1066. Prvi povijesni spomen Šibenika,
Šibenik se prvi puta spominje na Božić 1066. godine u darovnici kralja Petra Krešimira IV. pa se zato naziva i Krešimirovim gradom. Utemeljili su ga Hrvati prije više od tisuću godina, što ga čini najstarijim hrvatskim samorodnim gradom na Jadranu.
Počeo se razvijati iz naselja podno tvrđave sv. Mihovila koja se uzdiže na strmoj litici iznad grada. Status grada dobio je 1169. godine.
1893. Umro je Ivan Broz 
Ivan Broz (Klanjec, 21. I. 1852 – Zagreb, 25. XII. 1893) bio je hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar. Utemeljitelj je suvremenog hrvatskog pravopisnog standarda.
U Insbrucku počeo je studij teologije, ali ga je napustio i na novootvorenome Hrvatskome sveučilištu u Zagrebu studirao hrvatski jezik, povijest i zemljopis. Bio je učitelj u Zagrebu, Osijeku i Požegi. Doktorirao je 1888. godine, potom je u Beču kod Vatroslava Jagića slušao slavistiku i otišao na studijsko putovanje u Hercegovinu i južnohrvatske krajeve. Godine 1885. u Matici hrvatskoj izabran je za urednika Hrvatskih narodnih pjesama (priredio dio prve knjige). U svojim Crticama iz povijesti hrvatske književnosti (I–II, 1886–88.) prikazuje najstarije hrvatske jezične i književne spomenike. Autor je studije o hrvatskome imperativu te više purističkih članaka (Filologičke sitnice). Godine 1889. povjerena mu je izradba pravopisnoga priručnika hrvatskog jezika (Hrvatski pravopis 1892.), koji je u Boranićevoj redakciji, izlazio do 1916. i svojom umjereno fonološkom koncepcijom snažno pridonio oblikovanju suvremene hrvatske pravopisne norme. Počeo prikupljati građu za rječnik koji je dovršio i 1901. izdao njegov ujak Franjo Iveković. Za dopisnoga člana JAZU izabran je 1892. godine.
1904. Umro je Dinko Vitezić 
Dinko Vitezić (Vrbnik, 24. VII. 1822. – Krk, 25. XII. 1904.) bio je hrvatski pravnik, odvjetnik, političar i preporoditelj.
Studirao je pravo u Beču i Padovi, gdje je 1847. doktorirao te je 1848–84. bio službenik financijske prokurature u Zadru. God. 1852. bio je imenovan pristavom u financijskom odvjetništvu za Primorje i Dalmaciju, 1855. savjetnikom, a 1882. nadsavjetnikom i prokuratorom za Dalmaciju. God. 1873–91. bio je prvi istarski zastupnik u Carevinskom vijeću, gdje se protivio talijanskom iredentizmu te se zauzimao za nacionalni i gospodarski preporod Istre. Nakon umirovljenja 1884., otvorio je odvjetnički ured u gradu Krku. Sudjelovao je u narodnom pokretu u Istri i Dalmaciji te bio član hrvatske čitaonice u Zadru, sudjelovao je u osnivanju Matice dalmatinske te u pokretanju lista Il Nazionale. Podupro je osnutak Austrijskoga društva za ribolov i uzgoj riba u Trstu (1888.), kojemu je bio član uprave. Bio je jedan od osnivača Gospodarske zadruge za sudbeni kotar krčki, prvi predsjednik Bratovšćine hrvatskih ljudi u Istri (osn. 1874.) i Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru (osn. 1893.), te član utemeljitelj Staroslavenske akademije u Krku (1902.). Govore održane u Carevinskom vijeću objavljivao je u Narodnoj slozi, a svoje političko djelovanje opisao je u Poslanicama (I–II, 1885–91.).
1963. Umro je Josip Gostič 
Josip Gostič (Stara Loka kraj Škofje Loke, 5. III. 1900. – Ljubljana, 25. XII. 1963.) bio je slovenski pjevač koji je dao izniman doprinos hrvatskoj operi, tenor.
Počeo nastupati 1929. u Ljubljani. Od 1937. do 1963. godine bio je stup Opere HNK-a u Zagrebu. Godine 1951–58. i 1960–61. bio istodobno i prvak Bečke državne opere, a 1952. pjevao glavnu ulogu Midasa na praizvedbi opere Danajina ljubav R. Straussa na Salzburškim svečanim igrama (zabilježena na serijama ploča Orfeo D’Or). Gostič je dao jedinstven doprinos hrvatskoj operi kao izniman tumač 14 likova, među njima kultnih Ere i Porina, te opernoj reprodukciji kao nositelj vrlo široka repertoara. Nastupajući od 1943. u svijetu kao prvak zagrebačke Opere, najviše je pridonio njezinu međunarodnom ugledu. Ostvario je 115 uloga u operi i opereti i više od 2000 nastupa na sceni i na koncertima, od toga samo u HNK-u 54 uloge i tisuću nastupa. Glavne uloge ostvario je u operama: Verdija (Trubadur, Aida, Otello), Wagnera (Lohengrin, Parsifal), Bizeta (Carmen), Masseneta (Werther), Gotovca (Ero s onoga svijeta), Čajkovskoga (Pikova dama), Puccinija (Tosca, Čedo Zapada), Straussa (Arijadna na Naxosu), Giordana (Andrea Chénier) i dr.
