1097. Bitka na Gvozdu
Hrvatska kraljevska vojska izgubila je 1097. godine boj protiv ugarske vojske kralja Kolomana i na taj način Hrvatska prestaje biti samostalno kraljevstvo.
Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze pisano oko 1285. te kronika „Povijest solinske crkve“ Tome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. U „Ugarskoj kronici“ se navodi da je Koloman dao ubiti kralja Petra.
Kralj Petar Snačić bio je posljednji neovisni hrvatski kralj, a hrvatsku krunu od tada nose kraljevi koji nisu bili hrvatske narodne krvi. Hrvatska je zadržala mnoge atribute državnosti, ali istovremeno bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i prisezanjima.
1919. Umro je Milan Amruš 
Milan Amruš (Brod na Savi, 1. X. 1848. – Zagreb, 26. V. 1919.) bio je hrvatski liječnik i političar.
Studij medicine završio je 1872. u Beču. Kao vojni liječnik radio je u Zagrebu, Beču i Sarajevu, gdje je utemeljio modernu zdravstvenu organizaciju u BiH te bio imenovan zdravstvenim savjetnikom i izvjestiteljem za zdravstvo i veterinarstvo Zemaljske vlade. Godine 1883. napustio je vojnu službu, otišao u Beč i posvetio se studiju prava koji je završio 1890. Tijekom studija radio je u tamošnjem Institutu za patologiju istražujući morfologiju bacila tuberkuloze. Njegova rasprava o toj temi, tiskana 1886., bitno je ubrzala prihvaćanje Kochovih zaključaka. Godine l887. vratio se u Zagreb i uključio u politički život. Isprva je djelovao kao član Neodvisne narodne stranke (obzoraši), a potom kao izvanstranački političar, razmjerno blizak režimu bana Khuen-Héderváryja. Od 1887. do 1901. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, a u dva je navrata obnašao i dužnost zagrebačkoga gradonačelnika (1890.–1892. te 1904.–1910.). Od 1910. do 1912. bio je predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu. Nakon toga povukao se iz političkoga života. Tijekom I. svjetskog rata sudjelovao je u mnogobrojnim zdravstvenim akcijama. Kao gradonačelnik bitno je pridonio razvoju Zagreba (uvođenje tramvaja, izgradnja novoga kolodvora, električne centrale, poboljšanje zdravstveno-higijenskih prilika i dr.).
Za njegova je mandata uspinjačom u Bregovitoj ulici povezan Donji i Gornji grad (1890. godine), a 1891. uveden je konjski tramvaj te otvorena jubilarna gospodarsko-šumarska izložba kojom je proslavljeno 50 godina Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva. Amruš je 1892. godine na dnevni red gradskog zastupstva stavio i potrebu gradnje električne centrale koja bi grad opskrbljivala strujom za što je stručnu pomoć zatražio i dobio od Nikole Tesle.
Za vrijeme njegova drugog gradonačelničkog mandata 1904. godine započela je gradnja Sanatorija Brestovac, a prvi su bolesnici primljeni na Brestovac 1909. godine.
Amruš je zajedno s gradskim zastupnicima, činovnicima i tisućama Zagrepčana na Jelačićevu trgu dočekao trenutak kad su 5. studenoga 1907. godine zapaljene krune električne svjetiljke na Jelačićevom trgu, u Ilici do Frankopanske, u Ulici Marije Valerije (današnjoj Praškoj) te zapadnom stranom Zrinjskoga trga sve do Starčevićeva doma kod Glavnoga kolodvora. Također je njegovom zaslugom Zagreb dobio javni zahod na Jelačićevu trgu 1909. godine, a svoj je znatni imetak Amruš oporučno ostavio gradu Zagrebu u dobrotvorne svrhe. Na svome je imanju u Klinča Selu utemeljio sirotište pod imenom „Amruševo“, a u njegovoj kući na Josipovcu otvoren je dom za napuštenu djecu. Prostorije njegova stana u zgradi u Petrinjskoj ulici poslije je grad preuredio i tamo uselio Dispanzer za spolne bolesti.
Jednim je od darovatelja katedrale Srca Isusova u Sarajevu (jedan od vitraja u svetištu).
U zagrebačkom Donjem gradu po njemu je imenovana Amruševa ulica.
1930. Rodio se Zlatko Tomičić
Zlatko Tomičić (Zagreb, 26. V. 1930. – Zagreb, 16. VI. 2008.) bio je hrvatski književnik (vidi 16. lipnja)
1992. Deblokada Dubrovnika
Nakon osmomjesečne blokade, 26. svibnja 1992. godine, deblokiran je Dubrovnik. Naime, nakon oslobađanja Slanog Hrvatska vojska, predvođena 1. gardijskom brigadom – Tigrovima, naglim je udarom natjerala jugovojsku na povlačenje iz Dubrovačkog predgrađa Mokošice.
Jedinice JNA i ostatci srpsko-crnogorskih jedinica povukli su se unutar granica Bosne i Hercegovine zauzimajući vrhove u neposrednoj blizini hrvatske granice. Tako je neprijateljska vojska još uvijek zadržala kontrolu nad Jadranskom magistralom te otvarala vatru na svako vozilo koje se kretalo u smjeru Splita, odnosno Dubrovnika. Napadi na grad definitivno su prestali tek u listopadu 1992. nakon oslobađanja Cavtata i Konavla.