1915. Rodio se Ante Gabrić
Ante Gabrić (Metković, 28. veljače 1915. – Kolkata, Indija, 20. listopada 1988.) bio je hrvatski katolički svećenik, isusovac, misionar, sluga Božji (vidi 20. listopada).
1896. Umro je Ante Starčević
Ante Starčević (Žitnik kraj Gospića, 23. V. 1823. – Zagreb, 28. II. 1896.) bio je hrvatski političar, književnik, publicist.
Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je – kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine.
Studirao je filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu 1843.–1845., potom teologiju u Senju, a doktorirao je filozofiju u Pešti 1846. Ne uspjevši dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji, zaposlio se u odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu gdje je radio do 1861.
Već za školovanja priklonio se ilirskomu pokretu, a u Gajevoj je Danici (od 1845.) te u Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili objavljivao pjesme i prozna djela (pod pseudonimom A. V. Rastevčić). Književnim radom nastavio se baviti i za neoapsolutizma (1851.–1860.) te je napisao četiri drame, od kojih je sačuvan samo Selski prorok. Objavljivao je i pjesme, feljtone, kritike, aforizme i filozofske eseje u Narodnim novinama i Nevenu. Kao vrstan poznavatelj hrvatske jezične baštine priredio je za tisak prvo izdanje Istarskoga razvoda (Razvod istrianski od godine 1325., u: Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1852.), izradivši pritom latiničku transkripciju toga glagoljičkog pravnog spisa. Protivio se jezičnim koncepcijama V. S. Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj, s kojima je vodio oštre polemike o jeziku, te je odbacio Bečki književni dogovor iz 1850. Godine 1853. bio je izabran u književni odbor Matice hrvatske te u uredništvo Nevena, bio je aktivan i u Družtvu za povjestnicu jugoslavjansku, a od 1860. surađivao je u Pozoru. Godine 1861. bio je imenovan velikim bilježnikom Riječke županije, gdje je napisao četiri županijske predstavke, kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske. Ti su spisi bili osnova političkog programa Stranke prava, koju je, zajedno s E. Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, osnovao iste godine. Sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora 1861. i pritom zastupao stajališta o hrvatskom državnom pravu, cjelovitosti hrvatskih zemalja i pravu hrvatskog naroda na samoodređenje. U državotvornom smislu protivio se bilo kakvim zajedničkim poslovima s Austrijom i Ugarskom, a političku budućnost Hrvatske zamišljao je utemeljenu na ugovornom odnosu između kralja i hrvatskog naroda (»Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku«). Istodobno je zastupao liberalna načela u izgradnji države, sukladno zasadama Francuske revolucije. Nakon raspuštanja Hrvatskoga sabora (1861.), zbog političkih je stajališta bio smijenjen s mjesta velikoga bilježnika (1862.), a zatim osuđen i na zatvorsku kaznu (1863.). Godine 1865. ponovno je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gdje se sukobljavao s narodnjacima i unionistima, prekinuvši veze s I. Mažuranićem i J. J. Strossmayerom. U sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio je pogibelj za hrvatski narod pa im se suprotstavljao u mnogim člancima i raspravama (Bi li ka Slavstvu ili ka Hrvatstvu, 1867.; Ime Serb, 1868.; Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj, 1878.). U skladu sa stajalištem da je Hrvatska pravno neovisna država, koja bi se trebala protezati na cijelom hrvatskom povijesnom području, bosanskohercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda. U Zagrebu je 1867. pokrenuo prvi političko-satirični list u Hrvatskoj Zvekan, a od 1868. svoje je političke tekstove objavljivao u pravaškom glasilu Hervat. Godine 1870. objavio je Naputak za pristaše Stranke prava, u kojem se zauzimao za otvorenost svoje stranke svim slojevima hrvatskog društva te ljudima različite vjeroispovijesti smatrajući to preduvjetima nacionalnoga jedinstva. Ujedno se suprotstavio sudjelovanju klera u političkom životu, zbog čega su ga često osuđivali u crkvenim krugovima. Nakon Rakovičke bune 1871. Stranka prava bila je raspuštena, a on uhićen i zatvoren; nakon toga se povukao na obiteljsko imanje u Jasku (kraj Zagreba). Godine 1878. ponovno je bio biran u Sabor te je bio zastupnikom do kraja života. Od tada je živio u Sušaku pišući članke za pravaški list Sloboda, među kojima se ističe serija članaka Ustavi Francezke, objavljena u povodu stogodišnjice Francuske revolucije. Zbog unutarstranačkih sukoba s F. Folnegovićem, istupio je iz stranke i 1895. s J. Frankom, E. Kumičićem i M. Starčevićem osnovao Čistu stranku prava. Godine 1895. bio mu je predan narodnim prilozima izgrađen »Starčevićev dom« u Zagrebu, gdje je i umro. Svojim je djelima i političkim radom postavio teorijskopolitičke temelje suvremene hrvatske nacionalne države i zbog toga je još za života bio prozvan Ocem Domovine. Njegov nadgrobni spomenik (rad I. Rendića) nalazi se u Šestinama u Zagrebu. Ostala djela: Nekolike uspomene (1870.), Na čemu smo (1878.), Pisma Magjarolacah (1879.), Nagodbe (1880.), Jubilei (1888.), Najnovija davorija (1893.), Djela dra Ante Starčevića (I–III, 1893.–1894.), Iztočno pitanje (1899.), Izabrani spisi (1943.), Misli i pogledi (1971.), Politički spisi (1971.), Književna djela (1995.), Govori (1996.).
Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskoga i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.
U početku Starčević se zalagao i podržavao ilirski pokret, kasnije preuzima poglede iz francuskog razdoblja vezane uz nacionalizam i liberalizam, u pogledu na slobode i prava naroda i nacija, vjerski pluralizam i parlamentarni monarhizam.
Umro je u 73. godini života u Zagrebu. Pokopan je uz crkvu sv. Mirka u Šestinama (prema njegovoj želji). Na posljednji ispraćaj Ante Starčevića došlo je više od 30.000 ljudi iako je on želio skroman sprovod.
1938. Umro je Nikola Faller 
Nikola Faller (Ivanec, 22. 4. 1862. – Zagreb, 28. 2. 1938.) bio je dirigent i skladatelj.
Glazbu je učio u Varaždinu i Zagrebu, potom se usavršavao na privatnim studijima u Beču, Parizu i Londonu. Djelovao pretežito u Zagrebu kao nastavnik glasovira, dirigent u Operi HNK, zborovođa i nastavnik glazbe, ali i u Splitu (1889.–1891.) te Osijeku (1910.–1912., intendant u HNK-u). Od 1924. do 1938. predsjednik je Hrvatskoga pjevačkog saveza. Osobite zasluge stekao je kao ravnatelj Opere HNK u Zagrebu zbog poticanja domaćega glazbeno-kazališnog stvaralaštva, uvođenja baleta, sređivanja dokumentacije i proširenja repertoara.
Za života objavio autobiografske napise (Neka govore činjenice: tok mojega života, 1934., Moja autobiografija, 1937). Dirigirao je više od 1900 puta, kao i praizvedbom opere Porin Vatroslava Lisinskog. Izveo je više od 250 različitih djela te je autor 40 skladbi.
2021. Umro je Milan Bandić 
Milan Bandić (Grude, 22. studenoga 1955. – Zagreb, 28. veljače 2021.) bio je hrvatski političar, dugogodišnji gradonačelnik grada Zagreba.
Započeo je svoju karijeru u Savezu komunista Hrvatske te je 1990. prešao u njegovoga nasljednika, Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Postao je zagrebački gradski vijećnik 1995., a nakon poraza HDZ-a na parlamentarnim izborima 2000. kandidat je SDP-a za zagrebačkog gradonačelnika te pobjeđuje s 20% glasova. Nastavit će služiti još pet mandata, kasnije prešavši u koaliciju s HDZ-om 2015. godine, nakon što je izbačen iz SDP-a 2009. Osnovao je vlastitu stranku, nazvanu Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti.
Nekoliko projekata ostvareno je sredinom 2000-ih, npr. obnova Bundeka, izgradnja Arene Zagreb i proširenje Zagrebačke avenije te dugo najavljivana izgradnja podvožnjaka ispod Remetinečkoga rotora, 2018. – 2020. Pod njegovom upravom započela je obnova Sljemenske žičare, a više projekata je najavljivao, ali nisu realizirani za njegova mandata: projekt toplica u Blatu, Sveučilišna bolnica u Blatu, kongresni centar, obnova stadiona Maksimir…Obnovio je tramvajski vozni park.
- primljen je u Družbu Braće hrvatskoga zmaja s titulom Zmaj od Kamenitih vrata.
Umro je 28. veljače 2021. od srčanoga udara. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.