Dogodilo se na današnji dan, 19. veljače

1826. Rodio se Matija Mesić

Matija Mesić (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 19. II. 1826. –  Zagreb, 5. XII. 1878.) bio je hrvatski povjesničar (vidi 5. prosinca).

 

1931. Ubijen je Milan Šufflay 

Milan Šufflay (Lepoglava, 8. XI. 1879. – Zagreb, 19. II. 1931.) bio je hrvatski povjesničar, pisac, pravaški političar i prevoditelj. Jedan je od utemeljitelja albanologije te autor prvog hrvatskog znanstvenofantastičnog romana.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je povijest te je 1901. doktorirao. God. 1902./1903. studirao je u Institutu za austrijsku povijest u Beču, 1904./1908. bio je kustos u Narodnom muzeju u Budimpešti, a 1908./1916. profesor na katedri za pomoćne povijesne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je u političkom životu Kraljevine SHS, a nakon optužbe za suradnju s političkom emigracijom bio je zatvoren u Srijemskoj Mitrovici (1921./1922). Bio je član vodstva Hrvatske stranke prava, a 1925. neuspješno je pokušavao organizirati Hrvatsku narodnu radikalnu stranku. Bio je jedan od glavnih promotora ideje o »granici na Drini« kao granici svjetova. Njegovo ubojstvo, koje je organizirao režim kralja Aleksandra I. Karađorđevića, odjeknulo je u javnosti te su A. Einstein i H. Mann uputili pismo Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu kojim su tražili osudu ubojstva i kraljeve diktature. U znanstvenom se radu ponajviše bavio pomoćnim povijesnim znanostima, društvenim problemima hrvatske srednjovjekovne povijesti te albanskim srednjovjekovljem. Bio je jedan od utemeljitelja albanistike u svijetu. God. 1903./1904. bio je suradnik T. Smičiklasa na pripremi Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (II, 1904.). Pisao je o srednjovjekovnom dalmatinskom notarijatu (Dalmatinske privatne isprave – Die dalmatinische Privaturkunde, 1904.) i surađivao na albanskom diplomatičkom zborniku (Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, koautori L. Thallóczy i K. Jireček, I–II, 1913./1918). Napisao više knjiga iz povijesti Albanije: Albanski gradovi i utvrde posebice u srednjem vijeku (Städte und Burgen Albaniens hauptsächlich während des Mittelalters, 1924.), Srbi i Arbanasi (1925.), Statuti i uredbe kaptola dračke stolne crkve (Statuta et ordinationes capituli ecclesiae cathedralis Drivastensis, koautor V. Novak, 1927.). Osim političkih eseja (Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike: dvanaest eseja, 1928.) pisao je i romane (Kostadin Balšić, pod pseudonimom Alba Limi, 1920.; Na Pacifiku godine 2255., 1998.).

Vladao je francuskim, njemačkim, talijanskim, engleskim, svim slavenskim jezicima, latinskim i starogrčkim. Profesor Tadija Smičiklas držao ga je svojim najdarovitijim studentom; bio mu je asistent kod redigiranja Akademijina Codex diplomaticus.

U novoj državi Kraljevini SHS 1921. godine uhićen je zbog veleizdaje (špijuniranja u korist strane države) i izveden pred sud zajedno s također optuženim dr. Ivom Pilarom i još 14 suoptuženika. Proces protiv njih bio je od 2 do 25. lipnja 1921. godine. Na sudu je tada rekao, govoreći o dijelu optužnice da su on i drugi radili na nasilnom odvajanju Hrvatske od Kraljevine SHS, kako Hrvatskoj ne treba oružana borba kao u Irskoj, a niti odvajanje nasilnim putem, te kako:

