1361. Dubrovnik napala Crna smrt – 1361.
Za razliku od kuge iz 1348. godine, kada su uglavnom umirali pučani, sada su pogođeni vlastela, mlađe osobe i žene.
Prema zapisima kroničara Nikole Ranjina 15. svibnja 1361. godine na području Dubrovačke Republike pojavila se Crna smrt, tj. kuga ili lepra. Bolest koja se manifestirala izbijanjem gnojnih čireva i visokom temperaturom, prema kroničaru, prenesena je iz egipatske Aleksandrije. Izbijanje epidemije kuge te godine spominje se i u zapisima anonimnih dubrovačkih kroničara koji navode da je pošast trajala gotovo godinu dana i usmrtila oko 2.500 ljudi. Pišu i da je u nekim mjestima broj stanovnika prepolovljen.
Ovaj val kuge bio je drugi u razmaku od samo 13 godina, a za razliku od kuge iz 1348. godine, kada su uglavnom umirali pučani, sada su pogođeni vlastela, mlađe osobe i žene. Nakon smirivanja pošasti dubrovačke vlasti odredile su nagrade ljudima koji su se istaknuli u njenom suzbijanju i liječenju oboljelih. Ostalo je zabilježeno da je najveću nagradu, u visini od 30 perpera, dobio neki brijač Pero.
Do kraja 14. stoljeća kuga je dubrovačko područje zahvatila još u pet navrata (1363., 1371., 1374., 1390. – 1396. i 1399. godine).
Kako je ova smrtonosna zarazna bolest u Dubrovnik stizala preko trgovaca i putnika koji su u ovaj važan lučki grad dolazili iz cijelog svijeta, Veliko vijeće 1377. godine donosi odluku kojom se uvodi karantena kao mjera zaštite od unošenja i širenja zaraznih bolesti, prije svega kuge. Ova odluka objavljena je u tzv. Zelenoj knjizi pod latinskim nazivom Veniens de locis pestiferis non intret Ragusium nel districtum (hrv. Tko dolazi iz okuženih krajeva, neka ne stupi u Dubrovnik niti na njegovo područje). Određeno je da niti domaći ljudi, niti stranci koji dolaze iz zaraženih krajeva ne mogu ući u grad ako prethodno ne provedu 30 dana u karanteni na obližnjim otocima. Na njima je izgrađeno niz povezanih zgrada za smještaj potencijalnih nositelja zaraza koje su nazvane lazareti, po sv. Lazaru, zaštitniku okuženih.
1851. Izabran prvi gradonačelnik Zagreba Janko Kamauf 
Janko Kamauf (Zagreb, 10. XII. 1801. – Zagreb, 11. VIII. 1874.) bio je prvi gradonačelnik grada Zagreba.
Svoga prvog gradonačelnika u povijesti Zagreb je dobio 15. svibnja 1851. godine. Bio je to Janko Kamauf koji je na taj položaj došao gradskim izborima. Naime, Zagreb je kao gradska cjelina nastao 1850. godine kad su carskim patentom Franje Josipa I. spojeni Gradec i Kaptol, zajedno sa susjednom Novom Vesi, Vlaškom ulicom i podgrađem. Do tada je Gradec postojao kao slobodni kraljevski grad što mu je bilo zajamčeno još Zlatnom bulom kralja Bele IV. iz 1242. godine. Kaptol je, s druge strane, bio pod crkvenom vlašću. U doba ujedinjenja čitav je Zagreb imao samo 16.036 stanovnika. Treba spomenuti i da je tri godine kasnije Zagreb proglašen nadbiskupijom kada je papin izaslanik Viale-Prela blagoslovio Jurja Haulika kao prvoga zagrebačkog nadbiskupa i metropolita.
Na čelu uprave Gradeca nije bio gradonačelnik nego gradski sudac (lat. iudex civitatis), a posljednji gradski sudac bio je upravo Janko Kamauf. Na izborima za gradske zastupnike Kamauf je dobio većinu glasova, njih 106, a na prvoj sjednici novoizabranog gradskog zastupstva jednoglasno je izabran za gradonačelnika. Spomenimo da je plaća prvog gradonačelnika iznosila 2.000 forinti srebra godišnje.
Kamauf je bio gradonačelnik punih 6 godina, od 1851. do 1857. godine. Bilo je to doba neoapsolutizma u Habsburškoj Monarhiji kad se iz Beča vladalo strogom rukom, a Hrvati su se u tom razdoblju opirali pokušajima germanizacije.
Godine 1872. car i kralj Franjo Josip I. dodijelio mu je plemstvo s pridjevkom Podgorski. Umro je 1874. godine, a u pamćenju suvremenika ostao je kao čovjek poduzetan, pošten i odan gradu.
Janko Kamauf dobio je kasnije, poput drugih zaslužnih gradonačelnika, svoju ulicu u Zagrebu koja se nalazi nedaleko od Kvaternikovog trga.
1926. Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb!
»Halo – halo! Ovdje Radio Zagreb!« bile su prve riječi prve zagrebačke spikerice Božene Begović, čime je u rad puštena prva radio postaja na ovome djelu Europe. Riječ je dakako o Radio Zagrebu koji je s radom otpočeo 15. svibnja 1926. Tog je dana u 20 sati i 20 minuta, u malenoj prostoriji Radio-kluba, otpočelo djelovanje Radio Zagreba. Ključne figure ovog velikog početka, zasigurno su dr. Ivan Stern, ali i fizičar Oton Kučera. Upravo su oni s nestrpljenjem iščekivali sam početak radija.
