1891. Počeo je izlaziti tjednik Crvena Hrvatska 
Crvena Hrvatska – prvi pravaški politički tjednik iz Dubrovnika, izlazio je od veljače 1891. do 1914. godine. Od 1906. do 1912. izlazio je polutjedno. Pokrenuli su ga dubrovački pravaši, u suradnji s narodnjacima, da bi se suprotstavili nacionalnom ekskluzivizmu pristaša Srpske stranke, njihovu savezu s autonomašima te da bi preuzeli vlast u dubrovačkoj općini koja je tad bila privremeno u njihovim rukama.
Izdavači su bili: Frano Supilo, Ivo de Giulli, Milorad Medini i Antun Šapro. Uređivali su ga: Frano Kovačević, Filip Čaroki, Frano Supilo, Vlaho Kelez, Milan Marjanović, Ivo de Giulli, Milorad Medini, Antun Šapro i Ivo Arsete.
U listu su Ante Trumbić i Frano Supilo iznosili svoje liberalno pravaške stavove o položaju Hrvatske u Austrougarskoj monarhiji.
U časopisu je zagovarana hrvatska državna misao, branio se hrvatski značaj Dubrovnika i njegova povezanost s Hrvatskom.
1925. Umro je Josip Kašman 
Josip Kašman (Mali Lošinj, 14. VII. 1850. – Rim, 7. II. 1925.) bio je hrvatski pjevač, bariton.
Hrvatski bariton svjetskoga glasa, prozvan “kraljem baritona” Josip Kašman, rođen je kao četrnaesto dijete u obitelji. Zapazio ga je lošinjski župnik i preporučio mu glazbeno školovanje. Učio je pjevanje u Udinama kod Alberta Giovanninija, a kazališnu karijeru započeo u opernoj družini G. B. Andreazza u Milanu.
Josip Kašman bio je član prve stalne zagrebačke Opere te nastavio usavršavati pjevanje kod Ivana pl. Zajca. Pjevao je naslovne uloge na praizvedbama Zajčevih opera Mislav i Ban Leget.
Nakon približno 270 nastupa u Zagrebu otišao je 1875. u Italiju. Svjetske enciklopedije navode da je karijeru počeo 1876. u Torinu. Nastupom na otvorenju sezone u milanskoj Scali 1878. ušao je u opernu povijest kao kralj baritona, najveći bariton svojega doba uz Mattiju Battistinija. Pjevao je u prvoj sezoni Metropolitana 1883./84., na Bayreuthskim svečanim igrama i u svim velikim opernim kućama. Kašmanov repertoar bio je vrlo širok; u njemu su se isticali Verdijevi te Mozartovi i Wagnerovi likovi. U prigodi 400. obljetnice otkrića Amerike Alberto Franchetti skladao je za njega operu Cristoforo Colombo. Nastupao je u Chicagu, Varšavi, Madridu, Barceloni, Portugalu, Monte Carlu, Kairu, Aleksandriji, Bayreuthu, Argentini, Urugvaju, Sankt Peterburgu i Moskvi, a pjevao je na sedam jezika, opere svih stilskih razdoblja, ali i sakralnu glazbu, ponajprije oratorije don Lorenza Perosija, koji je i njemu posvetio pojedina djela.
Cijenjen i slavljen, u Zagreb se vratio 1909. Godine 1922. povukao se sa scene i postao profesor na Konzervatoriju u Milanu. Njegov je glas zabilježen u gramofonskom izdanju Stars of la Scala 1890.–1900.
Kašman se bavio i skladateljskim radom. U Malom Lošinju je od 1907. svakoga ljeta priređivao koncerte, a njemu u čast Lošinjani su spjevali pjesmu u spomen na njegov povratak u domovinu. Od 1916. godine predavao je pjevanje mladim pjevačima u napuljskom Konzervatoriju.
1927. Rodio se Dušan Vukotić
Dušan Vukotić (Bileća, BiH, 7. II. 1927. – Krapinske Toplice, 8. VII. 1998.) bio je hrvatski filmski redatelj, crtač, animator i karikaturist crnogorskoga podrijetla (vidi 8. srpnja).
1941. Umro je Velimir Deželić
Velimir Deželić st. (Zagreb, 21. II. 1864. – Zagreb, 7. II. 1941.) bio je hrvatski književnik, leksikograf i knjižničar.