“Hrvatska ima svoje državno pravo, a Hrvati kao politički narod kateksohen imadu svoje naravno pravo, pravo samoodređenja. Prekinuće veze s bivšom monarkijom dne 29. listopada 1918. temelj je nezavisne države Hrvatske. Ta država ne nalazi se u drevnom sklopu… Nema otrgnuća! Nasuprot se baš radi o novom sklopu, koji bi imao tek pravno nastati. Tužiti me dakle, da ja hoću otrgnuti hrvatsku državu, koja postoji, od kraljevstva SHS, koje pravno ne postoji, pravna je i logička zabluda. (…) Ako je hrvatsko čuvstvo, želja i mišljenje o samoodređenju, hrvatskoj državi, vjera u Ententu grijeh, onda sam ja kriv. Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske. Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali jer goni čitav hrvatski narod, izgubit će proces pred licem Evrope… Kao filozofu, kao slobodoumnom Hrvatu meni je lično svejedno, sjedio ja u malim uzama sudbenog stola ili druge koje kaznione, ili pak da izašav na tobožnju slobodu dodjem u veliku tamnicu, u kojoj hvala Bogu, tek privremeno čami hrvatski narod.“

Šufflay je  osuđen na tri godine i šest mjeseci državnih zatvora. Kaznu je izdržavao u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Tijekom izdržavanja kazne u Zagrebu je operiran i konstatirali su mu tuberkulozu pluća, emfizem i grešku na srcu. Dana 2. listopada 1922. godine otpušten je iz kaznionice nakon što je izdržao polovicu kazne i nastanjuje se kod sestre Zlate u Gundulićevoj 25, u Zagrebu.

 Po izlasku iz zatvora posvećuje se opet znanstvenome radu. U proljeće 1928. godine prihvatio je ponudu katedre povijesti Jugoistočne Europe na budimpeštanskom sveučilištu i 1. lipnja iste godine imenovan je sveučilišnim profesorom, no nije otputovao jer mu je molba za putovnicom odbijena.

 

U jesen 1929. godine na traženje albanske vlade i bečke Akademije znanosti nastavlja djelo Jirečeka i Thallóczyja, priređuje III. svezak arhivske građe Codex Albanicus. Prihvativši 1929. godine poziv albanskoga kralja Ahmeda Zogua da posjeti Albaniju, 1930. godine, nakon dugih peripetija i višekratnih intervencija albanske vlade, dobio je putovnicu te je u prosincu doputovao u Albaniju. Sredinom siječnja 1931. godine istraživao je arhivske fondove u Dubrovniku i Kotoru, a krajem siječnja iste godine bio je dovršen III. svezak izdanja Codex Albanicus.

Pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, koja je uživala kraljevu zaštitu, pričekali su ga 18. veljače 1931. godine na pragu kuće i razbili mu lubanju čekićem. Provalili su potom u stan i odnijeli u rukopisu zgotovljen III. Svezak Codex albanicus. Umro je 19. veljače od posljedica zadobivenih ozljeda glave. Policijski agenti Belošević i Zwerger, koji su razbojstvo počinili, sklonili su se u Beograd i uzaludno je, poslije uspostave Banovine Hrvatske, traženo njihovo izručenje. Godine 1940., od 10. do 14. lipnja, u ponovljenom suđenju atentatorima Branku Zwergeru, Ljubomiru Beloševiću i Stevi Večerincu sud je i tad izbjegao dokazati notornu istinu da su atentat i umorstvo izvršeni po naredbi šefa zagrebačke policije Janka Bedekovića, a po narudžbi iz Beograda. Sud je nakon trodnevne rasprave, 21. lipnja 1940. godine, proglasio krivima Zwergera i Beloševića, a Večerinac je oslobođen krivnje. Zwerger je osuđen “na kaznu vječne robije” i “na trajan gubitak časnih prava” a Belošević na pet godina robije i istodobni gubitak časnih prava. Nakon što državni tužitelj nije bio zadovoljan visinom kazni, podnio je 28. lipnja 1940. godine Državnom odvjetništvu priziv i zahtjev za reviziju tražeći od Stola sedmorice neka donese novu odluku o visini kazni. Stol sedmorice potvrdio je kaznu za Zwergera, a za Beloševića je održao novi proces pred Okružnim sudom u Zagrebu tijekom prosinca 1940. i siječnja 1941. godine i za njega je donio, 25. siječnja 1941. godine, oslobađajuću presudu.

Ubojstvo poznatog znanstvenika odjeknulo je i u svjetskoj javnosti tako da su intelektualci predvođeni Albertom Einsteinom i Heinrichom Mannom uputili prosvjedno pismo Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu tražeći osudu ubojstva, ali i diktature kralja Aleksandra.