Tadašnje sjedište ovoga medija nalazilo se na Markovu trgu 9 gdje su bili smješteni studio, uređaji, ali i prijemnik. Tadašnji signal je bio 350 watta, da bi već dvije godine kasnije bio udvostručen. Važno je istaknuti kako se u tom razdoblju program emitirao uživo te kako nisu postojale trake koje bi snimale program. S toga je studio prvo preseljen s Gornjega grada u Vlašku 116, kod današnjeg pogona Badela 1862.
Prvih 14 godina radio je u privatnom vlasništvu Dioničkoga društva Radio Zagreb. Radio je 1940. godine nacionaliziran, nakon Drugoga svjetskog rata djelovao kao državno poduzeće da bi 1990. godine postao javna ustanova koja je regulirana zakonom. Te je godine promijenila ime iz Radiotelevizije Zagreb u Hrvatsku radio televiziju.
1945. Počela predaja snaga NDH kod Bleiburga
1945., kod Bleiburga u Austriji, započela je predaja snaga Nezavisne Države Hrvatske. Početkom svibnja 1945. veći dio oružanih snaga NDH (ustaške i domobranske postrojbe) počeo se povlačiti prema austrijskoj granici u namjeri da se predaju zapadnim savezničkim snagama. Na tome ih je putu pratilo mnoštvo civilnoga stanovništva koje je bježalo uglavnom iz straha od dolaska partizanskih jedinica. Smjer njihova kretanja bio je Celje, Slovenj Gradec, Dravograd, slovensko-austrijska granica te Bleiburg gdje su se trebali predati britanskim snagama.
Ispred Bleiburga zaustavila ih je britanska vojska, a uskoro potom opkolile su ih postrojbe Jugoslavenske armije. Pregovore s britanskim generalom Patrickom Scottom o predaji vodili su 15. svibnja u dvorcu Thurn-Valsassina general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen, a ishod im je bio predavanje oružja Jugoslavenskoj armiji.
Među poraženim snagama s područja Jugoslavije uz Hrvate bili su još i slovenski domobrani te srpski i crnogorski četnici.
Po navodnom isteku roka za predaju, jugoslavenska vojska otvorila je vatru po hrvatskim opkoljenim vojnicima, ali i civilima. Prema izvješćima jugoslavenskih jedinica 15. i 16. svibnja kraj Bleiburga predalo se 95 000 vojnika, bez civila. Dio zarobljenika pobijen je blizu Dravograda, Maribora i u drugim slovenskim mjestima. O broju poginulih u bleiburškoj tragediji još se i danas daju različite procjene. Pred preživjelima su bili dugi »marševi smrti«, poznati u literaturi kao „križni put“.
1964. Umro je Vladko Maček 
Vladko Maček (Jastrebarsko, 20. VII. 1879. – Washington, 15. V. 1964.) bio je hrvatski pravnik i političar.
God. 1903. stekao je doktorat prava u Zagrebu. Član je Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) od osnutka. Kao časnik sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb gdje je bio bliski suradnik Stjepana Radića. Početkom 1925., nakon odluke S. Radića o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Seljačkoj internacionali u Moskvi, bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva. Nakon promjene političkog usmjerenja HRSS-a i preimenovanja u Hrvatsku seljačku stranku (HSS) te ulaska u zajedničku vladu s radikalima, u srpnju 1925. bio je pušten iz zatvora.
Nakon smrti S. Radića (1928.) bio je postavljen za predsjednika HSS-a i ujedno supredsjednika (sa Svetozarom Pribićevićem) Seljačko-demokratske koalicije. U početku je prihvatio uvođenje diktature misleći da ona može voditi rješenju hrvatskoga pitanja, no ubrzo je postao njezin kritičar. U studenome 1932. dao je konačan oblik tzv. Zagrebačkim punktacijama kojima je oštro osuđen kraljev apsolutizam i hegemonija Srbije te zatraženo preuređenje države na načelima složene državne zajednice bez prevlasti jednoga ili više njezinih dijelova nad ostalima. Zbog toga je bio uhićen u siječnju 1933. i osuđen na tri godine zatvora iz kojeg je pušten potkraj 1934. amnestijom kneza Pavla Karađorđevića.
Jedno od njegovih temeljnih političkih stajališta bilo je da se postojeća višenacionalna država, izložena srbijanskoj prevlasti, mora preustrojiti ako želi opstati. Kako bi riješio hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, ušao je u pregovore s premijerom Dragišom Cvetkovićem te s njime 26. 8. 1939. sklopio sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska.
Smatrajući da će pobjedom savezničkih snaga HSS preuzeti vlast u Hrvatskoj, zauzimao se za »politiku čekanja« odbijajući suradnju i s partizanima i s ustašama. Kako bi ga spriječile u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u listopadu 1941. u koncentracijski logor Jasenovac, a od ožujka 1942. bio je u kućnome pritvoru na imanju u Kupincu. U lipnju 1945. otišao je u emigraciju, isprva u Francusku (Reims, Pariz), a 1947. u SAD (Washington). Ondje je bio jedan od suosnivača (1947.) Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka.
U inozemstvu je uspio očuvati HSS (stranka je u domovini prestala djelovati). Zastupao je ideju da bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazumijevanja iz 1939., a od 1956. isticao je misao da bi jugoslavensku zajednicu valjalo preustrojiti na konfederalnom načelu. Napisao je memoare U borbi za slobodu. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u domovinu i 15. 5. 1996. i položeni na zagrebačkom groblju Mirogoj.