972. Sv. Vlaho, zaštitnik Dubrovnika
Nakon što su pokorili Neretvljane 971. godine, Mlečani su naumili osvojiti i Dubrovnik. Naum im je bio da grad napadnu prijevarom, tijekom noći. Tada se pobožnom svećeniku Stojku, župniku crkve sv. Stjepana, ukazao sv. Vlaho i upozorio ga na namjere Mlečana. Legenda kaže da je sveti Vlaho javio župniku da obavijesti Senat o namjeri Mlečana da zauzmu grad i da se pripreme na obranu što su i učinili te je napad uspješno odbijen. Zahvaljujući upozorenju branitelji su spremni dočekali neprijatelja te ih odbili oštetivši im brodove. Uvidjevši da im zasjeda nije uspjela, Mlečani su se otisnuli na pučinu i pobjegli. Dubrovčani su prepoznali svoje oslobođenje kao osobitu milost sv. Vlaha i odredili ga za svoga zaštitnika od 972. godine. Dubrovčani su u srednjem vijeku na temeljima starije romaničke građevine sagradili novu baroknu crkvu sv. Vlaha koja je postala središnje mjesto štovanja svetkovine za ovdašnji puk, ali i stanovnike Mljeta, Lastova i Konavala.
Podizanjem zastave sv. Vlaha ispred ukrašene crkve te iznošenjem pozlaćene relikvije – kipa sveca koji u rukama drži maketu grada, službeno započinje festa. Dok osobita čast pripada festanjulima čija je dužnost vođenje cijele procesije, takozvani trombunjeri zaslužni su za najzabavniji dio proslave, a to je pucnjava u luci iz povijesnog oružja. Uz prve tonove svojevrsne himne Čuj, sveti Vlaho naš kreće i procesija prekrasnim Stradunom u kojoj, uz crkvene dostojanstvenike, sudjeluje sav viđen svijet, staro i mlado, a osobitu pozornost promatrača i sve brojnijih turista okupiraju prekrasne dubrovačke djevojke obučene u tradicijsku nošnju koja u svojoj raskošnosti nema premca. Za vrijeme feste žitelji iz svih dijelova Dubrovačke Republike hrlili su u grad podno Srđa, a koliko je tada bio slavljen ovaj svetac i poštivan slobodarski duh najbolje svjedoči podatak kako su tijekom slavlja svi bili dobrodošli, pa čak i prekršitelji zakona, koji su tijekom dva dana bili abolirani od bilo kakvog progona.
Od 2009. godine dubrovačko je slavljenje sv. Vlaha upisano na listu UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
1875. Rodio se Gjuro Szabo
Gjuro Szabo (Novska, 3. II. 1875. – Zagreb, 2. V. 1943.) bio je hrvatski konzervator, muzeolog i povjesničar (vidi 2. svibnja).
- – U Zagrebu je održana prva utakmica u Hrvatskoj u hokeju na ledu prema „kanadskim pravilima“, a odigrali su je HAŠK i Zagrebačko klizačko društvo.
1922. Umro je Didak Buntić 
Didak Buntić (Paoča kraj Čitluka, BiH, 9. X. 1871. – Čitluk, 3. II. 1922.) bio je hercegovački franjevac, hrvatski prosvjetni i socijalni djelatnik.
Filozofsko-teološki studij završio u Innsbrucku 1894., kada je zaređen za svećenika. Djelovao kao profesor grčkog i latinskog jezika u gimnaziji na Širokom Brijegu od 1895. do 1919., a kao njezin ravnatelj od 1910. do 1919. Organizirao je od 1911. do 1914. analfabetske tečajeve u Hercegovini u kojima je opismenjeno oko 13.000 ljudi. Za gladi u Hercegovini 1917. organizirao je u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj prihvat i smještaj više od 17.000 djece. Godine 1919. otvorio je đački konvikt u Zagrebu. Od 1919. do kraja života bio provincijal hercegovačke franjevačke provincije. Politički je djelovao kao član Središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice 1906., Narodnoga vijeća 1918. i Privremenoga narodnog predstavništva Srba, Hrvata i Slovenaca te kao član Konstituante i narodni zastupnik.
