1563. Umro je Andrija Medulić 
Andrija Medulić (Zadar ili Nadin ? 1510 – 1515 – Mletci 1. XII. 1563.) bio je hrvatsko-talijanski renesansni slikar i grafičar, jedan od najistaknutijih predstavnika talijanskog manirizma.
Podatci o Meduliću vrlo su oskudni, pa se povjesničari umjetnosti do danas nisu u mnogome složili o njegovu životu i radu Nedostatak izvornih podataka o Andriji Meduliću zvanom Schiavone razlog je što su uz njega još uvijek vezane mnoge nepoznanice. Njegove slike nisu potpisane, a tek neke grafike nose umjetnikovo ime ili monogram. Nije poznata ni točna godina rođenja, a niti izvori pravoga oblika imena, što je u prošlosti dovelo do udvostručenja njegova imena, Meldolla i Schiavone, kao ni kronologije i atribuiranja pojedinih djela.
Hrvatski oblik umjetnikova prezimena Medulić uvodi Ivan Kukuljević Sakcinski, bez znanstvene osnove i temeljem krive interpretacije arhivskog dokumenta, no taj se oblik imena uvriježio u hrvatskoj literaturi.
Istraživanja zadarskih povjesničara temeljena na arhivskim dokumentima od 1459. do 1505., utvrdila su da je slikareva obitelj porijeklom iz gradića Meldolla u okolici grada Forli u Romagni, odakle su preselili u Zadar obnašajući vojnu službu Mletačke Republike. Kao mlađi suvremenik Julija Klovića, radio je uglavnom u Mletcima. Pripadao je Tizianovom krugu, a svojim manirizmom preteča je baroka. Njegovo je djelo pravi koloristički preobražaj, no potpuno će uvažavanje postići tek u retrospektivi u 17. stoljeću i kasnije.
Medulić je u Mletcima bio jedan od najizrazitijih predstavnika manirističkog slikarstva, a sredinom 16. stoljeća utjecao je i na mladog Tiziana i Tintoretta. U Italiji je među prvima radio samostalne pejzaže. Također je radio i crteže, bakropise, freske i ulja na platnu.
U bakrorez je uveo nov postupak rada suhom iglom. Naslikao je pet fresaka na stropu u knjižnici Marciani u Veneciji (1556–57.). Medulić se ubraja u najistaknutije umjetnike koji su potekli iz hrvatske sredine, a djelovali su izvan domovine.
Djela mu se čuvaju u najpoznatijim europskim muzejima i galerijama: u bečkom Kunsthistoriches Musemu, firentinskim Uffizi i galeriji Pitti, u Veneciji, ali i u fondu Grafičke zbirke NSK u Zagrebu. Znamenita Medulićeva slika je Vjenčanje mletačkog dužda s morem u crkvi sv. Marka u Veneciji.
1654. Umro je Jakov Mikalja 
Jakov Mikalja (Peschici, Italija, 31. III. 1601. – Loreto, Italija, 1. XII. 1654.) bio je hrvatski katolički svećenik, isusovac, hrvatski jezikoslovac, leksikograf.
Najvjerojatnije izdanak u Italiju izbjegle hrvatske obitelji. Nakon završenoga studija filozofije 1628. stupio u Družbu Isusovu. Četiri godine (od 1630. do 1633.) bio je učitelj gramatike u Isusovačkome kolegiju u Dubrovniku. Tu je po Emanuelu Alvaresu priredio gramatiku latinskoga jezika za hrvatske učenike (‘De institutione grammatica pro Illyricis accommodata’, Rim, 1637.) Godine 1636. Zboru za širenje vjere uputio je pismo u kojem iznosi prijedlog svoje reforme latinice za potrebe hrvatskoga jezika. Tomu se pitanju ponovno vratio u djelu Bogoljubno razmiscgljanje od ocenascja Pokupgljeno iz kgniga Svetoga Tomme od Aquina Nauciteglja Anghjelskoga (Požun-Bratislava, 1642.), u poglavlju ‘Od Ortographie Slovinske, il načina odpiisanja’. Od 1637. do 1645. bio je misionar i dušobrižnik među katolicima u Temišvaru (Rumunjska). Od 1645. do smrti hrvatski je ispovjednik u Loretu.
