1270. Umro je Bela IV.
Bela IV. (Komoransko-ostrogonska županija, Mađarska, 29. XI. 1206. – kraj Budima, 3. V. 1270.) bio je hrvatsko-ugarski kralj (1235. – 1270.) iz dinastije Arpadovića.
Bio je jedan od najvećih vladara iz dinastije i obnovitelj kraljevstva nakon velike provale Mongola 1241. godine. Značajan je i njegov doprinos nastajanju i razvitku slobodnih kraljevskih gradova, među njima i Zagreba, koji je dobio te povlastice Zlatnom bulom kralja Bele IV. 1242. godine.
Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II., 1235. godine, na prijestolje je došao njegov sin Bela IV. On je dokinuo zasebnu krunidbu za hrvatskog i za ugarskog vladara te se prvi okrunio jednom istom ceremonijom i krunom za hrvatskog i ugarskog kralja. Odmah po preuzimanju krune radio je na jačanju kraljevske vlasti. Vratio je pod kraljevsku vlast sva imanja koja je njegov otac razdijelio ili su ih se plemići domogli na nepošten način. Velikašima je naredio da svi svoje zahtjeve moraju predati u obliku pisane molbe i čekati rješenja, a ne kao dotad usmeno izlagati svoje slučajeve i odmah tražiti odgovor.
Vojska Bele IV. pretrpjela je težak poraz pri navali Mongola. Bela IV. je pobjegao u Austriju, a kasnije u tvrđavu Klis. Nakon smrti velikog kana Ogotaja Mongoli su se povukli i iza sebe ostavili opustošene gradove.
Tijekom mongolske invazije u Dalmaciji (1242.), u Klisu su preminule dvije malodobne Beline kćeri, princeze Margareta i Katarina, čiji su zemaljski ostaci pohranjeni u maleni sarkofag i postavljeni iznad ulaza u splitsku katedralu, gdje se i danas nalaze.
Kralj se po prestanku ratne prijetnje vratio u opustošenu Ugarsku. Zavladala je glad i kuga.
Godine 1242. Bela IV. izdao je Zlatnu bulu kojom je zagrebački Gradec oslobođen različitih poreza, omogućena mu je samouprava i izravno je bio podvrgnut samo kralju, odnosno taverniku (predstojniku kraljevske komore) uz uvjet da izgradi čvrste zidine.
Radi bolje obrane kraljevstva, a shvativši da su tvrdi gradovi bili jedina zaštita narodu, kralj Bela IV. počeo je podizati gradove, a poticao je i crkvene te svjetovne velikaše da ih podižu. Da bi ponovno oživio opustjelu zemlju, poticao je useljavanje stranaca, osobito Nijemaca, kojima je dijelio povlastice. Vraćajući se iz Trogira u Ugarsku, hrvatsko-ugarski kralj je doveo u okolicu Budima i Pešte prve značajnije zajednice hrvatskih naseljenika.
Za vladavine Bele IV. počeo je razvoj gradova u Hrvatskoj. Kraljevim povlasticama postali su slobodni kraljevski gradovi te dobili pravo da sami biraju svoju upravu. Povlasticu slobodnog kraljevskog grada u Hrvatskoj dodijelio je gradovima: Samoboru, Križevcima, Jastrebarskom i zagrebačkom Gradecu. Status slobodnih gradova ranije su stekli: Varaždin, Vukovar, Virovitica i Petrinja.
Bela IV. zaratio je s Mletačkom Republikom zbog Zadra, ali je bio poražen 1243. godine. 1244. sklopio je mir s Venecijom i odrekao se Zadra.
Oko 1260. godine kralj Bela učinio je velike promjene u upravi hrvatskih zemalja. Odredio je da u Hrvatskoj vlada herceg (dux totius Sclavoniae, Croatiae et Dalmatiae) od kraljevskog roda kojemu je dodijelio dva bana: slavonskoga i hrvatsko-dalmatinskog. Također, naredio je da, ako ne bi bilo hercega kraljevske krvi, tada bi tu dužnost obnašao slavonski ban s naslovom “cijele Slavonije” (totius Sclavoniae), a njemu se morao pokoravati hrvatsko-dalmatinski ban koji je katkad ima i naslov “primorskog bana” (banus maritimus). Time je hrvatsko kraljevstvo podijeljeno u dva zasebna politička i upravna teritorija: u Kraljevinu Dalmaciju i Hrvatsku na jugu i Kraljevinu Slavoniju na sjeveru. Ta će se razdioba održati sve do 16. stoljeća.
Kralj Bela IV. umro je 3. svibnja 1270., a naslijedio ga je sin Stjepan V.
1992. Stradavanje djece u Slavonskome Brodu
Nedjelja, 3. svibnja 1992. bila je krvava nedjelja u Slavonskom Brodu. Srpski agresor napao je iz Bosne grad topničkim i minobacačkim granatama te projektilima ispaljenim iz vojnih zrakoplova Jugoslavenske armije. Poginulo je 16 osoba, od toga šestero djece. Ranjeno je 60 osoba, od toga 30 teško. Marinko Marinković imao je samo godinu i pol kada je njegov život 3. svibnja 1992. prekinula srpska granata.
