1675. Umro je Ivan Belostenec
BELOSTENEC, IVAN, Gazophylacium, Zagreb 1740.
Ivan Belostenec (Varaždin, oko 1594. – Lepoglava, 10. II. 1675.) bio je hrvatski katolički svećenik, pavlin, propovjednik, leksikograf, hrvatski pjesnik i pisac.
Godine 1616. stupio u pavlinski red, u Beču studirao filozofiju, a u Rimu teologiju. Glavarom samostana u Lepoglavi postao je 1627. Godine 1663. povukao se u Lepoglavu gdje živi do smrti. Ivan Belostenec iznimno je važno ime za hrvatsku književnost i jezikoslovlje jer je radio na stvaranju jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika i zauzimao se za njegovu primjenu.
Dvojezični latinsko-hrvatski rječnik Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili riznica latinsko-hrvatskih riječi) najvažnije je Belostenčevo djelo. U njemu su dva dijela: prvi, latinsko-hrvatski, sadrži oko 40.000 latinskih riječi s mnogo većim brojem hrvatskih značenja; drugi, hrvatsko-latinski dio, donosi oko 25.000 riječi. Belostenčevo životno djelo ležalo je u rukopisu 65 godina u pavlinskom samostanu u Lepoglavi. Rječnik su dovršili i za tisak priredili pavlini Jerolim Orlović i Andrija Mužar (objavljen je u Zagrebu 1740. godine). U dvadesetom stoljeću napravljena su dva pretiska rječnika.
To je prvi rječnik koji obuhvaća sva tri hrvatska narječja. Njegovo leksičko blago u prvom je redu kajkavsko, ali ima štokavizama i čakavizama. Spajanjem narječja Belostenec se uključuje u struju koja je težila ostvarenju jedinstvenog jezika. Gazofilacij je prvi put tako koncipiranomu jeziku (tzv. trodijalekatska koncepcija) odredio jedinstven grafijski sustav (J. Vončina). Hrvatsko-latinski dio rječnika ima enciklopedijsko obilježje (donosi gospodarske pouke, liječničke naputke, poslovice, sentencije, epigrame i dr.). S pojavom Belostenčeva djela počinju se brisati granice književnog regionalizma, osobito u sjevernoj Hrvatskoj. Gazofilacij zato valja smatrati i važnim pretečom ilirizma, no dakako uz bitan pomak – od kajkavske prema štokavskoj osnovici književnog jezika. Leksičkim fondom Gazofilacija (kao i nekih drugih starih kajkavskih rječnika) nadahnuo se, prema vlastitu priznanju, Miroslav Krleža u stvaranju Balada Petrice Kerempuha.
U propovijedima, u kojima govori hrvatski, približavanjem čakavštine i kajkavštine, a donekle i štokavštine, stvarao je jezik razumljiv svim Hrvatima.
1842. Osnovana je Matica ilirska
Na prijedlog Janka Draškovića 10. veljače 1842. osnovana je kulturna ustanova –pod imenom Matica ilirska koja se od 1874. godine naziva Matica hrvatska.
Osnovana je kao neovisna, neprofitna i nevladina udruga za promicanje hrvatske kulture, a zbog svoga rada i neprekidnosti postala je nacionalnom ustanovom. Prvi predsjednik bio je Janko Drašković.
Matica je prvotno osnovana kao izdavačka kuća unutar Ilirske čitaonice (1844. objavljena je Matičina prva knjiga, izdanje Gundulićeva Osmana s Mažuranićevim dopunama XIV. i XV. pjevanja), a predsjednik Čitaonice J. Drašković imenovan je i prvim predsjednikom Matice. Za Bachova apsolutizma održala se iako je bila zabranjena Ilirska čitaonica, postala je samostalnom ustanovom te je uspostavila odnose sa srodnim društvima u Češkoj, Sloveniji i Srbiji. Od1869. do 1903. izdavala je list Vienac, središnji hrvatski književni časopis toga razdoblja. Pridjev ilirski zamijenjen je hrvatskim 1874., kada je za predsjednika izabran I. Kukuljević, koji je zamijenio I. Mažuranića (predsjednik od 1858.). Do kraja XIX. stoljeća bila je intenzivna izdavačka djelatnost, ne samo djela hrvatskih pisaca, književnih (A. Šenoa, E. Kumičić, K. Š. Gjalski, V. Novak) i znanstvenopopularnih (V. Klaić, B. Šulek), nego i prijevoda, napose grčkih i rimskih klasika.
1907. Rodio se Drago Ivanišević
Drago Ivanišević (Trst, Italija, 10. II. 1907. – Zagreb, 1. VI. 1981.) bio je hrvatski književnik
(vidi 1. lipnja).
1919. Umro je Antun Radić 
Antun Radić (Trebarjevo Desno, 11. VI. 1868. – Zagreb, 10. II. 1919.) bio je hrvatski znanstvenik, književnik, prevoditelj, publicist, sociolog, etnograf, poliglot i političar. Utemeljitelj je hrvatske etnografije.
