1827. Umro je Maksimilijan Vrhovac
Maksimilijan Vrhovac (Karlovac, 23. XI. 1752 – Zagreb, 16. XII. 1827) bio je zagrebački biskup, kulturni mecena i preteča ilirskog pokreta.
Studirao je filozofiju u Hrvatskom kolegiju u Beču, a teologiju je 1774. doktorirao u Bologni. Nakon zaređenja 1775. u Zagrebu, bio je profesor dogmatike na zagrebačkoj Akademiji i suplent bogoslovije, bilježnik Duhovnoga stola, kanonik Zagrebačkoga kaptola, čazmanski kanonik, rektor zagrebačkoga sjemeništa (1785.) te rektor Centralnoga sjemeništa u Pešti (1786.). Car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom 1787.
Bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih slobodnih zidara (član lože Prudentia) pa je bio optužen da je »šef jezuitizma u Hrvatskoj« i jedan od »glavara ceha u koji su udruženi jozefini, iluminati i jezuiti«. Iako se obranio od optužbi, u procesu je uništio sve kompromitirajuće spise, između ostalog i dio svojega Diariuma. Potkraj XVIII. st. počeo je raditi na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja. Pošto je Dalmacija 1797. pripala Habsburškoj Monarhiji, pokrenuo je akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije, a 1805. spriječio je pokušaj uvođenja madžarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu zajedničkoga sabora potrebu uvođenja »ilirskoga jezika« u upravu. Banskim namjesnikom imenovan je 1809., te je, nakon ulaska Hrvatske u sastav Ilirskih pokrajina iste godine, zajedno s Andrijom Dorotićem organizirao otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, posvetio se borbi za sjedinjenje hrvatskih krajeva južno od Save, koji su bili u sastavu Kraljevine Ilirije. Osim političkom, bavio se prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Zauzimao se za razvoj jedinstvenoga »ilirskog« jezika i pravopisa, koji bi zamijenio latinski jezik. Kupio je 1794. godine zagrebačku tiskaru za tiskanje kalendara, proglasa i prigodnica na hrvatskom jeziku. Istodobno je započeo skupljati stare knjige i rukopise i stvarati bogatu knjižnicu znatno obogativši biskupski arhiv, 1813. pozvao je svećenstvo svoje dijeceze da skuplja narodno blago, a u tu svrhu napisao je glazbenoplesni prikaz Pleszopiszen (1818.).
Potaknuo je osnivanje udruženja za regulaciju rijeke Kupe (1800.) i surađivao s Filipom Vukasovićem prilikom izgradnje Lujzinske ceste. Od 1806. bio je vlasnik Stubičkih Toplica te je svojim gradnjama znatno pridonio razvoju mjesta i lječilišta (1811). Pomogao je izgradnju zagrebačke Zakladne bolnice, a 1818. Sveučilišnoj je knjižnici darovao nekoliko tisuća knjiga. Jedna od njegovih najpoznatijih inicijativa bila je uređenje zagrebačkoga parka, koji je po njem nazvan „Maksimir“ (započeto 1787.). Uoči smrti izgradio je sirotište za nezbrinutu djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba. Dio njegova Diariuma tiskan je u dva sveska, rukopis se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Vodio je opsežno dopisivanje sa suvremenicima u Hrvatskoj i drugim slavenskim zemljama (sačuvano 15 svezaka), mnogima od njih bio je mecena, te se smatra jednom od najistaknutijih ličnosti političkog i kulturnog života Hrvatske na prijelazu XVIII. i XIX. st. Sahranjen je u Zagrebačkoj katedrali.
1866. Otkriven je spomenik banu Josipu Jelačiću u Zagrebu
Kip banu Josipu Jelačiću otkriven je svečano na glavnom zagrebačkom trgu 16. prosinca 1866. godine. Izradio ga je kipar Anton Fernkorn. Nakon sedam godina od smrti bana Jelačića postavljen je brončani kip.
