnog preporoda 1797–1860. (1960.), Hrvatski narodni preporod u Istri (I–II, 1967–73.), Preporoditelj Istre biskup dr. Juraj Dobrila (1970.), Moje uspomene (1976.).
Ima velike zasluge za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom. Bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatci koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su glavni argumenti pri odluci da Istra pripadne Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pokraj toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
Milanović je uspio preživjeti poslijeratne progone katolika u Istri, a mnogi njegovi bliski suradnici bili su meta totalitarističkom režimu.
Počasni doktorat teologije Zagrebačkog sveučilišta dobio je 1962. godine. Pred kraj života (1978.) dobio je državna odlikovanja, priznanja. Komunistička vlast umanjivala je ulogu Bože Milanovića i istarskih svećenika pri Savezničkoj komisiji koja je odlučivala o razgraničenju Italije i Jugoslavije, odnosno odluci u kojoj državi će biti Istra. Stručne argumentacije istarskih svećenika bila je ključna za odluku jer se priloženi argumenti istarskih svećenika nisu mogli ignorirati (Saveznička komisija nije bila sklona, osim sovjetskog člana, komunističkoj Jugoslaviji).
Umro je u Pazinu 1980. godine, a pokopan je na pazinskome groblju Moj mir.
1994. Dovršen zločinački plan Z-4
Plan Z-4 naziv je za Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a (koje su se sastajale u Zagrebu u ruskom veleposlanstvu od 22. ožujka 1994., stoga eng. Zagreb Four talks – Z-4) koji je predstavljen krajem siječnja 1995. godine.
Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske s time da bi ta područja osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se područje zvalo Srpska krajina. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno „država u državi”.