Slavistiku i klasičnu filologiju studirao je u Zagrebu i Beču (1888.–1892.), a 1892. doktorirao u Zagrebu tezom iz hrvatske književnosti. Od 1892. do 1897. predavao je u gimnazijama u Osijeku, Požegi, Varaždinu i Zagrebu, a od 1897. do1901. uređivao je Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, prvi hrvatski etnološko-folkloristički časopis u izdanju JAZU. God. 1899. pokrenuo je Dom. List hrvatskomu seljaku za razgovor i nauk, prvi hrvatski časopis namijenjen seljaštvu; uređivao ga do 1904. ispunjavajući ga uglavnom svojim prilozima. Isticao je potrebu osnivanja političke stranke koja bi zastupala interese seljaka pa je 1904. zajedno s bratom Stjepanom osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Sudjelovao je u izradbi stranačkoga programa, osnivanju mreže lokalnih podružnica te pripremanju glavnih skupština HPSS-a. Kao kandidat HPSS-a u tri je navrata bio zastupnik u Hrvatskom saboru (od1910. do 1913.) i pritom se zalagao za reformu lokalne uprave i školstva. Bio je tajnik Matice hrvatske od 1901. do 1909., a od 1906. do1909. i urednik Glasa Matice hrvatske.
Premda je Radićevo etnološko djelovanje ograničeno na kratko razdoblje od 1896. do 1902., njegove teorijsko-metodološke zamisli i koncepcije u djelu Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897.) učinile su ga utemeljiteljem hrvatske etnologije kao samostalne znanosti.
Pored etnologije, u znanstvenom se radu bavio i književnopovijesnim temama, prevodio je djela ruske književnosti (A. S. Puškin, N. V. Gogolj i L. N. Tolstoj) te je objavio veći broj tekstova o njemu suvremenim političkim temama (položaj Hrvata u Habsburškoj Monarhiji, Riječka rezolucija, uloga HPSS-a u hrvatskom društvu). Njegovi radovi objavljeni su unutar Sabranih djela (I–XIX, 1936.–1939.).
Osim hrvatskoga jezika znao je latinski, njemački, francuski, talijanski, češki, bugarski, poljski i ruski jezik.
Pokopan je 12. veljače 1919. godine na zagrebačkome groblju Mirogoju.
1923. Rodio se Matko Peić
Matko Peić (Požega, 10. II. 1923. – Zagreb, 30. X. 1999.) bio je hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i slikar (vidi 30. listopada).
1941. Završen je prvi svezak Hrvatske enciklopedije
Projekt izrade opće i nacionalne enciklopedije pod nazivom Hrvatska enciklopedija pokrenut je pokraj 1930-ih godina u Zagrebu. Tiskanje prvoga od 12 zamišljenih svezaka završeno je 10. veljače 1941. godine. Izdavanje enciklopedija nastavljeno je i u NDH, a 5. svezak, zaključno s pojmom „Elektrika”, izdan je na početku 1945. Partizanština je zaplijenila tiskane primjerke do kojih je došla i spalila ih.
Nakon toga projekt je prekinut, ali su mnogi suradnici, među njima i glavni urednik Mate Ujević, djelovali u izradi Opće enciklopedije Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda: Današnji Leksikografski zavod „Miroslav Krleža” od 1999. izdaje i novu Hrvatsku enciklopediju.
1947. Pariški mirovni ugovor vraća Istru matici Hrvatskoj
Pariški mirovni ugovor i vraćanje Istre Hrvatskoj: Skupina ugovora – Pariški mirovni ugovori – potpisani su 10. veljače 1947. između pobjedničkih sila u Drugom svjetskom ratu i Italije, Mađarske, Bugarske, Rumunjske i Finske kao europskih saveznica poražene Njemačke. Tadašnjoj Jugoslaviji dodijeljen je dio Julijske krajine, vraćena Istra, Zadar te Cres, Lošinj i okolni otoci, Lastovo i Palagruža.
U Istri su ukinute dotadašnje Zona A i Zona B, a na području koje je i dalje ostalo sporno osnovan je Slobodni Teritorij Trsta. Nakon stupanja na snagu tih ugovora Prezidijum Narodne skupštine FNRJ donio je ukaz o širenju ingerencija Ustava, zakona i drugih pravnih propisa na području pripojene Jugoslavije.
1960. Umro je nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac 
Alojzije Stepinac (Brezarić pokraj Krašića, 8. V. 1898. – Krašić, 10. II. 1960.) bio je zagrebački nadbiskup i kardinal.
Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriani. Za svećenika je zaređen u Rimu 26. listopada 1930. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva.
Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 12. siječnja 1953. Umro je u Krašiću 10. veljače 1960. Kardinal Alojzije Stepinac sahranjen u Zagrebačkoj prvostolnici.
Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. veljače.
Alojzije Stepinac simbol je hrvatskoga katoličkog identiteta. Imao je ključnu ulogu u obrani katoličke vjere i vjernosti hrvatskoga naroda Svetoj Stolici. Odbio je stvaranje samostalne nacionalne crkve, što su komunisti tražili, koja će biti odvojena od Rima i pape. Zbog toga je bio uhićen, suđen na politički montiranom procesu.
Utemeljio je brojne nove župe (unatoč protivljenju u Crkvi i izvan nje) i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskoga naroda (641. – 1941.). Proslava je bila odgođena zbog rata te organizirana tek 1984. godine u Mariji Bistrici. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski glas”. Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Na njegovu inicijativu nadbiskup Bauer ustanovljuje dijecezanski Caritas 23. studenoga 1931. i na čelo Caritasa imenuje Alojzija Stepinca.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata pomagao je siromašnima, prognanima i izopćenima preko karitativnih ustanova. Osnovao je pučke kuhinje za siromašne. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake kao i nepoćudne Hrvate.
Bio je osuđen, na montiranom političkom komunističkom procesu, na 16 godina strogog zatvora. Bio je zatočen u Lepoglavi do 1951., kada je pod pritiskom svjetske javnosti premješten u kućni pritvor u župni dvor u Krašiću gdje je ostao do smrti. Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, što je dovelo do konflikta s komunističkom vlašću koja mu je ponudila da napusti Hrvatsku, no Stepinac je to odbio. U internaciji je pisao i prevodio.