1567. Umro je Marin Držić
Marin Držić (zvan Vidra); (Dubrovnik, 1508. – Venecija, 2. V. 1567.) bio je hrvatski pjesnik, dramski pisac, autor političkih tekstova i glumac.
Držić je rođen u Dubrovačkoj Republici i tamo je započeo svećeničku karijeru da bi zatim otišao u Sienu studirati humanističke znanosti i kanonsko pravo gdje je razvio književni talent. Ne završivši studij vraća se u Dubrovnik gdje piše komediografska djela u kojima se mnoga dubrovačka vlastela prepoznaje te Držić pada u nemilost. Ponovno odlazi iz rodnoga grada i potuca se po svijetu (Austrija, Carigrad, Venecija) te naposljetku dolazi u Firencu gdje pokušava organizirati ustanak protiv dubrovačke vlastele. Ne dobivši potporu za svoje planove razočaran se vraća u Veneciju gdje iznenada umire. Pokopan je u zajedničkoj grobnici Bazilike sv. Ivana i Pavla (tal. Basilica di San Giovanni e Paolo).
Kao umjetnik Držić će ostati zapamćen prije svega po komedijama Dundo Maroje i Skup u kojima je izrazio draž pučkog govora te prvi u djela uveo jednostavne likove iz običnog života. Osim toga Držić je bio i vrstan glazbenik – svirao je orgulje, leut, flautu, kontrabas…
Držićev književni opus pokazuje veliko piščevo poznavanje suvremenoga talijanskog, ali i prethodnoga antičkog teatra. Držić je u Sieni temeljito proučio poetiku Plautovih i Terencijevih komedija koje su bitno utjecale na nastanak njegovih najvažnijih proznih komedija.
Dramska djela:
Pomet (izgubljena komedija), Tirena (pastoralna drama u stihu), Novela od Stanca (pokladna igra), Venere i Adon ili Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (rustikalno-mitološka drama u stihu), Dundo Maroje (komedija u prozi), Džuho Kerpeta (pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija), Skup (komedija u prozi), Grižula ili Plakir (rustikalno-mitološka drama u prozi i stihu), Tripče de Utolče (komedija u prozi), Arkulin (komedija u prozi), Pjerin (komedija sačuvana u fragmentima), Hekuba ( tragedija).
Poezija: Pjesni, U smrt od Fjore Martinove Šumičić, Epithaphio, Svitlom i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, Tužba Ljubmira od komedije Tirene, Prolog drugi komedije prikazane u Držić na piru.
Neknjiževni spisi: Predstavka senatu Sienske Republike, Jedan rektorski dopis iz Siene, Izjava u parnici braće Primovića, Politička pisma.
U nekoliko navrata djela su mu bila pretiskivana već u XVII. stoljeću, ali prije druge polovice XIX. stoljeća njegov opus nije bio poznat ni znanstvenicima. Premda su mu na sceni HNK-a u Zagrebu igrali Novelu od Stanca u posljednjim godinama XIX. stoljeća, Držićev se moderni scenski glas prepoznao tek nakon prvih adaptacija M. Foteza koji je 1938. postavio u Zagrebu Dunda Maroja. U sljedećim desetljećima na scenu su postavljene sve njegove drame, prevođen je na mnoge svjetske jezike i prikazivan na stranim scenama. Najprije prerađivana, Držićeva se djela danas izvode s visokim stupnjem izvornosti. Najbolje su izvedbe ostvarene na dubrovačkim otvorenim scenama.
1683. Umro je Stjepan Gradić
????????????????????????????????????
Stjepan Gradić (Dubrovnik, 6. III. 1613. – Rim, 2. V. 1683.) bio je hrvatski znanstvenik, filozof, prevoditelj, polihistor i diplomat (isusovac).
Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu, potom pravo u Bologni, gdje je 1638. stekao doktorat. Za svećenika je zaređen 1643. Od 1653. stalno živio u Rimu. Bio je član Akademije koju je osnovala švedska kraljica Kristina, od 1661. kustos, a od 1682. predstojnik Vatikanske knjižnice.
Bio je predsjednik hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu (četiri puta). Kao diplomat zastupao Dubrovačku Republiku u Rimskoj kuriji. Velik dio njegova opsežnog opusa ostao je u rukopisu. Bavio se teorijskim matematičkim istraživanjima i praktičnim pitanjima fizike.
Surađivao je s Ivanom Lučićem na djelu De regno Dalmatiae et Croatiae, priredio izdanje Kristijade Junija Palmotića.
Kao književnik ogledao se u prigodnicama, epigramima, religioznom pjesništvu, govorima. Veliko kulturnopovijesno značenje ima njegova korespondencija. Opsežnu monografiju o njemu objavio je Stjepan Krasić 1987. godine.
Pomagao je u obnovi Dubrovnika nakon potresa koji se dogodio na veliku srijedu 6. travnja 1667. i, zahvaljujući širokom krugu prijatelja, suradnika i poznanika koje je tijekom godina stekao po čitavoj Europi, organizirao je pomoć razorenom gradu u novcu, hrani, građevinskom materijalu. Danas se na pročelju dubrovačke Katedrale nalazi spomen-natpis o neumornim Gradićevim nastojanjima na gradnji katedrale koja je započela 1674., a bila dovršena 1713. „Ovaj hram Uznesenja Gospina posvećen je neumornom brigom opata Stjepana Gradića“. Za svoje zasluge prozvan je ocem domovine, pater patriae.