Konj ispod bana Jelačića zove se Emir i ban ga je dobio na poklon od Mahmud-bega Bašića iz Bihaća. Ban je na konju dojahao na ustoličenje u Zagrebu, a deset godina nakon banove smrti, s ovog svijeta odlazi i konj Emir. Antonu Dominiku Fernkornu poslužio je za model kipa 1866. godine.
1896. Rodio se Ivan Merz
Ivan Merz (Banja Luka, 16. XII. 1896. – Zagreb, 10. V. 1928.) bio je istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja, profesor, književnik, časnik (vidi 10. svibnja).
1914. Umro je Ivan Zajc
Ivan ml. Zajc (Rijeka, 3. VIII. 1832. – Zagreb, 16. XII. 1914.) bio je hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog.
Studij kompozicije na Konzervatoriju u Milanu (1850–55. završio je s odličnim uspjehom, nije diplomirao već se vratio u Rijeku, gdje ga je čekalo zaposlenje nastavnika gudaćih glazbala u školi i kazališnoga dirigenta. Uz to je i sustavno skladao, ne samo komornu i orkestralnu glazbu nego i opere (Adelije i Mesinske nevjeste (La sposa di Messina, obje neizvedene) te niza nedovršenih opernih ulomaka.
Ipak, zbog želje za proširivanjem skladateljskih vidika otišao je 1862. s obitelji u Beč, gdje je, uz pomoć F. von Suppéa započeo karijeru kao skladatelj u tome žanru. Uz to je neko vrijeme djelovao kao pedagog u opernom institutu Polyhymnia, a katkad i sam dirigirao izvedbama svojih djela. U punih sedam godina bečkoga boravka skladao je, izveo, a djelomice i objavio osamdesetak skladbi, među kojima uglavnom komorna djela (kvadrilje, polke i koračnice za glasovir, vokalno-instrumentalne skladbe na hrvatske, njemačke i talijanske tekstove), te komične opere i operete (ukupno dvanaest), izvedene u bečkim kazalištima u predgrađu.
Godine 1866. s velikim uspjehom zbor je izveo domoljubnu pjesmu U boj!. Franjo Marković napisao je tekst pjesme, a Zajc ju je skladao i deset godina poslije uklopio u operu Nikola Šubić Zrinjski. Nakon imenovanja počasnim članom Hrvatskoga glazbenog zavoda (1867.), započeli su pregovori o Zajčevu dolasku u Zagreb, što je i ostvareno u siječnju 1870., kada je došao na mjesto ravnatelja novoosnovane Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta i Hrvatskoga glazbenog zavoda. Novu je opernu scenu otvorio svojom operom Mislav , a nacionalnu povijesnu trilogiju nastavio je operama Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski, nakon čega se okrenuo vedrijim temama u operama i operetama.
Na zagrebačku opernu scenu do 1889. postavio gotovo 90 opera (prije svega G. Verdija, potom G. Donizettija, G. Meyerbeera i dr.) i opereta (nekoliko vlastitih, zatim F. von Suppéa, J. Offenbacha i dr.). Nakon 1890. potpuno se posvetio pedagogiji i komponiranju, a tek je povremeno svirao i u komornim ansamblima.
Zajc je bio iznimno plodan skladatelj: skladao je crkvenu glazbu (19 misa, 50-ak duhovnih i svjetovnih oratorija i kantata), popijevke (oko 170 na hrvatske, talijanske i njemačke tekstove), oko 300 zborova, oko 80 orkestralnih djela, oko 100 komornih i glasovirskih skladbi, no najznačajniji je po skladbama za glazbenu scenu: 19 opera, 26 opereta i 22 scenske glazbe.
Za hrvatski nacionalni pokret posebno je značajna njegova povijesno-nacionalna trilogija (1870–76.), s tematikom iz hrvatske povijesti i povijesnih legendi, među kojima Nikola Šubić Zrinjski ostaje jednom od najboljih i najizvođenijih nacionalnih opera. U organizacijskom pogledu Zajc je zaslužan za izgradnju profesionalnog opernog ansambla te za osuvremenjivanje nastave u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda.