1483. Misal po zakonu rimskog dvora – prva tiskana hrvatska knjiga
Unatoč svim nagađanjima, za hrvatski Prvotisak, koji je ujedno i prvi misal na svijetu koji nije tiskan latinicom, nego nekim drugim pismom – glagoljicom, u početku se mislilo da je tiskan u Mletcima, ali u današnje vrijeme prevladala je pretpostavka kako je hrvatski prvotisak tiskan na hrvatskome tlu. Ugledni poznavatelj i povjesničar knjige Zvonimir Kulundžić u svojim je brojnim radovima i knjigama na tu temu iznio uvjerljive dokaze koji govore u prilog Kosinja kao mjesta tiskanja Misala. Ivan Mance u knjizi Kosinj – Izvorište hrvatske tiskane riječi, obrađuje sve dostupne materijale na temu kosinjske tiskare, analizira sve aktualne teze o mjestu prve tiskare u Hrvata te donosi najopsežniju kartografsku analizu Kosinja (u kontekstu tiskare) te time dodatno pozicionira Kosinj kao lokalitet prve tiskare u Hrvata i mjesto tiskanja Misala. Osim Mletaka i Kosinja, za mjesto tiskanja Misala pretpostavljani su tako Izola, Roč i Modruš u Lici. Tiskan je i na pergameni te je prva hrvatska i slavenska inkunabula tiskana ne samo na papiru, nego i na pergameni. Osim toga, hrvatski je prvotisak prva hrvatska i slavenska inkunabula tiskana dvobojno, crveno i crno. Jedna je od najljepše tiskanih inkunabula uopće.
Misal prvi spominje zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700. – 1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar, a 1820. godine i bjeloruski slavist i orijentalist Mihail Bobrowski, koji duhovito primjećuje kako je “ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana”. Bobrowski 20. listopada 1821. godine iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.
Sačuvano je dvanaest nepotpunih primjeraka, od kojih se sedam čuva u Hrvatskoj. Dva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signature: RI-4 -62a i RI-4 -62b), dva u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (signature: Ink.-II-14a i Ink.-II-14b), jedan u samostanu Franjevaca trećoredaca glagoljaša sa Ksavera u Zagrebu (signatura: Sign. II, A, 1.), jedan u Dominikanskom samostanu na otoku Braču te jedan u Gradskoj knjižnici grada Zagreba. Izvan Hrvatske čuva se pet primjeraka. Jedan u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu (signatura: BX2015.A5 R6 1483.), jedan u ruskoj Nacionalnoj knjižnici u Sankt Peterburgu (signatura: Берч. 1), jedan Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču (signatura: Ink.1.D.14), te dva primjerka u knjižnici u Vatikanu (signature: Inc. II 733 i Inc. II 744).
Dvadeset drugi veljače značajan je dan za Hrvatsku kulturu jer na njega pada obljetnica tiskanja prve hrvatske knjige – glagoljičkog Misala po zakonu rimskog dvora. Dogodilo se to 1483. godine, svega nešto više od tri desetljeća nakon Gutenbergovog otkrića tiska. Bitna je činjenica da je taj Misal tiskan na hrvatskom jeziku i glagoljicom jer je time postao prvi u svijetu koji nije tiskan na latiničkom pismu latinskim jezikom.
Značaj Misala nadilazi Hrvatsku time što je to prva knjiga uopće tiskana u slavenskom svijetu. Inače, sve knjige tiskane prije 1501. godine smatraju se izuzetno vrijednima i nazivaju se inkunabule (prvotisci).
Drugo izdanje Misala tiskao je Blaž Baromić 1494. godine u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Veneciji te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. godine.
1913. Rodio se Ranko Marinković
Ranko Marinković (Vis, 22. II. 1913. – Zagreb, 28. I. 2001.) bio je hrvatski književnik (vidi 28. siječnja).
1924. Ratificiran ugovor o pripajanju Rijeke Italiji 
Ugovor kojim je Rijeka pripala Italiji službeno je ratificiran 22. veljače 1924. godine. Taj ugovor sklopile su Kraljevina SHS i Kraljevina Italija u Rimu i njime je teritorij Rijeke de facto i de jure prepušten Italiji. U prethodnom razdoblju Rijeka je bila čak i nezavisna država, nazvana Slobodna Država Rijeka, no talijanski su fašisti preuzeli vlast i na kraju je riječko područje ipak izgubilo nezavisnost i priključeno je Italiji.
O kojem se točno području radilo? Granica Italije i SHS postavljena je na Rječinu, tako da Sušak nije pripadao Italiji. Granica je na sjever išla oko Drenove i zatim opet na jugozapad prema Kantridi. Od Kantride pa do Preluka Rijeku je s ostatkom talijanskog teritorija u Istri spajao uski priobalni koridor, širok samo nekoliko stotina metara.
