1892. Lujo Marun otkrio je Pralik Gospe Velikoga Zavjeta
Lujo Marun (svjetovno ime Stjepan); (Skradin, 10. XII. 1857. – Knin, 15. I. 1939.) bio je franjevac, hrvatski arheolog.
Za potrebe istraživanja osnovao je Odbor za istraživanje hrvatskih starina u kninskoj okolici, a 1887., na poticaj F. Bulića, i Kninsko starinarsko društvo (poslije Hrvatsko starinarsko društvo).
Vodio je arheološka istraživanja u Kninu i okolici (Biskupija, Kapitul, Vrpolje), Uzdolju, Ždrapnju, Sv. Spasu na vrelu Cetine, Ostrovici kraj Bribira, Galovcu kraj Zemunika, Šopotu kraj Benkovca, otkrivajući spomenike i natpise iznimno značajne za starohrvatsku povijest i kulturu što mu je omogućilo da 1893. osnuje Prvi muzej hrvatskih spomenika u Kninu.
- otkrio je Pralik Gospe Velikoga Zavjeta. Najstariji sačuvani marijanski lik u hrvatskoj umjetnosti, nazvan Pralik Gospe Velikoga Zavjeta, pronašao je fra Lujo Marun 14. svibnja 1892. godine. Nađen je u ostacima crkve sv. Marije kod Knina tijekom arheoloških iskapanja na lokalitetu Crkvina. Prema romaničkim ukrasima zaključeno je da potječe iz druge polovice 11. stoljeća, a stilski podsjeća na bizantske prikaze Bogorodice.
Crkva sv. Marije bila je stolna crkva kninskog biskupa. Izgrađena je u 9. stoljeću, a obnovljena je pod pokroviteljstvom kralja Dmitra Zvonimira, najkasnije do 1078. godine. Pokraj njenih temelja, prema nacrtu kipara Ivana Meštrovića, sagrađena je 1938. nova crkva Naše Gospe.
Pronađeni lik Gospe koja se sastoji od nekoliko kamenih ulomaka frontalno je urezan na reljefnom trokutastom zabatu. Prikazana je u molitvenom stavu – ruke drži na prsima s okrenutim dlanovima prema vjernicima. Oko glave joj je aureola, preko ramena ima prebačen plašt, a na čelu i iznad glave urezan je križ. Ispod Gospe je luk na kojem je latinski natpis: “SALV(e) (re)G(ina) S(alve) V(i)RGO” (hrv. Zdravo Kraljice, zdravo Djevice).
1922. Rodio se Franjo Tuđman
Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922. – Zagreb, 10. XII. 1999.) bio je hrvatski povjesničar, političar i državnik (vidi 10. prosinca).
1922. Počeo s radom Središnji ured za osiguranje radnika
Današnji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje započeo je svoje djelovanje 14. svibnja 1922. godine kao Središnji ured za osiguranje radnika. Osnovan je temeljem Zakona o osiguranju radnika. Izgrađena je zgrada Središnjega ureda za osiguranje radnika u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu gdje se i danas nalazi Središnja služba Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Zgrada je djelo Rudolfa Lubynskog, hrvatskog arhitekata secesije.
Središnji ured, sa sjedištem u Zagrebu, bio je nositelj socijalnog osiguranja radnika za čitavu tadašnju Kraljevinu SHS.
1974. Umro je Ljubo Babić
Ljubo Babić (Jastrebarsko, 14. VI. 1890. – Zagreb, 14. V. 1974.) bio je hrvatski slikar, grafički oblikovatelj i scenograf, povjesničar umjetnosti i muzealac.
Prve pouke primio je u zagrebačkoj privatnoj slikarskoj školi Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Od 1907. studirao je na ALU-u u Zagrebu, od 1910. na Akademiji u Münchenu na kojoj je i diplomirao 1913. te 1914. na Académie de la Grande Chaumière u Parizu. Bio je član društva „Medulić“. Sudjelovao je u kretanjima ka kulturnom povezivanju južnoslavenskih naroda.
Nakon povratka u Zagreb otvorio je 1915. privatnu slikarsku školu u svojem atelijeru, 1916. postaje nastavnikom na ALU-u u Zagrebu (gdje radi do umirovljenja 1961., a od 1940. kao redoviti profesor) te je među pokretačima manifestacije Proljetni salon.
Poslije Prvoga svjetskog rata putuje u Španjolsku gdje pod utjecajem Ribere, Velásqueza i Goye nastaje ciklus antologijskih akvarela s impresijama S puta po Španjolskoj (1920.).
Kontinuirano je djelovao i kao povjesničar umjetnosti (diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932.).
Zaslužan je za postavljanje Josipa Račića i Miroslava Kraljevića na mjesto začetnika hrvatskoga slikarskog modernizma ističući njihovo nastavljanje tradicije francuskoga realizma Gustavea Courbeta i É. Maneta kao »ispravnu orijentaciju«. Istodobno je mnogobrojnim stvarateljima uskratio epitet umjetničkoga, osobito avangardnim umjetnicima.
Bio je prvi kustos i autor prvoga postava u Modernoj galeriji, zatim njezin ravnatelj nakon Drugoga svjetskoga rata. Bio je i ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora JAZU kojoj je autor postava 1947. Pripremio je i mnoge druge postave.
U travnju 1941. godine Ljubo Babić dizajnira državnu zastavu Nezavisne Države Hrvatske i prvu seriju novca. Također je dizajnirao vojne oznake ustaške vojnice. Likovno je uredio veleposlanstvo NDH u Berlinu. Zbog svoga umjetničkog djelovanja za vrijeme NDH Babić je bio 1945. isključen na šest mjeseci iz Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske što je bio rezultat nesnošljivosti Đure Tiljka prema njemu.
Pisao je i memoarsku prozu i putopise (Pod italskim nebom, 1937., Između dva svijeta, 1955.).
Surađivao je s redateljem Brankom Gavellom u izradi brojnih scenografija za dramsko kazalište u Zagrebu. Ostvario je više od 200 scenografskih postava.
Njegovo slikarstvo tematski je vrlo raznoliko: slikao je portrete, krajolike, studije, mrtve prirode, motive iz narodne poezije i folklora. Izražavao se u različitim slikarskim i grafičkim tehnikama kao što su tempera, ulje, akvarel, kreda, bakropis, litografija. U likovno stvaralaštvo unosi i svoje osobno proživljavanje umjetničkih, kulturnih i političkih zbivanja u kojima je aktivno sudjelovao. Godine 1940. postao je redoviti profesor na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji. Organizirao je mnogobrojne likovne izložbe u zemlji i inozemstvu i objavio niz radova iz povijesti umjetnosti i kritičkih prikaza o suvremenim likovnim zbivanjima. Opremio je i ilustrirao mnogobrojne knjige, radio nacrte za plakate, interijere i predmete umjetničkoga obrta.
Kao jedan od glavnih pokretača likovnoga života i arbitra na hrvatskoj likovnoj sceni, svojom je svestranošću i organizacijskim sposobnostima presudno utjecao na smjer i oblikovanje temeljnih tijekova hrvatske umjetnosti gotovo cijelog XX. stoljeća.
Bio je od 1950. redoviti član JAZU-a. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1964. Posmrtno su mu priređene retrospektivne izložbe.