1843. Prvi saborski govor na hrvatskome jeziku
Ivan Kukuljević Sakcinski održao je 2. svibnja 1843. godine prvi službeni govor na hrvatskome jeziku u povijesti Sabora. U svom rodoljubno nadahnutom govoru pozvao je i na uvođenje hrvatskoga jezika u škole i urede kako bi se mogao postupno uvesti i u javni život. Prije Kukuljevićeva govora, svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na latinskom jeziku. U saboru je tek 1847.godine donesena odluka o uvođenju narodnoga jezika kao službenoga, a početak primjene hrvatskoga jezika na zasjedanjima Sabora dogodio se tek 1848. godine.
Na Kukuljevićev prijedlog, četiri godine kasnije, 23. listopada 1847. Sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi. U Saboru se hrvatski kao službeni jezik počinje primjenjivati od 1848. godine.
Uvođenju hrvatskoga kao službenog jezika prethodila je polustoljetna politička borba, a osobito preporodna nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati štokavski jezik u narodnome životu. Osobita zasluga u ovim nastojanjima pripada Ljudevitu Gaju koji je svojom Kratkom osnovom horvatsko-slavonskog pravopisanja iz 1830. stvorio prvo jezikoslovno djelo u doba hrvatskoga narodnog preporoda.
Prvi tekst objavljen novim Gajevim pravopisom u Danici 1835. bila je Mihanovićeva Horvatska domovina, budnica koja je prihvaćena kao hrvatska himna.
1925. Umro je Antun Branko Šimić 
Antun Branko Šimić (Drinovci, BiH, 18. XI. 1898. – Zagreb, 2. V. 1925.) bio je hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj.
Školovao se u Širokom Brijegu, Vinkovcima i Zagrebu. U osmome razredu, 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu. Još je pokrenuo književne časopisa u kojima se zalaže za “izgradnju duhovnog carstva na zemlji”: Juriš (1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm) i Književnik (1923.).
Bolovao je od tuberkuloze; pokušao se liječiti u Dubrovniku, Cavtatu i Zagrebu. Umro je u 27 godini života, 2. svibnja 1925. u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Metamorfoze koje je Šimićevo pjesništvo prošlo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kritički i feljtonistički spisi to zorno ilustriraju. Šimić je intenzivno pratio europska umjetnička zbivanja i promptno je na svoj način reagirao („Tri zapisa o pjesništvu“). Kao kritičar, o domaćim je, pa i etabliranim autorima (Vladimir Nazor), pisao vrlo oštro („Naš najproduktivniji pjesnik“; „Prazna retorika Miroslava Krleže“, 1917.) često ulazeći u polemike („Pravdanje o Vidriću“, 1922.). Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima ekspresionističkoga naraštaja, a bio je dobro upućen i u francusku, pa čak i u skandinavsku književnost. Preveo je jadan roman Knuta Hamsuna (Blagoslov zemlje), jednu dramu te četiri kraća prozna stavka André Gidea, Marcela Prousta, Rose Luxemburg i Alfreda Ehrensteina.
Za svoga kratkog života Šimić je objavio samo jednu zbirku pjesama, Preobraženja, 1920. godine. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata te započeo roman Dvostruko lice. Posmrtno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.
Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela („Tehnika pjesme“, 1923. godine) kao i za definitivnu integraciju hrvatskoga pjesništva u europske književne tokove.
1943. Umro je Gjuro Szabo 
Gjuro Szabo (Novska, 3. II. 1875. – Zagreb, 2. V. 1943.) bio je hrvatski konzervator, muzeolog i povjesničar.
Studirao je germanistiku u Beču. Nakon studija radio je u gimnazijama u: Senju, Osijeku, Bjelovaru i Zagrebu. U Beču, Nürnbergu i Pragu 1910. specijalizirao je iz konzervacije i restauracije povijesnih i umjetničkih spomenika. Na temelju radova na srednjovjekovnim građevinama u Slavoniji postao je 1911. tajnik Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji, koje je osnovano njegovim zauzimanjem. Na tom je položaju utjecao na primjenu suvremenih načela konzervacije. Bio je i ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt od 1919. do 1926. te Muzeja grada Zagreba od 1928. do 1943. Od 1936. član je JAZU. Objavio je velik broj radova s područja povijesti, povijesti umjetnosti i kulture, toponomastike, zaštite spomenika i muzeologije, osobito o spomeničkoj baštini i burgovima sjeverne Hrvatske te povijesti i spomenicima Zagreba. U njima je temperamentnim stilom stalno održavao zanimanje za spomenike kao kulturnu baštinu u doba kada njihovo čuvanje nije imalo čvrste zakonske podloge. Značajnija djela: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Umjetnost u našim ladanjskim crkvama, Kroz Hrvatsko zagorje, Stari Zagreb.
Objavio je više od 200 radova s područja nacionalne povijesti, povijesti umjetnosti, konzervatorstva, muzeologije i toponomastike.
Pokopan je na groblju Mirogoj.