Međutim, politička ubojstva Hrvata u Jugoslaviji nastavila su se.

Iako je bio pristaša Hrvatske stranke prava, pokopan je 22. veljače 1931. godine u odjeljku arkada na Mirogoju koji pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci.

Na kući u Dalmatinskoj ulici br. 6, pred kojom je izvršen atentat na njega, Družba “Braća Hrvatskoga Zmaja” postavila mu je 1994. godine spomen-ploču.

 

1935. Sibinjske žrtve, ubijeni hrvatski seljaci

Dana 19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero,  a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice.

U nedjelju, 17. veljače 1935. godine, održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana (proslave godišnjice izbora pape). U tome su sudjelovali brojni sibinjski župljani, kao i pridošli gosti iz Brodskog Varoša, Podvinja i Podcrkavlja. Veliku misu je po odobrenju mjesnog župnika služio Mihovil Praskić, župnik u Podcrkavlju, inače rodom iz Bosanskog Dubočca. Nakon mise, on je održao govor koji su prisutni prekidali povicima „Živio dr. Maček!“ i „Živjela Hrvatska!“. Proslava je nastavljena u gostionici Ljubice i Đure Wagnera. Prvi govornik bio je sibinjski župnik i dekan Vinko Čajkovac koji je prikazao lik pape Pija XI. Nakon njega govorio je Antun Tomac iz Andrijevaca o temi „Pape i Hrvati“. Antun Gabrilovac, umirovljeni učitelj iz Sibinja, održao je predavanje s naslovom „Socijalni rad papa“. Po završetku akademije i ručka župnik Praskić krenuo je praćen s desetak zaprežnih kola s župljanima njegove župe i ostalim vjernicima u Oriovac posjetiti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali podršku dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj.

Za vrijeme posjeta, vlč. Praskić je u Oriovcu svojim pratiteljima i tamošnjim ljudima održao kraći govor pozivajući ih da na skorašnjim izborima raspisanim za 5. svibnja glasuju za dr. Mačeka. Kasno uvečer, vraćajući se uz pjevanje rodoljubnih pjesama i poklike u pravcu Broda, na kolonu je u Sibinju pokraj općinske zgrade ispalio dva revolverska hica općinski činovnik Marko Matošević, rođeni Sibinjac, odan jugoslavenskom režimu. Ustao je i viknuo „Dolje Maček!“ i verbalno se sukobio s kolonom. Poiskakavši iz svojih kola, seljaci su se dali u potragu za izazivačem, no nisu ga uhvatili jer je on u međuvremenu pobjegao.[4]

18. veljače

Sutradan, u ponedjeljak 18. veljače, uslijedila su uhićenja pojedinaca u Oriovcu i St. Slatniku. To je uznemirilo stanovništvo tih i okolnih sela pa su razaslani seoski teklići – iz Adrijevaca Petar Luić-Šarić, njegov sin Stjepan te Šimo Čeović krenuli su predvečer u Oriovac kako bi u žandarskoj stanici zatražili oslobađanje uhićenih, koji su u međuvremenu bili upućeni u Zagreb. Na povratku je na sudionike ove prosvjedne skupine iz šume Rastovice, između Brodskog Stupnika i Starog Slatnika, ispaljeno nekoliko metaka, na sreću bez posljedica.

U utorak, 19. veljače ponovno je u Starom Slatiniku i Oriovcu, a sada i u Andrijevcima i Sibinju, došlo do uhićenja, batinanja i zatvaranja u podrumski zatvor žandarmerijske postaje u Brodu. U zlostavljanju uhićenika isticao se žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac.

Uznemirenost naroda bližila se vrhuncu. Središnje mjesto tih zbivanja postalo je selo Sibinj, a i Andrijevci. Odatle su u odvoračka sela krenuli kuriri pozvati stanovništvo na pohod u Brod, da bi se tražilo oslobađanje zatvorenika. Od Andrijevčana na obavještavanje ljudstva u okolnim selima pošli su Stjepan Luić-Šarić, i to u Jakačinu Malu, dok je njegov otac Petar pošao u Kraiaćiće. Skupina uzbuđenih seljaka iz Sibinja i Andrijevaca te St. Slatnika krenula je na desetak kola u Brod. O tome je iz žandarmerijske postaje, po nekima i iz općine, u Sibinju, javljeno u Brod, pa je desetak brodskih žandara, koje je predvodio major Vladimir Cvijanović, krenula na tri automobila put Sibinja presresti seljake.

Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima gdje su žandari zaustavili kolonu i nasrnuli na njih. U gužvi koja je nastala, Filip Juretić iz Sibinja udario je daskom s kola i na zemlju oborio narednika Nikolu Grubića koji je na njega bio nasrnuo. Juretić je bio odmah uhićen, odveden u žandamerijsku stanicu u Sibinj i tamo zvjerski premlaćen. Seljaci gonjeni žandarima vraćali su se u Sibinj. Oko 11 sati došlo je do novog sudara, i to na mostu kraj općine. Tom prigodom većina seljaka se razbježala jer su žandari ispalili nekoliko hitaca u zrak. Major Cvijanović udario je pištoljem po glavi Andrijevčanina Josipa Čeovića, na što se ovaj srušio na tlo. Neki Sibinjci tom su prigodom uhićeni, odvedeni u općinu i tamo ispremlaćeni. Žandari s majorom Cvijanovićem na čelu, saznavši kako se u Sibinju kilometar zapadnije nalazi veća skupina pobunjenih seljaka, zaputili su se tamo. Bili su to ljudi, njih oko 150, iz odvoračkih sela kao i iz Andrijevaca, koji o netom opisanim zbivanjima nisu znali ništa.

Neki su sjedili pred kućom Ivana Juretića, neki čučali pod zidom, a neki su jeli ono što su ponijeli. Kad su se na pedesetak metara od seljaka automobili zaustavili, žandari su poiskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce i s puškama s bajunetima uperenim na seljake pošli na njih. Neki iz skupine seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u mnoštvo. Pogođeni dum-dum metcima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka; neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, Jakačina Mala (r. 1901.), otac troje djece
2. Antun Ercegović, Jakačina Mala (r. 1916.), neoženjen
3. Đuka Štimac, Jakačina Mala (r. 1909.), otac jednog djeteta
4. Ivan Katalinić, Jakačina Mala (r. 1905.), otac jednog djeteta
5. Stjepan Gunčević, Grižići, (r. 1897.), otac petero djece
6. Antun Perković, Andrijevci, (r. 1904.), neoženjen
7. Mato Pejić, Jakačina Mala (r. 1909.),otac troje djece
8. Ivan Janković, Jakačina Mala (r. 1897.), otac četvero djece.

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe (Vrbske žrtve). Osim toga su uhićeni i upućeni u zatvor Sreskog načelništva u Slavonskom Brodu, a potom i u Zagrebu i Andrijevčani Stjepan Luić-Šarić, Marko Karakaš i Stanko Luić.

Raspoloživi podatci govore da je Marko Karakaš kažnjen na 30 dana zatvora i globom od 500 dinara. Stjepan Luić-Šarić upućen je početkom travnja na istragu u Državni sud za zaštitu države u Beograd, no sredinom rujna oslobođen je optužbe. Nije zabilježena kazna Stanka Luića. U postupku protiv šestorice optuženih najteže je prošao Filip Juretić iz Sibinja. Nakon nečuvenih zlostavljanja, u studenom 1935. u Beogradu optužen da je htio ubiti žandara Grubića, no kako se optužnica nije mogla dokazati, bio je osuđen na tri godine zatvora. Filip Juretić postao je kasnije članom Društva hrvatskih političkih zatvorenika sa sjedištem u Zagrebu. Karlu Krajačiću iz Krajačića određena je kazna od godine dana zatvora.

Općina Sibinj taj je datum izabrala za svoj dan jer pogibija tih nevinih žrtava simbolizira stoljetnu borbu hrvatskog naroda za slobodu hrvatskog naroda.

 

1936. Rodio se Josip Generalić

Josip Generalić (Hlebine, 19. II. 1936. – Koprivnica, 3. I. 2004.) bio je hrvatski naivni slikar

(vidi 3. siječnja).