U Zagrebu je studirao prirodne znanosti; doktorirao 1896. Od 1894. radio je u Sveučilišnoj knjižnici, u kojoj je od 1911. do 1919. bio ravnatelj, potom do 1924. u Zemaljskom arhivu u Zagrebu. U Knjižnici je stručno uredio zbirku inkunabula, a kao ravnatelj temeljito ju je reorganizirao, opremio javnim katalozima, izradio raspored struka za prvi stručni katalog dostupan javnosti. Hrvatskom je knjižničarstvu najviše pridonio izradivši s Rudolfom Lubynskim osnovu za organizaciju i prostorno uređenje zgrade Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu u Zagrebu, prve namjenski izgrađene knjižnice na slavenskom jugu. U njoj je njegovom zaslugom 1915. pohranjena Metropolitana. S Emilijem Laszowskim utemeljio je Družbu »Braća Hrvatskoga Zmaja« (1905.), uređivao knjižničarski mjesečnik Hrvatski bibliofil (1905.), bio prvi ravnatelj Gradske knjižnice u Zagrebu (1907.). U duhu hrvatskoga katoličkog pokreta uređivao časopis Prosvjeta (1898.–1911.). Utemeljitelj i potpredsjednik Kola hrvatskih književnika (1913.–1933.), potpredsjednik Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima (1921.–1941.). Napisao više stručnih radova iz knjižničarstva i članaka iz znanosti i kulture. Bio je jedan od najvažnijih suradnika biografskoga leksikona Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925.–1925., za koji je napisao 1114 natuknica. Objavio više od dvadeset knjiga pjesama, romana, kraćih proza, životopisa, književnih studija, eseja i rasprava. Najveću je popularnost stekao povijesnim romanima s temama iz rane hrvatske povijesti (U buri i oluji, Hrvatske slave sjaj, trilogija Petar Krešimir i dr.).
2013. Umro je Krsto Papić
Krsto Papić (Vuči Do, Crna Gora, 7. XII. 1933. – Zagreb, 7. II. 2013.) bio je hrvatski filmski redatelj i scenarist.
Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1966. diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. U kinematografiji djeluje od 1956., isprva kao asistent pa pomoćnik režije. 1965. režirao je prvi film, zapravo epizodu omnibusa Ključ. 1967. režira i svoj prvi cjelovečernji film Iluzija. Njegovi rani igrani filmovi i dokumentarni filmovi bili su dio hrvatskog i jugoslavenskog novog kina, a često su ih smatrali hrvatskim odjekom umjetničkog pokreta Crni val koji se uglavnom odvijao u Srbiji. Uz to, sam Papić bio je povezan s političkim pokretom Hrvatsko proljeće tijekom ranih 1970-ih. Bio je član zagrebačkog filmofilskog kruga pod utjecajem francuskog Novog vala, takozvanih “Hičkokovih”, zajedno s filmašima i kritičarima Antom Peterlićem, Zoranom Tadićem, Brankom Ivandom, Petrom Kreljom, a usredotočen na filmske kritičare Vladimira Vukovića i Hrvoja Lisinskog. Papićeva dva najpoznatija rana igrana filma, Lisice i Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, često su napadnuta iz državnih izvora. Lisice nisu dobile dozvolu za predstavljanje Jugoslavije na Filmskom festivalu u Cannesu pa je u program Quinzaine ušla 1970. Izbavitelja je žestoko kritizirao Stipe Šuvar aludirajući da se alegorija filma o fašizmu zapravo odnosi i na komunizam.
Autor dokumentarnog opusa: Kad te moja čakija ubode, Nek se čuje i naš glas, Mala seoska priredba i dr., igrani filmovi: Lisice, Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, Izbavitelj, Tajna Nikole Tesle, Život sa stricem, Priča iz Hrvatske, Kad mrtvi zapjevaju, Infekcija i ostali.
Film Izbavitelji, 3 Grand prix ( Trst, Paris, Porto); Lisice, Velika Zlatna Arena, Chicago: Srebrni Hugo, i druge.; Život sa stricem: Velika Zlatna Arena, Montreal FIPRESCI, Nominacija za Zlatni globus.; Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj: Nominacija za Zlatnog medvjeda, Berlin.; Montreal, Grand Prix America za izuzetni doprinos filmskoj umjetnosti. I FIPRESCI. Nagrada „Vladimir Nazor“ za životno djelo i brojne nagrade na filmskim festivalima u zemlji i svijetu.
Često je surađivao s glumcima Fabijanom Šovagovićem i Ivom Gregurevićem.
Preminuo je u Zagrebu 7. veljače 2013.