U službenom izvješću zapisano je: „Srpski zločinački zrakoplovi najintenzivnija borbena djelovanja imali su od 2. do 8. svibnja 1992. pri čemu su izveli 65 napada s 200 naleta u području cilja. Borbena djelovanja izvršena su u 80 posto slučajeva. U napadima je sudjelovalo 100 zrakoplova, a izvršeno je i blizu 60 izviđačkih letova s 30 zrakoplova. Jugosrpsko ratno zrakoplovstvo u svojim zločinačkim namjerama koristilo je najrazornija raspoloživa streljiva, jer je cilj bio uništiti, razoriti i ubiti. Iz tih krvožednih zrakoplova izbačeno je: oko 70 aviobombi od 250 kg tipa RAB, PRAB i slično, 24 vođene aviobombe od 250 kg. tipa MAWERICK, četiri kasetne bombe tipa BELL 755, 60 navođenih raketnih zrna tipa MUNJA čiji tip odgovara raketama VBR-a tipa Oganj i Plamen.“
Tijekom Domovinskoga rata ubijeno je 402 djece. Na području Općine Slavonski Brod tijekom 1992. godine ubijeno je 27-oro djece na pragu svoga doma, a 65 ih je ranjeno. Za počinjeni zločin nitko nije odgovarao.
1998. Umro je Gojko Šušak 
Gojko Šušak (Široki Brijeg, 16. III. 1945. – Zagreb, 3. V. 1998.) bio je hrvatski političar i ministar obrane Republike Hrvatske.
Živio je u Kanadi, a u Hrvatsku se vratio nakon prvih višestranačkih izbora. U prvoj vladi nakon višestranačkih izbora bio je ministar iseljeništva do 4. ožujka 1991. godine kada je imenovan zamjenikom ministra obrane Martina Špegelja. Kao ministar iseljeništva Šušak je imao veliku ulogu u prikupljanju sredstava među iseljenicima za kupnju oružja. Od 18. rujna 1991. godine do svoje smrti 3. svibnja 1998. bio je ministar obrane. Bio je jedan od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana. Kao ratni ministar dao je nemjerljiv doprinos u reorganizaciji i ustrojstvu Hrvatske vojske, naoružavanju, obuci i ratnim operacijama za oslobađanje okupiranih područja.
Iznimne zasluge Gojko Šušak ostvario je u uspostavljanju partnerskih odnosa s SAD-om što je omogućilo zaustavljanje rata s Muslimanima u Bosni i Hercegovini te postizanju sporazuma za zajedničko djelovanje Hrvatskih snaga (HV, Specijalna policija, HVO) i Armije BiH. U proljeće 1994. godine američka Vlada počela je blisko surađivati s Vladom Republike Hrvatske. Ministar Šušak uspostavio je vrlo blisku suradnju svojega ministarstva s Ministarstvom obrane SAD-a. Bio je cijenjen u vojnim krugovima u Pentagonu, posebice kod američkog ministra obrane Williama Perryja koji ga je smatrao “čovjekom od riječi”. Ministarstvo obrane je za Šuškova mandata usvojilo široki plan modernizacije, reorganizacije i naoružavanja Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH). Oko milijardu dolara potrošeno je na nabavu oružja, uglavnom kupljenog od bivših članica Varšavskog pakta. Istodobno je MPRI (Military Professional Resources Inc.) pomogao u osposobljavanju hrvatskih časnika. Već od listopada 1994. godine Šušak je uveo novi obrazovni program za časnike temeljen na praksi NATO saveza.
Nakon oslobađanja Knina ministar Šušak kratko je kazao predsjedniku Tuđmanu: „Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!“ To kratko izvješće ministra Šuška postalo je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske.
Umro je 3. svibnja 1998. u Zagrebu, a pokopan 7. svibnja na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja. Na njegovom pokopu William Perry (ministar obrane SAD-a) rekao je kako je Šušak „za Hrvatsku bio presudan u uspostavi slobode, a za Sjedinjene Države za uspostavu mira i stabilnosti na ovom prostoru“.
Zbog iznimnog doprinosa u stvaranju samostalne Republike Hrvatske i Oružanih snaga višestruko je odlikovan. Posmrtno je promaknut u čin stožernoga generala Hrvatske vojske.
2023. Umro je Jasmin Starvos 
Jasmin Stavros, rođen kao Milo Vasić (Split, 1. XI. 1954. – Zagreb, 3. V. 2023.) bio je hrvatski bubnjar i pop pjevač.
Završio je osnovnu i srednju glazbenu školu. Išao je na sate solo pjevanja. Od 15-e godine profesionalno svira u brojnim splitskim sastavima, a od 1978. radi kao studijski bubnjar u Jugotonu.
Bio je dvije godine u Americi gdje je završio privatnu jazz akademiju Stanley Spector u New Yorku. Kao jedan od najboljih studenata i zapravo najbolji student iz Europe dobio je 1982. godine zelenu kartu za boravak u SAD-u. U tomu je trenutku već imao ženu i dvoje djece zbog kojih se ipak odlučio vratiti u domovinu. Prije odlaska u Ameriku svirao je četiri godine udaraljke u HNK-u, a dirigirali su mu: Vjekoslav Šutej, Nikša Bareza, Silvije Bombardelli i Boris Papandopulo. Usporedno je snimao ploče i svirao u sastavu Olivera Dragojevića. Surađivao je s mnogim glazbenicima. Izdao je 15 studijskih albuma.
Bio je veliki vjernik i humanitarac. Tijekom Domovinskoga rata održao je preko 500 humanitarnih koncerata.
Umro je 3. svibnja 2023. godine u 69. godini života.