1573. Krvavo ugušena Seljačka buna
Dana 7. veljače 1573. godine ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju, a idućega dana Gregorićeva vojska poražena je u bitci kod Šempetra. Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici (oko 6000) u Hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica.
Plemićka vojska pod vodstvom Gašpara Alapića je 9. veljače 1573. godine u bitci kod Stubičkih Toplica slomila otpor seljaka. Mnogo je seljaka – pobunjenika poginulo i zarobljeno. Uslijedila je odmazda plemićke vojske. Matija Gubec je zarobljen i odveden u Zagreb gdje je pogubljen 15. veljače 1573. godine.
1894. Rodio se Pavao Vuk-Pavlović
Pavao Vuk-Pavlović (rođen kao Pavao Wolf); (Koprivnica, 9. veljače 1894. – Zagreb, 13. studenog 1976.) bio je hrvatski filozof i pjesnik (vidi 13. studenoga).
1982. Umro je Marko Mesić (vojnik)
Marko Mesić (Bjelovar, 30. IX. 1901. – Zagreb, 9. II. 1982.) bio je hrvatski vojnik, časnik u vojskama Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske te komunističke Jugoslavije.
Počeo je vojno školovanje u Pečuhu pa nastavio u Karlovcu i Mariboru i na kraju u Beogradu. Završio časničke škole Kraljevine Jugoslavije i Vojnu Akademiju u Beogradu kao topnički časnik. Služio je i napredovao kao časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Drugi svjetski rat ga zatiče u Nišu kao aktivnog topničkog pukovnika na granici s Bugarskom.
Nakon kratkotrajnog Travanjskog rata i proglašenja NDH u proljeće 1941., Mesić se pridružuje Hrvatskom domobranstvu u Varaždinu.
Pripadnik je 369. pukovnije, na Istočnom bojištu, od 1941. do 1943. Odlikovan je njemačkim željeznim križem prvoga i drugog reda. Nakon kapitulacije 6. njemačke armije, u bitci za Staljingrad, 369. pukovnija završila je u ruskom zarobljeništvu. Veliki broj legionara poginuo je u bitci za Staljingrad, a nakon zarobljavanja mnogi su umrli na marševima u Rusiji.
Kako je u domovini Hrvatskoj potpukovnik Marko Mesić smatran mrtvim (kao i svi preostali legionari) posmrtno je od Poglavnika NDH odlikovan “Vojničkim redom željeznog trolista II. stupnja s pravom na naslov viteza” (Hrvatski Narod br. 766/27. lipnja 1943. str 3.), a već je ranije od Nijemaca bio odlikovan “Željeznim križem prve klase”. NDH Mesića posmrtno promiče u čin pukovnika NDH.
Pod zapovjedništvom Marka Mesića je od Hrvata i ostalih Jugoslavena, koji su zarobljeni u Njemačkoj vojsci ili su se našli u Rusiji tokom rata iz drugih razloga, stvorena “1. jugoslavenska brigada” u SSSR-u koja je kasnije pripojena 4. jugoslavenskoj armiji i krajem 1944. prebačena na jugoslavenski front (Srbija).
Po Titovom osobnom nalogu legionari su bačeni u najteže borbe „da vide bivši fašisti kako se mi ovdje borimo protiv fašista već 4 godine”. Ostali pripadnici brigade, partizansko više zapovjedništvo i svi časnici s negodovanjem i otvorenom mržnjom gledaju na zapovjednu ‘kliku’ bivših ustaških fašističkih veterana Staljingrada.
Kada je u NDH vojsci otkriveno od prebjega iz partizanskih redova bivših pripadnika 369. pukovnije da je proslavljeni pukovnik NDH i visoko odlikovani heroj i vitez Staljingrada postao časnik u Jugoslavenskoj partizanskoj vojsci, Mesićevo ime je brisano s popisa časnika Hrvatskih oružanih snaga, a sva NDH odlikovanja su mu oduzeta. Tito je Mesića osobno primio 1944. i po izjavi svjedoka partizana dotada neviđeno ljut oštro kritizirao zbog sudjelovanja u fašističkoj vojsci.
Tito Mesića nije naredio kazniti, uhititi ili strijeljati što se dogodilo većini Mesićevih suboraca, uključujući i Mesićevog kolegu i bivšeg zapovjednika pukovnika, kasnije generala NDH Ivana Markulja strijeljanog u Beogradu 1945.
Pukovnika Mesića i većinu legionarskih časnika partizani smjenjuju u Beogradu krajem 1944. i stavljaju ga ‘na raspolaganje’. Nakon kraja rata 1945. otpušten je iz JA i živio je kao vojni umirovljenik u Zagrebu. UDBA i JA mu ‘opraštaju’ fašističku prošlost sve do 1948. kad ga nakon rezolucije Informbiroa UDBA počinje progoniti i ispitivati. Navodno je 1948. uhićen (kao i većina časnika s bilo kakvom ruskom prošlosti) zbog sumnje da je informbiroovac ili ruski agent a ‘oprošteno’ mu je njemačko vojno iskustvo. U neobjašnjenim okolnostima navodno je 1950. godine na Zagrebačkom glavnom kolodvoru pao pod vlak (gurnut ili tijekom bijega?!) na tračnice i vlak mu je odsjekao obje noge, vjerojatno tijekom sprovođenja na saslušanje u Beograd.
Živio je poslije kod brata u Zagrebu kao teški invalid i umro je mnogo godina kasnije, 9. veljače 1982. Pokopan je u grobnici na Mirogoju.