1358. Zadarski mir
Zadarski mir, mirovni ugovor sklopljen između hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i Mletačke Republike dana 18. II. 1358. u sakristiji crkve samostana sv. Frane u Zadru, kojim je Dalmacija sljedećih pola stoljeća bila inkorporirana u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo.
U lipnju 1356. kraljevska vojska prodrla je do Trevisa, što je Mlečane prisililo na pregovore i sklapanje primirja 11. XI. 1356. Ludovik je potom uredio odnose u Bosni i Usori te poslao banske vojske pod zidine dalmatinskih gradova. Potaknuti njihovim dolaskom, Splićani i Trogirani istjerali su u srpnju 1357. mletačke knezove, u prosincu iste godine to su učinili Šibenčani, Zadrani, a potom i Bračani, Hvarani te, u svibnju 1358., Dubrovčani i Korčulani. Dodatni poticaj dalmatinskim gradovima da pristanu uz Ludovika bio je u potvrđivanju komunalnih autonomija kraljevskim povlasticama. Zadarskim mirom, uvjete kojega je u potpunosti određivao Ludovik, Mlečani su se odrekli »prava na Dalmaciju od polovice Kvarnera do područja Drača« uključujući gradove Nin, Zadar, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik te otoke Osor, Cres, Krk, Rab, Pag, Brač, Hvar i Korčulu. Dužd se morao odreći naslova »dux Dalmatiae et Croatiae«, a Mlečani su morali napustiti Dalmaciju u roku od 22 dana. Ludovik se, zauzvrat, odrekao područja oko Trevisa, Cividalea (Čedad) i u Istri, koja je osvojio 1356. Bilo je ugovoreno da obje strane oslobode zarobljenike te da se obnovi slobodno kretanje stanovnika obiju država. Nakon potpisivanja Zadarskoga mira dalmatinski su gradovi, zahvaljujući čvršćoj povezanosti s prirodnim hrvatskim, bosanskim i dalekim ugarskim zaleđem, u sljedećih pola stoljeća doživjeli opći gospodarski, politički i kulturni procvat. No, taj je razvoj bio naglo prekinut 1409.–1420. kada je Dalmacija ponovno bila izdvojena iz Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i podvrgnuta vlasti Mletačke Republike.
Zadarskim mirom Dalmacija i dio Kvarnera vraćeni su Hrvatskoj (1358.)
Zadarskim mirom prvi je put nakon Zvonimira hrvatska obala sa svim svojim otocima bila oslobođena od mletačke vlasti. Priključenje Dalmacije hrvatskom kraljevstvu imalo je znatne političke, društvene i gospodarske implikacije, bez obzira na to što se takvo stanje održalo pola stoljeća.
1703. Umrla je Jelena Zrinski
Jelena Zrinski (Ozalj, 1643. – Nikomedija, 18. I. 1703.) bila je hrvatska plemkinja.
Najstarija kći Ane Katarine i Petra IV. Zrinskoga. Još za života roditelja sudjelovala je u svim važnijim aktivnostima sudionika Zrinsko-frankapanske urote, a 1666. udala se za moćnog erdeljskoga kneza F. I. Rákóczyja, koji se pod njezinim utjecajem pridružio uroti. Nakon sloma urote i ulaska habsburške vojske u Gornju Ugarsku, Jelenina svekrva Zsófia Báthory predala je sina carskim generalima i prepustila im sve njegove utvrde osim Munkačeva (madž. Munkács, danas Mukačevo u Ukrajini).
Jelenin drugi suprug Imre Thököly digao je ustanak protiv Habsburgovaca zbog čega je ona završila u zarobljeništvu u Beču.
Nakon potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima (1699.) i prelaska I. Thökölyja i njegovih pristaša na teritorij Osmanskoga Carstva, živjela je u Carigradu, a zatim u Nikomediji u Maloj Aziji, gdje je i umrla. Isprva je bila pokopana u crkvi lazarista u carigradskom predgrađu Galata, a 1906. njezini su posmrtni ostatci, zajedno s posmrtnim ostatcima supruga joj i sina, uz velike svečanosti u Ugarskoj i Hrvatskoj, bili preneseni u Košice.