1888. Umro je Antun Mažuranić
Antun Mažuranić (Novi Vinodolski, 13. VI. 1805. – Zagreb, 18. XII. 1888.) bio je hrvatski jezikoslovac, gramatičar i leksikograf.
Srednjoškolski profesor u Zagrebu i Rijeci, istaknuti preporoditelj i jezični kodifikator te suradnik i urednik Danice ilirske. Školski su mu udžbenici Temelji ilirskoga i latinskoga jezika i Slovnica hèrvatska. S bratom Ivanom objavio je rječnik uz izdanje Gundulićeva Osmana, a s V. Babukićem od slova O radio na Ilirsko-němačko-talianskom malom rěčniku Josipa Drobnića (1846–49.). U slovnici i u radu O važnosti akcenta hrvatskoga za historiju Slavjanah dao znanstveno utemeljene zaključke o odnosu čakavske i štokavske te čakavske i ruske akcentuacije. Normirao dvoglasni odraz dugoga jata. Priredio više kritičkih izdanja, a uz Zakon vinodolski (1843.) objavio opis novljanskoga govora i rječnik. Mažuranić je postavio temelje hrvatskoj modernoj akcentologiji, dijalektologiji i tekstologiji.
Govorio je latinski, talijanski, grčki, francuski, njemački i ruski jezik. Odlikovan je ruskim odličjem Reda sv. Vladimira, čime je stekao pravo na rusko plemstvo.
Antun Mažuranić preminuo je 1888. u Zagrebu.
1910. Osnovano je Hrvatsko novinarsko društvo
Osnivačka skupština Hrvatskog novinarskog društva (HND) održana je 18. prosinca 1910. godine u Zagrebu. Godine 1907. Odbor za osnivanje samostalnog novinarskog društva izradio je Pravila Hrvatskog novinarskog društva i poslao ih Zemaljskoj vladi na odobrenje, koje je stiglo tek u jesen 1910.
Među osnivačima bio je ukupno 61 član, od kojih je 60 bilo muškaraca i samo jedna žena, Marija Jurić Zagorka. Za prvog predsjednika Hrvatskog novinarskog društva izabran je Milan Grlović. Među članovima-osnivačima bili su novinari različitih političkih uvjerenja i nacionalnih pripadnosti. Spomenut ćemo najpoznatije: A. G. Matoš, J. Biankini, M. Dežman, Zvonimir pl. Vukelić, Ivan Peršić, I. Lorković, S. Pribićević, Antun Schlegel, Đ. Šurmin, Samojlo Singer, Zdenko Vernić, B. Budisavljević i Većeslav Wilder. Pri tome je Antun Schlegel bio potpredsjednik, Ivan Peršić blagajnik, a Zvonimir pl. Vukelić tajnik. Na osnivačkoj skupštini od spomenute 61 osobe bilo je prisutno njih 30.
1936. Umro je Andrija Mohorovičić
Andrija Mohorovičić (Volosko, 23. I. 1857. – Zagreb, 18. XII. 1936.) bio je hrvatski geofizičar.
Diplomirao je matematiku i fiziku u Pragu 1879. godine. Radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Osijeku, a potom kao profesor na Nautičkoj školi u Bakru gdje je predavao matematiku, fiziku i meteorologiju. Pri školi osnovao je 1887. meteorološku postaju. Od 1892. bio je upravitelj Meteorologijskoga opservatorija koji se nalazio u zgradi škole. Preuzeo je nadzor i upravu nad svim meteorološkim postajama u tadašnjoj banskoj Hrvatskoj. Mohorovičić je doktorirao 1893. na Sveučilištu u Zagrebu.
Predavao je (od 1893.) geofiziku i astronomiju na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu. Godine 1898. postao je redoviti član JAZU-a.
Godine 1892. Mohorovičić je prvi u nas uveo službu točnoga vremena, najprije na temelju opažanja prolaza zvijezda meridijanom, a od 1913. na temelju primanja radiosignala iz Pariza.
Osnovni poticaj za proučavanje potresa Mohorovičić je našao u jakom potresu koji je pogodio Zagreb 9. XI. 1880. godine. Već je 1901. postavio u Zagrebu seizmološku postaju, koja je 1908. i 1909. nabavila dva tada najmodernija seizmografa. Zabilježio je 28. XII. 1908. katastrofalan potres što je pogodio talijanske gradove Messinu i Reggio.
