1903. Umro je Ivo Benko
Ivo Benko barun Bojnički (Johann Benko Freiherr von Boinik); (Karlovac, 26. IX. 1851. – Gorica, 21. XII. 1903.) bio je prvi hrvatski profesionalni astronom.
Završio je 1872. godine Mornaričku akademiju austrougarske mornarice u Rijeci. Službovao je na više brodova austrougarske mornarice. Objavio je putopise s putovanja.
Imenovan za vršitelja dužnosti ravnatelja Mornaričke zvjezdarnice u Puli 1884./1885. nakon smrt ravnatelja Franza Laschobera. Potaknut tim iskustvom završava studij astronomije u Grazu, vraća se ponovno u aktivnu mornaričku službu, te 1893. godine, s činom kapetana fregate, preuzima mjesto ravnatelja Pulske zvjezdarnice. Tijekom devet godina njegova upravljanja zvjezdarnicom, vršilo se mnoštvo astronomskih i geofizičkih opažanja vezanih uz potrebe austro – ugarske flote. Najvažniji rezultati sa znanstvenog polja su objavljivani u tada vodećem astronomskom časopisu Astronomische Nachrichten. Ipak, mjesto u povijesti astronomije donijelo mu je jedno jedino opažanje, 4. veljače 1898. godine, kojim je dokazao da Zemlja nema drugi, tamni, prirodni satelit. Asteroid otkriven sa zvjezdarnice u Višnjanu imenovan je njemu u čast, (9814) Ivobenko.
1914. Rodio se Ivan Generalić,
Ivan Generalić (Hlebine, 21. XII. 1914. – Koprivnica, 27. XI. 1992.) bio je hrvatski naivni slikar (vidi 27. studenoga).
1954. Osnovan Tehnički muzej u Zagrebu
Odluka o osnivanju Tehničkog muzeja u Zagrebu donesena je 21. prosinca 1954. godine. Veliku zaslugu za osnivanje tog muzeja imao je dr. Božo Težak, tadašnji profesor na Sveučilištu u Zagrebu. Težak, koji je po obrazovanju bio prvenstveno kemičar, no kasnije se bavio i informatikom, bio je dugogodišnji predsjednik Savjeta Tehničkog muzeja. Inspiraciju za muzej dali su mu veliki svjetski znanstveno-tehnički muzeji.
Prvi ravnatelj Tehničkog muzeja u Zagrebu bio je Predrag Grdenić, a današnja lokacija na Savskoj cesti toj je instituciji dodijeljena 1959. godine. Zgrade u kojima je danas smješten Tehnički muzej projektirao je ugledni arhitekt Marijan Haberle, koji je svojedobno bio predsjednik Društva arhitekata Hrvatske.
Prve odjele Tehničkog muzeja činili su Transformacija energije, Prometna sredstva i Geološki odjel s modelom rudnika u naravnoj veličini, a kasnije su dodani novi sadržaji. Dio Tehničkog muzeja prikazuje djelovanje znamenitog Nikole Tesle, a 2015. godine muzej je i službeno preimenovan u Tehnički muzej Nikola Tesla.
Kompleks zgrada u kojima se danas nalazi Tehnički muzej izgrađen je 1948. za potrebe Zagrebačkoga zbora (prethodnice Zagrebačkog velesajma).
1955. Umro je Milan Marjanović 
Milan Marjanović (Kastav, 12. V. 1879. – Zagreb, 21. XII. 1955.) bio je hrvatski književnik, publicist i filmski djelatnik.
Studirao je u Pragu na trgovačkoj akademiji. Radio je kao novinar i urednik u Karlovcu, Dubrovniku, Rijeci, Splitu i Beogradu. Pokrenuo je i uređivao desetak književnih časopisa i političkih listova: Novu nadu, Narodnu misao, Svjetlo, Crvenu Hrvatsku, Novi list, Obzor i Pokret, Slobodu i druge.