Sastavio Blago jezika slovinskoga illi slovnik u komu izgovaraju se rjeci slovinske Latinski i Diacki čije je slaganje i tiskanje započelo u Loretu 1649. a nakon potrage za boljim tiskarom dotiskano u Anconi 1651. To je prvi hrvatski rječnik u kojemu je hrvatski polazni jezik. U uvodnom dijelu Blago sadržava latinsku posvetu, obraćanje čitatelju na talijanskom (Al benigno lettore), prikaz slovopisa i pravopisa na latinskom i hrvatskom jeziku (Od ortographie jezika slovinskoga ili načina od pisanja) te gramatiku talijanskoga jezika na hrvatskom (Grammatika Talianska). U predgovoru objašnjava da se odlučio za štokavštinu (bosanski jezik) jer svatko zna da je ona najljepša (Ogn’ un diče che la lingua Bosnese sia la piu bella). Rječnik, namijenjen prvenstveno pouci učenika i isusovačkoga podmlatka (isusovci su vodili Ilirski kolegij u Loretu donosi oko 25.000 hrvatskih riječi uglavnom u jekavskom obliku uz nešto štokavskih i čakavskih ikavizama).
1918. Proglašenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
Nakon osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada 1918.), koju su tvorili teritoriji južnoslavenskih naroda unutar bivše Austro-Ugarske Monarhije, vođenje politike preuzelo je Narodno vijeće. Jedan od glavnih ciljeva bio je ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, ali su se članovi vijeća razilazili po pitanju kako to ujedinjenje provesti. Delegacija Narodnog vijeća trebala je sastaviti Adresu kojom će se obratiti regentu Aleksandru Karađorđeviću. Izbila je žestoka svađa između Ante Pavelića (pravaški političar u povijesti poznat kao zubar ili stariji da ga se ne miješa sa poglavnikom NDH), koji je tražio da se unese stavka o poštovanju državnopravnih invidualiteta i njihov odnos prema državnoj vlasti, i Pribičevića koji inzistira da se prvo obavi ujedinjenje, a da će se ostalo riješiti kasnije. Pavelić se pozivao na Naputak, dok je Pribićević tvrdio da on sadrži samo smjernice, a ne i zahtjeve. Tko zna do kada bi trajala prepirka da nije stiglo hitno upozorenje iz Jugoslavenskog odbora da se požuri s ujedinjenjem zbog teškog međunarodnog položaja. Uz intervenciju dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljena je kompromisna Adresa.
U kompromisnoj Adresi ostala je formulacija o individualnosti Države SHS, dio koji se odnosi na organizaciju prijelaznog stanja formuliran je više kao želja, a ne uvjet, dok je dio o potrebi poštivanja nacionalnih povijesnih individualiteta izostao. A cijela intonirana je kao molba da se Država SHS priključi Kraljevini Srbiji, a ne kao ravnopravno ujedinjenje.
Adresu je ispred delegacije Narodnog vijeća pred regentom Aleksandrom Karađorđevićem pročitao Ante Pavelić 1. prosinca 1918. godine. U odgovoru regent je prihvatio molbu delegacije o ujedinjenju i proglasio jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovim događajem, koji je u povijesti ostao upamćen kao Prvoprosinački akt, Hrvatska je izgubila svoj povijesni identitet, a kompromisna Adresa ubrzo je zaboravljena. Kraljevina SHS ubrzo je ustrojena kao unitaristička država kojom je vladala velikosrpska oligarhija sa dinastijom Karađorđevića na čelu. Novoosnovana država obuhvaćala je Kraljevinu Srbiju, Državu SHS i Kraljevinu Crnu Goru.