2005. Umro je Drago Britvić 
Drago Britvić (Pitomača, 6. VII. 1935. – Zagreb, 25. XII. 2005.) bio je hrvatski pjesnik, novinar, tekstopisac zabavne glazbe i šansone, te jedan od najnagrađivanijih autora stihova glazbenih festivala.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i komparativnu književnost. Jedan je od utemeljitelja Festivala kajkavskih popevki (1965.) i njegov prvi umjetnički ravnatelj. Jedan je od osnivača 2. programa Radio Zagreba i predsjednik Saveza udruženja zabavnih i narodnih glazbenika. Popularnost je stekao kao autor velikog broja uspješnih skladbi i šansona, među kojima se ističu “Potraži me u predgrađu“, Mirno teku rijeke, “Milioner”, “Kockar“, “Proplakat će zora”, “Pod starim krovovima”, “Svirci moji” i mnoge druge.
Zbirku odabranih pjesama pod nazivom Bože, čuvaj Hrvatsku (Biblioteka hrvatski radio) objavio je 1993. godine. Iste godine s hrvatskim naivnim slikarom Ivanom Lackovićem-Croatom objavljuje pjesničko-zavičajnu mapu Pušlek domovine i sa slikarom Brankom Bahunekom mapu Za falu kaj smo bili skup – u kojoj se nalaze pjesme povodom 900-og rođendana grada Zagreba. Za vrijeme Domovinskog rata autor je teksta za skladbu “Bože, čuvaj Hrvatsku”, koju je izveo hrvatski pjevač i skladatelj Đani Maršan.
Mjuzikl “Tko pjeva zlo ne misli” (Alfi Kabiljo) Britvićev je kazališni prvijenac, kojeg izvodi ansambla LADO. Više od dva desetljeća surađivao je sa zagrebačkim Histrionima gdje je adaptirao tekstove Tituša Brezovačkog, Marije Jurić Zagorke, Augusta Šenoe, Williama Shakespeara i drugih. Drago Britvić bio je libretist, scenarist, autor stihova te brojnih priredbi i TV emisija.
Drago Britvić dobitnik je mnogobrojnih domaćih i inozemnih nagrada. Višestruki je dobitnik nagrada na različitim festivalima i recitalima poezije. Nositelj je Povelje grada Zagreba i odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Postumno je nagrađen Porinom za životno djelo.
Umro je 25. prosinca 2005. godine u Zagrebu.
2009. Umro je Radovan Ivšić 
Radovan Ivšić (Zagreb, 22. VI. 1921. – Pariz, 25. XII. 2009.) bio je hrvatski pjesnik, pisac, dramatik, esejist, prevoditelj i nadrealist svjetskoga glasa.
Diplomirao je humanizam i socijalne znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Kroz svoj otpor ustaškom i komunističkom totalitarizmu pokazao se je kao duhovno i moralno nepotkupljiv umjetnik. Njegova su djela bila zabranjivanja kako tijekom, tako i nakon Drugoga svjetskog rata.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić osobno je naredio zapljenu Ivšićeve prve knjige Narcis. Njegova drama Kralj Gordogan je bila zabranjena u Hrvatskoj pod fašističkom i komunističkom diktaturom sve do 1979. godine. Kritizirao je jeftinu politiku, komunizam i lažni nadrealizam. Bio je najveći kritičar Miroslava Krleže, koji je često nazivan najvećim hrvatskim piscem 20. stoljeća, smatrajući neoprostivima kako njegovo priklanjanje režimu, tako i njegovu nesklonost i nerazumijevanje koje je pokazivao prema modernoj umjetnosti.
Ivšić je proveo svoj život beskompromisno u duhu slobode. Te vrijednosti su ga približile nadrealističkom pokretu. 1954. godine seli u Pariz, gdje upoznaje Andréa Bretona, nakon čega ravnopravno sudjeluje u svim manifestacijama nadrealističkog pokreta, privatno i profesionalno surađujući s Bretonom, Péretom, Miróom, Benoîtom i drugim nadrealistima. Bio je u braku s francuskom pjesnikinjom Annie Le Brun.
Radovan Ivšić preveo je mnoga klasična i suvremena djela francuske književnosti na hrvatski jezik. Postao je jednom od najznačajnijih spona između hrvatske i francuske kulture, ravnopravno sudjelujući u nadrealističkom pokretu te prevodeći francuska djela na hrvatski jezik. Djela: drama Daha, poema Narcis, drama Kralj Gordogan, . , drama Kapetan Oliver, igrokaz Vane, zbirka pjesama Crno, poezija Bunar u kuli i druga djela.
Odbio je sva priznanja.