Takvo razdvajanje Rijeke od njenog prirodnog zaleđa imalo je katastrofalne posljedice za gospodarstvo. Naime, u Kraljevini SHS (od 1929. zvanoj Kraljevina Jugoslavija) razvijan je Sušak kao odvojena luka, konkurentska Rijeci. Riječka luka doživjela je velik pad.
1944. Angloameričko bombardiranje Zagreba 
Dana 22. veljače 1944. dogodilo se prvo veće savezničko bombardiranje Zagreba u Drugom svjetskom ratu. Bombardiran je sam centar grada: područje oko Tkalčićeve i Opatovine, Botanički vrt, zgrada Zdravstvenog osiguranja, škola u Križanićevoj ulici.
Tijekom bombardiranja najteže su pogođena područja: Črnomerec, Borongaj i Pleso. Bombardiran je i dominikanski samostan; ubijeno je osam studenata Bogoslovije. Povodom smrti bogoslova zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac poslao je protestno pismo britanskom veleposlaniku pri Svetoj Stolici.
Zagreb je bombardiran više puta: 22. veljače 1944., 6. travnja 1944., 24. svibnja 1944., 30. svibnja 1944., 30. lipnja 1944., 7. srpnja 1944., 5. siječnja 1945., 19. siječnja 1945., 13. veljače 1945., 4. ožujka 1945., 12. ožujka 1945. te 14. ožujka 1945.
1965. Franjo Šeper postao kardinal 
Franjo Šeper (Osijek, 2. X. 1905. – Rim, 30. XII. 1981.) bio je zagrebački nadbiskup, kardinal i teolog.
Dana 22. veljače 1965. godine zagrebački nadbiskup Franjo Šeper postao je kardinalom.
Na Papinskome sveučilištu Gregoriani u Rimu doktorirao je filozofiju 1927. i teologiju 1931.; za svećenika zaređen 1930. U Zagrebu djelovao kao vjeroučitelj, nadbiskupski tajnik, ravnatelj Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa (1941.–1951.) i župnik župe Krista Kralja. Od 1954. zagrebački je nadbiskup koadjutor s pravima rezidencijalnoga biskupa, od 1960. rezidencijalni nadbiskup i metropolit, a od 1965. kardinal. Bio je predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije 1961.–1968. Osnovao je 21 novu župu, 1961. inicirao pokretanje Katehetskoga instituta pri zagrebačkom Bogoslovnome fakultetu i održavanje studijskoga Teološko-pastoralnoga tjedna za svećenike te 1966. ponovno pokrenuo Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Aktivno je sudjelovao u pripremama Drugoga vatikanskog koncila kao član Pripravne koncilske komisije za disciplinu sakramenata od 1960. i član Centralne pripravne komisije od 1961. Na Koncilu je bio član Komisije za doktrinu vjere i ćudoređe od 1962., a poslije član Komisije za reviziju Zakonika kanonskoga prava 1964.–1978. i Papinskoga povjerenstva za tumačenje odluka Drugoga vatikanskog koncila 1968.–1978. (vidi 30. prosinca).
2011. Umro je Ivan Picelj
Ivan Picelj (Okučani, 28. VII. 1924. – Zagreb, 22. II. 2011.) bio je hrvatski slikar, grafičar i oblikovatelj.
Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1943. do 1946., koju nije završio. Jedan od osnivača skupine EXAT 51, s kojom je izlagao u Zagrebu i opredijelio se za apstraktnu umjetnost.
Rad na opremi sajamskih izložbi doveo ga je do unosnih poslova – uređenja jugoslavenskih paviljona u Zagrebu, Beču, Hannoveru, Stockholmu, Torinu, Chicagu), koje je izvodio zajedno s kolegama Vjenceslavom Richterom i Aleksandrom Srnecom.
Nakon 1956. godine djelovanje grupe EXAT 51 prestaje, a Ivan Picelj nalazi priliku i mogućnost daljnjeg razvijanja svoje umjetničke misli u okviru međunarodnog pokreta poznatog pod nazivom Nove tendencije.
Među utemeljiteljima je pokreta Novih tendencija, unutar kojeg je stvarao programirana djela kojima je istraživao vizualnu percepciju, ritmove, pomake (Programirani slučaj cm 8-1, 1966.); organizirao izložbe pokreta u Zagrebu. Izradbom plakata, opremom knjiga i kataloga izložbi unaprjeđuje vizualnu kulturu grafičkoga oblikovanja i zagovara ravnopravnost primijenjene umjetnosti. Objavio mape grafika u tehnici sitnotiska (8 serigrafija, 1957.; Cyclophoria, 1971.; Remember, 1984.–1986.; Varijacije, 2002.). U slikarstvu je razvijao geometrijsku apstrakciju (Kompozicija, 1951.; U čast El Lissitzkom, 1956.). Ishodišta je pronalazio u općim načelima konstruktivizma i minimalizma, a temeljni su mu postupci redukcija oblika na geometrijske elemente, multiplikacija osnovne plastične jedinice unutar pravilna rasporeda plohe te analiza tonskoga registra osnovnih boja. Izrađivao je reljefe i objekte u drvu i metalu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1994.).