1935. Rodio se Ivica Šerfezi
Ivica Šerfezi (Zagreb, 1. XII. 1935. – Zagreb, 29. V. 2004.) bio je poznati hrvatski kantautor i pjevač zabavne glazbe (vidi 29. svibnja).
1938. Dom hrvatskih likovnih umjetnika, u Zagrebu
Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac posvetio je 1. prosinca 1938. zdanje Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca (Dom se tada tako zvao).
Dom hrvatskih likovnih umjetnika, poznat kao Meštrovićev paviljon, zgrada je na Trgu žrtava fašizma u središtu Zagreba. Hrvatsko društvo umjetnika „Strossmayer“ ostvaruje sporazum s Odborom za podizanje spomenika kralju Petru I. Velikom Osloboditelju u Zagrebu da se taj spomenik umjesto u obliku statue podigne u obliku Doma likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra. Kako je za izradu spomenika bio predviđen Ivan Meštrović, tako je njemu povjerena izrada idejne skice Doma. Detaljne arhitektonske planove, prema Meštrovićevoj idejnoj skici, rade arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat.
U kolovozu 1934. počinje gradnja Doma. Pripreme i gradnju vodio je I. Meštrović uz suradnju slikara Jozo Kljakovića te arhitekata Harolda Bilinića, Lavoslava Horvata, Drage Iblera, Ivana Zemljaka, N. Molnara, Lava Kalde i Zvonimira Kavurića.
Prva izložba u Domu bila je: “Pola vijeka hrvatske umjetnosti“, koju je priredilo Hrvatsko društvo umjetnosti prigodom šezdesete obljetnice svog postojanja. Izložba je otvorena 11. prosinca 1938. godine.
2020. Umro je Lazo Goluža
Lazo Goluža (Trijebanj, Stolac 1. I. 1936. – 1. XII. 2020.) bio je urednik na Hrvatskoj radioteleviziji, poznat kao autor kvizova i knjiga te kao prevoditelj.
Diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik. Nakon studija, pokrenuo je s Pajom Kanižajem časopis Paradoks. Od 1967. zaposlen je na Televiziji Zagreb. Autor je, urednik ili suradnik brojnih televizijskih emisija i serija, poput Smjerom putokaza, Skrivene kamere, Jadranskih susreta, mozaične emisije Obiteljski zabavnik, ali je svoj najveći doprinos dao u oblasti kvizova: Tri, dva, jedan, ali vrijedan, Pješčani sat, Brojke i slova, Kviskoteka i Tko želi biti milijunaš?
Goluža je prva osoba u Hrvatskoj koja je svoj projekt zaštitila kao intelektualno vlasništvo — Igru asocijacija iz Kviskoteke Goluža se prvo zaštitio na jugoslavenskoj, a zatim i na svjetskoj razini. Iz Kviskoteke su nastale dvije knjige koje je Goluža objavio sa svojim suradnicima.
Dogodilo se …
1551. Umro je Ludovik Paskalić
Ludovik Paskalić (Kotor, oko 1500 – Kotor, 1551) bio je hrvatski pjesnik.
Član kotorske plemićke obitelji Paskvali. Studirao u Padovi nakon 1520., a zna se i da je bio sužnjem u Africi, da je 1537. boravio na Kreti u mletačkoj vojnoj misiji za obranu od Turaka te da se 1538. vratio u Kotor. Njegova talijanska zbirka Pučke rime…(Rime volgari di M. Ludovico Pascale da Catharo Dalmatino, 1549.) najopsežniji je pjesnički opus na talijanskome nastao na istočnoj obali Jadrana. U Arhivu Male braće u Dubrovniku čuvaju se neke Paskalićeve neobjavljene pjesme. Paskalić je u svoje doba bio vrlo cijenjen pjesnik, mnoge su mu pjesme uvrštene u antologije, a engleski petrarkist Th. Lodge prepjevao je četiri njegova soneta.