Mohorovičić je objavio pionirski i vizionarski rad Djelovanje potresa na zgrade (1909.), u kojem upozorava na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području.
Mohorovičić je opažanje da su do nekih seizmoloških postaja pristigla dva potresna vala protumačio širenjem jednoga vala različitim putevima, što je vodilo zaključku da unutrašnjost Zemlje nije homogena, već da postoje slojevi različitih svojstava na granici kojih se potresni valovi lome i reflektiraju.
Mnogobrojna kasnija istraživanja potvrdila su opstojnost granične plohe (plohe diskontinuiteta brzine) najgornjega dijela Zemlje i u drugim područjima našeg planeta, pa je ta ploha nazvana Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho. Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićeva diskontinuiteta, nije svuda jednaka te da varira od mjesta do mjesta. Podno planinskih lanaca doseže dubinu i do 90 km, a podno dubokih oceana nalazi se na dubini od samo 5 km. U prosjeku se nalazi 33 km ispod Zemljine površine.
Po njem nazvani su krater na Mjesecu (Mohorovičić) i planetoid (8422 Mohorovičić), a njegovo ime nosi i Geofizički zavod Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Glavna djela: Klima grada Zagreba, Potres od 8. X. 1909., Hodografi longitudinalnih i transverzalnih valova potresa, O pitanju prave osjetljivosti seizmografa (Zur Frage der wahren Empfindlichkeit eines Seismographen).
1980. Umro je Dobriša Cesarić
Dobriša Cesarić (Požega, 10. I. 1902. – Zagreb, 18. XII. 1980.) bio je hrvatski pjesnik i prevoditelj.
Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je živio od 1916. Radio je kao lektor i urednik. Bio je predsjednik Društva književnika Hrvatske, redoviti član JAZU-a od 1951. godine. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967.) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1976.).
Prvu pjesmu objavio je 1916. u Pobratimu, a pjesničku afirmaciju stekao u vodećim književnim časopisima. Od 165 pjesama njih 127 objavio je za života u 15 samostalnih zbirki. Lirika mu je bliska romantičarima i modernistima. U pjesmama sa socijalnim temama (Mrtvačnica najbjednijih, Vagonaši, Zidari, Predgrađe) pridružio se struji tzv. socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova. Motivi iz gradskog života i sive gradske svakodnevice također su mu estetski privlačni, u njih unosi romantičke sadržaje, što ga čini tipičnim urbanim pjesnikom. Ugled jednoga od »najmuzikalnijih hrvatskih pjesnika« (M. Matković) zahvaljuje raznovrsnim ponavljanjima (glasova, riječi, stihova, strofa) naslijeđenima iz usmenoga pjesništva (romance i balade) i gradske popijevke. Pjesme mu odaju dojam spontanosti te lakoće i jednostavnosti, no Cesarić je osobitu pozornost pridavao kompoziciji pjesme, rješavajući ju najčešće po načelu cikličnosti. Kombinirajući tzv. visoke teme s niskim postupcima popularnih šansona i šlagera te avangardnih »praznih mjesta« (npr. Povratak, Balada iz predgrađa, Kronos i dr.), Cesarićeva lirika na umjetnički sugestivan način poništava jaz između običnoga i uzvišenoga te pokazuje da su svakodnevne, banalne stvari zapravo sudbinske.
Lirika mu odaje nenametljivu misaonost čovjeka čiji se svjetonazor temelji na uočavanju opreka između prolaznoga i vječnoga, realnoga i idealnoga, običnoga i neobičnoga, lijepoga i ružnoga.
Mnoge su Cesarićeve pjesme uglazbljene. Pisao je i kritičko-memoarsku prozu te objavljivao prepjeve s njemačkoga, ruskoga, bugarskoga i slovenskog jezika.
Djela: Lirika, Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Tri pjesme, Goli časovi, Proljeće koje nije moje, Izabrane pjesme, Moj prijatelju, Slap, Izabrane pjesme, Pjesme – Memoarska proza, Voćka poslije kiše.
Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
1992. Umro je Vojin Bakić
Vojin Bakić (Bjelovar, 5. VI. 1915. – Zagreb, 18. XII. 1992.) bio je hrvatski kipar srpskog podrijetla.
