1918. Pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj 
Prvoga veljače 1918. mornari u Boki Kotorskoj (tada u sastavu Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) otkazali su poslušnost zapovjedništvu. Točno u podne, na brodovima Sankt Georg i Gea, mornari su preuzeli zapovjedništvo u svoje ruke te izvjesili crvene zastave kao znak pobune i međunacionalne solidarnosti, a ubrzo im se pridružilo još 40 brodova stacioniranih u zaljevu. Na čelu pobune bili su Mate Brničević iz Krila Jesenica kod Omiša, Antun Grabar iz Poreča, Jerko Šišgorić iz Žirja kod Šibenika i Čeh František Raš.
Nedostatak kontrole nad komunikacijom, neorganiziranost ustanika i odlučnost Vrhovnog vojnog zapovjedništva (njem. Armee Ober Kommando, AOK-a) da oružanom silom spriječi mornare u ostvarenju plana o isplovljavanju prema Italiji, makar i po cijenu potapanja većine brodova, potkopali su pobunu.
Zapovjedništvo je 2. veljače uputilo ultimatum pobunjenim mornarima o predaji, zapovjedilo evakuaciju civilnog pučanstva, a njemačkim podmornicama naložilo potapanje brodova Gea i Sankt Georg. Također, određeno je da se nepovjerljive postrojbe, koje su uglavnom činili Hrvati, zamijene mađarskim i njemačkim kadrom.
Pobuna je ugušena već sljedećega dana nakon dolaska grupe bojnih brodova iz Pule. Naime, ujutro, 3. veljače, u Boku je uplovio ratni sastav od 3 bojna broda, 4 razarača i 8 torpiljarki, što je omogućilo da carski časnici preuzmu vlast na zaposjednutim brodovima.
Pred redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i dočasnika. Od toga je 48% bilo Hrvata i Slovenaca, 20% Talijana, 13% Čeha i Slovaka, 10% Nijemaca, te oko 8% Mađara, a ostalo su bili Poljaci, Rumunji i Ukrajinci. Iako je bilo uhićeno oko tisuću dvjesta mornara, pred prijeki sud izvedeno je samo njih devedeset osam. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u tijeku pobune poginulo ih je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na smrt strijeljanjem.
Hrvati su se tijekom Prvoga svjetskog rata borili kao dio austro-ugarske vojske, a posebno velik udio imali su u mornarici, gdje su sačinjavali oko trećine ukupnoga ljudstva. Bili su, međutim, znatno slabije zastupljeni među časnicima, gdje su dominirale osobe austro-njemačke narodnosti. Iako su u početku bili prilično motivirani boriti se za habsburšku krunu (pogotovo nakon ulaska Italije u rat), nestašice osnovnih namirnica, veliki gubitci hrvatskih vojnika na kopnenim bojištima, nedopuštanje uzimanja dopusta i socijalne razlike rezultirale su rastućom ogorčenošću mornara i željom za okončanjem sukoba. Širenje komunističkih ideja preko hrvatskih vojnika koji su se vraćali iz zarobljeništva u Rusiji, koja je nakon Oktobarske revolucije istupila iz rata, također je imalo odjek među mornarima.
O revoluciji ili ustanku ne može se govoriti, ako se zna da mornari nisu skinuli nijednu austrougarsku zastavu s broda. Pored crvene, bile su istaknute i neke nacionalne zastave, između ostalih hrvatska, ali s brodova nisu bile skinute austrougarske zastave; nije bila pobuna ni protiv Austrougarske.
2005. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ili skraćeno SSP (engleski Stabilisation and Association Agreement; francuski L’accord de stabilisation et d’association) predstavlja novu generaciju sporazuma o pridruženom članstvu za države obuhvaćene Procesom stabilizacije i pridruživanja.
Republika Hrvatska potpisala je SSP 29. listopada 2001. godine u Luksemburgu. Nakon potpisivanja Sporazuma započeo je proces ratifikacije u Republici Hrvatskoj, Europskom parlamentu i svim državama članicama Unije. Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. godine, a prestao je važiti ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013.