Povremeno je pisao u listovima Hrvatstvo (1908.), Hrvatska narodna zajednica (1914.), Kršćanska obitelj (1914. – 1918.), Narodna sloboda (1919. – 1922.). Neka njegova pisma, važni dokumenti onodobnoga društveno-političkog i gospodarskog života, objavljena su posmrtno. U narodu je zvan »ocem Hercegovine«.
Na pjesme i skladbe Šimuna Šite Ćorića, u aranžmanu Igora Tatarevića, Ivan Leo Leme režirao je dokumentarno-glazbeni pastoral Didak – svjetlost iz Hercegovine, o njegovu životu i djelu.
1927. Umro je Izidor Kršnjavi 
Isidor (Iso) Kršnjavi (Našice, 22. IV. 1845. – Zagreb, 3. II. 1927.) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar, kulturni i javni djelatnik.
Studirao je povijest umjetnosti i filozofiju u Beču od1866. Do 1870.), a slikarstvo na akademijama u Beču i Münchenu; boravio je u Italiji od 1872. do 1877. Bio je prvi profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu (1877.–1918.). Potaknuo je osnivanje Društva umjetnosti (1878.), Muzeja za umjetnost i obrt (1880.) i Obrtne škole (1882.); zauzimao se za obnovu kućne radinosti i narodnog obrta. Bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora i urednik prvoga kataloga; reorganizirao je Arheološki muzej.
God. 1887. do 1891. studirao je pravo u Beču. Nakon dolaska Khuena Hedervaryja na vlast Kršnjavi napušta Stranku prava i pristupa Narodnoj stranci što mu je omogućilo da postane načelnik Odjela za bogoštovlje i školstvo, što bi se danas nazvalo ministrom školstva i kulture. Zbog pristupanja Khuenovoj stranci dio hrvatske javnosti smatra ga izdajicom; no, on smatra da je samo na taj način mogao zaštititi Hrvatsku od represivnog režima. To čini uspješno i upravo u to teško doba uspijeva izgraditi brojne javne zgrade u Zagrebu i Hrvatskoj: bolnice, knjižnice, škole, spomenike, društva.
Kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu proveo je veći broj reformi u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi; za njegove je uprave izgrađen i obnovljen velik broj školskih ustanova i crkava (gimnazije u Zagrebu i Sušaku, Glazbeni zavod i dovršenje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu).
Obnavljao je kulturno-umjetničke spomenike (obnova zagrebačke katedrale, grkokatoličke crkve u Križevcima). Zauzimao se zajedno s Bolléom za čistoću stila prema restauratorskim načelima E. Viollet-le-Duca. U dekoriranju zidova palače Bogoštovlja i nastave (Opatička 10 u Zagrebu), koje su s udjelom Obrtne škole i H. Bolléa izveli V. Bukovac, M. C. Medović, O. Iveković, I. Tišov, F. Kovačević, R. Frangeš-Mihanović, želio je istaknuti kršćanske, klasične i humanističke temelje hrvatske kulture. Izgradio je veći broj umjetničkih atelijera i omogućio mnogobrojnim umjetnicima stipendije, što je dovelo do raskola u Društvu umjetnosti i 1897. do službenoga početka hrvatske moderne.
Slikarstvom se bavio u ranoj mladosti i nakon I. svjetskog rata. U njegovu se slikarskom opusu (mrtve prirode i krajolici te skice prema starim majstorima) očituje utjecaj münchenske slikarske škole. Kao povjesničar umjetnosti predstavio se djelima Dvije radnje o umjetnosti (1876.) i Giambattista Tiepolo (1876.), a formalne i estetičke probleme graditeljstva obradio je u djelu Oblici graditeljstva u starom vijeku i glavna načela građevne ljepote (1883.).