Sudjelovao je u osnutku Jugoslavenskog odbora, u Londonu je sa Srđanom Tucićem izdavao Southern Slav Bulletin (1915.), u SAD-u Jugoslavenski svijet (1916.) i Obnovu (1918–19.), te nakon povratka u domovinu Savremenik Društva hrvatskih književnika (1920.) i beogradske Vidike (1938–40.). U SAD-u je 1926. organizirao izložbe Ivana Meštrovića. Od 1927. u Zagrebu voditelj Foto-filmskog laboratorija Škole narodnoga zdravlja do 1929. Vodio je državni Centralni presbiro u Beogradu do umirovljenja 1934. godine. Nakon Drugog svjetskog rata živio i radio u Beogradu. Od 1951. godine bio je redoviti član JAZU-a., a od 1952. do smrti bio je u Zagrebu predsjednik Jadranskog instituta JAZU.
Jedan je od istaknutijih pripadnika modernističkoga pokreta i, uz A. G. Matoša, vodeći književni kritičar moderne. Osim kritika pisao je članke, studije i polemike te pjesme, novele, romane i drame surađujući u gotovo svim novinama i časopisima.
Marjanovićev književnoumjetnički, po općoj ocjeni, manje uspješan rad (pjesme Via Crucis, Mi budale, kratka proza Fragmenti, roman Karijera, drame Ivičina karijera, Besposlen svijet, Tlavata), ostao je sasvim u sjeni njegove kritičarske djelatnosti (Iza Šenoe, Književne studije i prikazi, Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik) i publicistike (Hrvatski pokret, Narod koji nastaje). Njegova hrestomatija Hrvatska moderna (I–II, 1951.) prva je kritička sinteza hrvatske književne moderne, a Savremenoj Hrvatskoj (1913.) namjera je bila upoznati srpsku javnost s genezom hrvatsko-srpskih odnosa.
S filmom se Marjanović upoznao tokom boravka u SAD-u, gdje je 1926. u New Yorku pohađao tečaj fotografske i filmske tehnike i režije. Osim kao voditelj produkcije Foto-filmskog laboratorija Škole narodnog zdravlja, u njezinu radu sudjelovao je kao redatelj i scenarist namjenskih, obrazovno-prosvjetnih filmova, realiziravši ih 22, u suradnji sa snimateljem Stanisławom Noworytom.
Uz dokumentarne filmove Modeliranje, lijevanje i cizeliranje Meštrovićevih Indijanaca (1927–28.) i Otkrivanje spomenika Grguru Ninskom (1929.), povijesno su značajni oni realizirani pionirskim animacijskim tehnikama – film sjenâ Čarobnjaci (1928.), crtano-siluetni (nesačuvani) filmovi Čuvaj se rose i sape iz ustiju drugog čovjeka, Ivin zub, Macin nos i Kako je počela griža u selu Prnjavor ( svi 1929.) te jedan od prvih domaćih crtanih filmova, Martin u nebo, Martin iz neba (1929., nije sačuvan).
1986. Umro je Ivo Vitić
Ivo Vitić (Šibenik, 21. II. 1917. – Zagreb, 21. XII. 1986.) bio je hrvatski arhitekt
Diplomirao arhitekturu 1941. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1946. bio je projektant u Arhitektonskom projektnom zavodu, a od 1951. vodio Arhitektonski biro »Vitić«.
Projektirao je više obiteljskih vila u Zagrebu, Pionirski grad, Kockicu (Zgrada društveno-političkih organizacija u Zagrebu), domove JNA u više gradova, neboder u Zagrebu (kojeg nazivaju Vitićevim ili Šarenim neboderom), zgrada klizališta na Zagrebačkom velesajmu i druge objekte.
Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1984.).
1990. Grb i zastava Republike Hrvatske
Sabor Republike Hrvatske donio je Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske 21. prosinca 1990. godine. Novost u grbu bila je kruna s pet štitova i povijesnim hrvatskim grbovima, i to s najstarijim poznatim grbom Hrvatske te s grbovima Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije. Likovni prikaz novog grba izradio je akademik Miroslav Šutej, a prihvatila ga je komisija kojoj je bio na čelu prof. dr. sc. Nikša Stančić, predstojnik katedre za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Kod zastave je definirano da joj je širina dvostruko veća od visine. U rujnu 2011. predsjedništvo Hrvatskoga sabora donijelo je odluku da se izrade i objave grafički standardi za grb i zastavu RH, kako bi se izbjegla dotadašnja situacija da su u javnoj uporabi bile njihove brojne inačice načinjene raznim tehnikama.