1510. Umrla je Beatrica Frankopan 
Beatrica Frankopan (*1480. – †27. III. 1510.) bila je hrvatska velikašica iz obitelji knezova Frankopana, supruga hrvatskog bana Ivaniša Korvina.
Beatrica rođena Frankopan bila je kći slavnoga oca kneza Bernardina Frankopana. Rođena je u gradu Modrušu. Izvori kažu da je bila lijepa i obrazovana. Udala se za slavonskog hercega Ivaniša Korvina, sina znamenitog kralja Matije Korvina iz dinastije Hunjadi. Život Beatrice i Ivaniša Korvina bio je nemiran, tragičan i pun opasnosti. Korvin je ratovao s Turcima više puta; u jednoj bitci blizu Knina dobio je tešku groznicu i nakon toga je umro. Beatrica je ostala sama s dvoje djece. Nakon smrti supruga umro joj je sin u sedmoj godini života. Nakon žalovanja za izgubljenom cijelom obitelji, ostavši jedina nasljednica ogromnih Korvinovih imanja, udala se 1509. godine za rasipnog njemačkog markgrofa Jurja Braniborskog, nećaka hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. Jagelovića.
Nesretna kneginja umrla je 27. ožujka 1510. godine i ostavila sve svoje posjede drugom suprugu koji je tada postao jedan od najbogatijih velikaša u kraljevstvu. Ipak, on je većinu tog svog naslijeđenog vlasništva prodao i kupio posjede u Šleziji. Tako je smrću Beatrice Frankopan s povijesne scene nestala moćna, bogata i ugledna obitelj Korvin, odnosno Hunjadi.
Bila je dobročiniteljica crkava i samostana te siromašnih. Zajedno sa suprugom Korvinom dala je popraviti lepoglavsku crkvu Svete Marije, nakon što su je Turci 1481. zapalili.
Dana 27. ožujka 1510. godine umrla je, u tridesetoj godini života, kao najbogatija žena u Hrvatskoj.
1607. Split poharala epidemija kuge
Epidemija kuge nekoliko je puta tijekom povijesti poharala grad Split. Prva epidemija zabilježena je 1348. godine u vrijeme velike pandemije “Crne smrti” koja se iz Azije, preko Sredozemlja, proširila cijelom Europom i desetkovala stanovništvo Starog kontinenta. Epidemije su također izbijale 1360., 1420., 1456., 1527., 1571., 1607., 1644., 1731. – 1732., 1763. – 1764. i 1783. – 1784. godine. Iako je posljednja velika epidemija izbila u 18. stoljeću, kuga se u Splitu povremeno pojavljivala čak do 19. stoljeća.
1935. Umro je Rudolf Lubinski 
Rudolf Lubynski (Zagreb, 31. X. 1873. – Zagreb, 27. III. 1935.) bio je hrvatski arhitekt.
Završio Visoku tehničku školu 1899. u Karlsruheu. U Zagrebu je djelovao od 1907., a od 1909. vodio samostalni atelijer. U razdoblju do I. svjetskoga rata bio je jedan od najplodnijih zagrebačkih arhitekata; projektirao je stambene, poslovne i obiteljske građevine (kuća Zaić u Nazorovoj ul., vila Renz u Hercegovačkoj ul. 31, evangelička škola u Gundulićevoj ul. 28/1, zgrade hipotekarne banke u Mrazovićevoj ul. 5 i Ilici 146, »Svećenićki dom« u Palmotićevoj ul. 3, »Dobrotvorni dom« u Haulikovoj ul. 4). Njegovo je glavno djelo zgrada Nacionalne i sveučilišne biblioteke na Marulićevu trgu u Zagrebu (dovršena 1913.). Po dosljedno provedenome jedinstvu arhitekture, ukrasa i opreme, ta je zgrada najvrsniji primjer kasnosecesijske arhitekture u Hrvatskoj. Početkom 1920-ih projektirao je stambene zgrade (Kanitz u Zvonimirovoj ul. 1, 1923.), vile (vila-atelijer Frangeš na Rokovu perivoju 3), kuće (Mayer u Dežmanovoj ul. 10, 1930.) i poslovnu zgradu Središnjega ureda za osiguranje radnika u Mihanovićevoj ul. 3 (1928.), samostalnoga bloka oblikovana u reduciranim historicističkim oblicima te sinagogu u Sarajevu (1930., oštećena 1941., pregrađena 1964.). Posljednje mu je veliko djelo poslovna zgrada braće Marić u Gajevoj ul. 5 (1932.), potpuno u duhu modernističkih načela, s pasažom u prizemlju u stilu art-décoa.
1676. Rodio se Franjo II. Rakoczi
Franjo II. Rakoci (Borša 1676. – Tekirdag 1735.) bio je mađarski feudalac, unuk Petra Zrinskog.
Unuk je Petra Zrinskog, sin Franje I. Rakoczyja i Jelene Zrinske. Njegov otac je bio sudionik Zrinsko-Frankapanske urote od 1669., nakon čijeg je gušenja pomilovan.