Diplomirao je na Umjetničku Akademiju u Zagrebu 1939. godine. Od 1940. do 1941. pohađao je specijalni tečaj kod Frane Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića, a modeliranje mu je predavao Ivan Meštrović. Boravio u Firenzi i Milanu te sudjelovao na izložbi „Zagrebačkih umjetnika“ u Zagrebu 1939. Na prvoj samostalnoj izložbi u Glazbenom zavodu u Bjelovaru, 1940. pokazao je crteže i kipove među kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.
U Drugom svjetskom ratu, ubijena su mu četiri brata, a on je bio uhićen ali je zauzimanjem kipara Kršinića pušten.
Po narudžbi radio je spomenike revolucionarima, antifašistima i palim borcima. („Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru“, „Spomenik Stjepanu Filipoviću“, spomenici u Kragujevcu, Dotrščini (Dolina grobova), na Petrovoj gori „Poziv na ustanak“, „Bjelovarac“, spomenik za Kolašin u Crnoj Gori. Napravio je spomen kosturnicu u Gudovcu “Pred streljanje” te spomenik bilogorski partizan “Na vječnoj straži”, Spomenik pobjedi naroda Slavonije i druge.
Od 1946., započinje modeliranje portreta i figure Ivana Gorana Kovačića, a ta ga tema zaokuplja do sedamdesetih. Spomenik Goranu koji od 1964. nalazi u Ribnjaku i u Goranovu rodnom mjestu Lukovdol, nastao je 1956. godine.
Od 1953. do 1958. godine, nastaju radovi u tematskim ciklusima: Portret, Torzo, Ljubavnici, Bik, Ptica kojima Bakić istražuje apstrakciju organičkog porijekla.
Bakić izlaže Autoportret (1952.), Portret Toše Dabca (1953.) i Glavu (1953.).
Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu”,
Autor je skulpture “Vijenac”, koja se dodjeljuje pobjednicima Goranovoga proljeća u Lukovdolu, od 1971.
Portret Maršala u bronci, izložen je u Spomen-muzeju Josipa Broza Tita u Velikom Trojstvu.
Početkom 1990-ih veliki dio Bakićevog stvaralaštva u Hrvatskoj je oštećen ili uništen:
Godine 1980. dobio je nagradu za životno djelo Vladimir Nazor, a osam godina kasnije postaje član JAZU-a.
2008. Umro je Ivan Rabuzin
Ivan Rabuzin (Ključ kraj Novoga Marofa, 27. III. 1921. – Varaždin, 18. XII. 2008.) bio je hrvatski naivni slikar i grafičar.
Polazio je Obrtnu školu i večernji tečaj crtanja (K. Angeli Radovani) u Zagrebu (1945–48.). Radio u novomarofskoj tvornici pokućstva, a od 1963. potpuno se posvetio slikarstvu.
Isprva realist, potom stvarao maštovite, poetične krajolike u kojima zavičajni motivi prerastaju u univerzalnu viziju sklada i vedrine u prirodi (Orehovečki bregi, Prašuma I, Selo Možđenec, Kalničke šume). Ljudskim i životinjskim likovima, u alegorijskim i nadrealnim prizorima, naglašava simboličnu vezu čovjeka i zemlje (Joškova zemlja, Bijeli cvijet, Kraljica polja, Pozdrav svijetu). Svoje izvorne likovne predodžbe ostvaruje karakterističnim rukopisom (kružići pretežito plave, zelene, ružičaste i ljubičaste boje). Prepoznatljive cvjetne motive aplicirao je na uporabne predmete (porculan Rosenthal) i tapiseriju (zastor u kazalištu Takarazuka u Tokyju, 1981). Iste motive izrađuje u bakropisu (koje često naknadno boji akvarelom) i akvatinti. Objavio autobiografske zapise (Zapisi o nenaslikanim slikama, 1973.). Skupio vrijednu i bogatu zbirku grafika hrvatskih i svjetskih slikara. O njegovu slikarstvu snimljeno je desetak dokumentarnih filmova.
Na njegovim su slikama, motivi prirode i sela Hrvatskog zagorja. Najčešće je slikao brijegove, cvijeće, oblake i sunce. Imao je 200 samostalnih izložbi i još veći broj skupnih.
Umro je u varaždinskoj bolnici, u 88. godini života, pokopan je na mjesnome groblju u Oštricama, 22. prosinca 2008. godine.