Godine 1925. objavio je roman Božji vitez, a 1926. i njegov nastavak, Božji sirotan. Preveo je i Danteovu Božanstvenu komediju, a taj je prijevod i sam ilustrirao. Uz mnogobrojne radove, članke i oglede te događaje iz umjetničkoga života, objavio je u memoarskom prikazu Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (1905.), a njegovi Zapisci (I.–II.) objavljeni su 1986.
Također je pisao i pjesme koje su bile objavljivane u suvremenim časopisima, putopise te memoare.
1928. Prva zračna luka u Zagrebu 
Na Borongaju je sagrađena prva zračna luka sa svim potrebnim objektima za slijetanje i uzlijetanje zrakoplova. Pista je sagrađena pokraj ranžirnog kolodvora na Borongaju. Niti dva tjedna kasnije uspostavljena je prva zračna linija Zagreb – Beograd, a uslijedilo je zračno povezivanje s Dubrovnikom, Splitom, Sarajevom, ali i inozemnim odredištima u Austriji, Češkoj, Mađarskoj i Italiji.
Pristanišna zgrada dovršena je 1929. godine.
Tri grupe s dva avionska hangara građene su od 1928. do 1932. Primijenjena je suvremena inženjerska armirano-betonska konstrukcija, a pročelja su oblikovana u duhu moderne. Hortikulturno obilježje ovog prostora čine obodni drvoredi, vizualna i zvučna zaštita stambenog naselja. Zanimljivo je spomenuti da je cepelin slavnog Penkale poletio baš s ovog aerodroma.
Pristanišna zgrada aerodroma Borongaj iz 1928. godine je zaštićeno kulturno dobro.
1956. Umro je Petar Skok 
Petar Skok (Jurkovo Selo, Žumberak, 1. III. 1881. – Zagreb, 3. II. 1956.) bio je hrvatski jezikoslovac, romanist i balkanolog.
Utemeljitelj je hrvatske romanistike. Studirao je romansku lingvistiku, indoeuropeistiku i germanistiku u Beču (1900.–1904.), gdje je 1905. i doktorirao.
Kao srednjoškolski profesor službovao u Banjoj Luci, bio bibliotekar Kraljevskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Od 1919. do umirovljenja djelovao u Romanskom seminaru Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Počeo je pisati kao gimnazijalac. Bavio se književnom kritikom (pseudonim P. S. Mikov). Poslije se potpuno posvetio jezikoslovlju, prije svega romanistici. Iznimno plodan autor (preko 500 objavljenih radova), član brojnih inozemnih i domaćih akademija i učenih društava. Pored romanističkih i općejezikoslovnih tema obrađivao hrvatske govore, romanske utjecaje na hrvatskom jezičnom području, hrvatske turcizme i povijest Slavena.
Među najranijim njegovim značajnim radovima knjiga je Pojave vulgarno-latinskoga jezika na natpisima rimske provincije Dalmacije (1915.), a srednjovjekovnim hrvatskim latinitetom bavio se, primjerice, u knjizi Supetarski kartular (1952.).
U rukopisu i nedovršen ostao je njegov etimološki rječnik koji je izdan postumno u 4 sveska pod nazivom “Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika“, 1971. – 1974. i koji predstavlja do sada najopsežniji hrvatski etimologijski rječnik (preko 10.000 natuknica).
Ostala djela: Dolazak Slovena na Mediteran (1934.), Naša ribarska i pomorska terminologija na Jadranu (1935.), Pregled francuske gramatike (I–II, 1938.–1939.), Osnovi romanske lingvistike (I–III, 1940.), Rekonstrukcija dačkoslavenskog vokabulara (Rad JAZU, 1948.), Leksikologijske studije (Rad JAZU, 1948.), Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima (1950.).
Bio je redoviti član JAZU (danas HAZU) od 1947. godine.