Godine 1703. započeo je u Ugarskoj ustanak usmjeren protiv vlasti habsburškog vladara Leopolda I. Protiv istog Leopolda urotu su prethodno organizirali Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Na čelu ustanka iz 1703. godine našao se Franjo II. Rákóczi, a potporu je dobio od Francuske. Proglašen je knezom Transilvanije te vladarom u Ugarskoj (ipak nije uzeo pravo na kraljevsku čast). Spomenuti Munkač bio je važno središte ustanka.
Rákóczijev ustanak u Hrvatskoj nije imao osobito velikog odjeka, ali treba napomenuti da je u gušenju ustanka sudjelovala i hrvatska vojska. Ustanak u Ugarskoj ugušen je nakon što su Rákóczijeve trupe poražene u odlučnoj Bitki kraj Trenčína 1708. godine. Rákóczi je zatim otišao u egzil. Tijekom godina boravio je u Poljskoj, Engleskoj i Francuskoj, a na kraju se skrasio u Osmanskom Carstvu. U gradu Tekirdağu, na obali Mramornog mora, živio je 18 godina, sve do svoje smrti 1735. godine.
1472. Umro je Janus Pannonius 
Janus Pannonius (Čazma, 29. VIII. 1434. – Medvedgrad kraj Zagreba, 27. III. 1472.) bio je
hrvatski i mađarski humanist, latinski pjesnik, diplomat, biskup Pečuha i hrvatski ban.
Ostala imena i pseudonimi: Jan Panonac, Janus Vitez Pannonius, Jan Panonije, Ivan Česmički, Jan Panonij.
U Padovi je 1458. postao doktor kanonskoga prava. Vrativši se u Ugarsku, bio je 1459. imenovan pečuškim biskupom. Na zahtjev kralja Matije Korvina prešao je na dvor u Budimu; 1463./64. pratio je kralja na vojnim pohodima; kao njegov izaslanik pozdravio je 1465. u Rimu novoga papu Pavla II. Godine 1469. bio je imenovan slavonskim banom, zajedno s Ivanom Thuzom, ali su obojica ubrzo bila smijenjena. Uskoro se pridružio skupini velikaša koji su, nezadovoljni Korvinovom samovladom, ponudili prijestolje poljskom kraljeviću Kazimiru. Budući da se urota izjalovila, morao je bježati; sklonio se kod zagrebačkoga biskupa Osvalda Thuza na Medvedgradu gdje je i umro.
Jan Panonac pisao je isključivo latinski, i to dulje pjesme u daktilskom heksametru, elegije, epigrame, govore, pisma; prevodio je s grčkoga, i u prozi i u stihu. Većina od 35 elegija tematski je vezana uz događaje u obitelji ili prijateljskome krugu, a najdojmljivije su one koje obilježavaju dramatične epizode u pjesnikovu životu. Epigrami, kojih se očuvalo više od 400, književno su najvrijedniji dio njegove ostavštine. Pretežito su satirički i erotski, a neki i otvoreno opsceni; nastali su najvećim dijelom za boravka u Italiji. Kako sam tvrdi, u njima mu je žanrovski uzor bio rimski pjesnik Marcijal.
Kao ekskluzivni latinist koji se kretao u narodnosno šaroliku prostoru između Dunava i Jadrana, Jan Panonac je predmet interesa triju nacionalnih književnih historiografija: hrvatske, mađarske i talijanske. Iz perspektive hrvatskoga latinističkoga quattrocenta on je zacijelo najsnažnija pjesnička osoba, vrhunski poznavatelj jezične i književne tradicije koji je – za razliku od mnogih suvremenika – vlastiti talent uspio sačuvati od izazova filoloških bizarnosti i učenih lektirnih prisjećanja. To što za života ništa nije uspio objaviti tiskom dijelom je ograničilo, a dijelom odgodilo njegovu primjerenu recepciju, no danas se njegovi tekstovi zatječu u najutjecajnijim međunarodnim antologijama novolatinskog pjesništva.
Njegove pjesme pronašao je Stjepan Brodarić studirajući u Padovi, prepisao ih i uzaludno pokušao tiskati.
1530. Mila Gojsalić zapalila je skladište baruta 
Mila Gojsalić, hrvatska junakinja, djevojka iz sela Kostanja u Dalmatinskoj zagori je 27. ožujka 1530. zapalila skladište baruta u osmanskom taboru. Paša ju je oteo i u svom taboru silovao pa se ona osvetila. Mila Gojsalić poginula ja kao i paša te njegovi časnici. Poljičani su nakon pogibelji paše napali i porazili osmansku vojsku te sačuvali svoju slobodu. Skulpturu Mile Gojsalić, iznad Omiša, izradio je slavni kipar Ivan Meštrović. Njezino junaštvo opjevano je u više hrvatskih narodnih pjesama, a Jakov Gotovac napisao je povijesnu glazbenu dramu Mila Gojsalić.
Svake godine održava se manifestacija Dani Mile Gojsalić, u Kostanju.
1990. Odluka o vraćanju spomenika bana Josipa Jelačića
Skupština grada Zagreba donijela je odluku da se spomenik hrvatskog bana Josipa Jelačića ponovo postavi na Trg Republike odnosno na Trg bana Josipa Jelačića, odakle su ga komunističke vlasti odstranile 1947. godine